Piše: Benjamin Isić
Datum: 09.01.2022. u 22:15
Kategorija: Kritika političkog uma
Oko svakog datuma značajnog za genezu bošnjačke apokalipse (koja ima svoje ime: udruženi zločinački poduhvat – agresija na Bosnu i Hercegovinu koja je rezultirala genocidom, a ne “krvavi rat” i ostale tople ljudske priče) u javnom prostoru (većinski na onim serverima i frekvencijama koje posjećuju lica mahom orijentalnih imena i slavenskih prezimena) sjate se bijeli golubovi mira iz diplomatskih golubarnika stranih centara moći.
Misija: okahriti Bošnjaka da osabura i, pazi sad – ne nasjeda na provokacije jer a priori aksiomatski, Bošnjak je nekultivirani hajvan kojem počesto moraš stegnuti lanac da ne bi nasjeo na provokaciju i samopovrijedio se.
Istina je, zadatak svakog političara bilo gdje na svijetu jeste da osigura stabilnost glasačkog tijela da ostane na vlasti dodvoravanjem tom istom glasačkom tijelu. Kojem se to glasačkom tijelu dodvorava negiranjem genocida, zveckanjem oružja i prijetnjama novim?! U konačnici, kakvo je to glasačko tijelo, ako i pozicija i opozicija entiteta koji je od skoro oduzimanjem zemlje Bošnjacima na osnovu Zakona o uzurpacijama (koji je naslijeđen iz SFRJ i koji je, da se razumijemo, na snazi i u Federaciji BiH, samo što ovdje nikome nije palo na pamet da ljude izgoni sa djedovine) otpočeo novu fazu genocida, na istom fonu sa aspekta odnosa prema ratnoj prošlosti i glorifikacije projekta sa vođama koje su ga iznjedrile?
“Karton revolucija” je nevladina organizacija nekolicine mladih ljudi iz Tuzle čija narativna strategija ima dva osnovna cilja: 1. predstavljanje političara kao zlih i opakih lopova i 2. zaboravljanje prošlosti. Na taj način, samo su produžena ruka velikosrpkse medijske mašinerije.
Tačno je rečeno: Amerika je na Japan bacila atomsku bombu. Tačno je i da je Njemačka ratovala sa Poljskom, tačnije sravnila je sa zemljom i istrijebila ogroman broj Slavena i Židova sa njenog teritorija. Međutim, šta je bio temelj uspostavljanja mira i reizgradnje odnosa navedenih država i njihovih naroda? Temelj je bio potpuni vojni slom sila Osovine, potpuni vojni i politički poraz ideologija koje su svijet uvele u najkrvavije poglavlje u historiji čovječanstva, potpuni krah megalomanskih, totalitarističkih, antiljudskih projekata iza čijih je kreatora i predvodnika stajala javnost, u čemu se i ogleda kolektivna krivnja koju Nijemci (koji su prošli katarzu i u čijem je društvu uspješno eradicirano sjeme zla) i Japanci u neku ruku snose i dan danas.
U Bosni i Hercegovini, projekt koji je imao za cilj konačnu deislamizaciju teritorija, po svaku cijenu i svim raspoloživim sredstvima nije poražen, tako da u startu od te paralele nema ništa. Štaviše, on je vrlo vitalan, formaliziran, fino ušminkan i predstavljen kao iskaz političke volje jednog naroda, naroda čiji su politički predstavnici otpočeli sa urušavanjem ustavnog poretka zajedničke države, preglasavanjem ostalih u izvršnoj vlasti; naroda koji je kao hipnotiziran stao iza svojih vođa koji su vodili, kako to kaže prof. Daniele Conversi, “secesiju iz centra”.
Stranci, koji su nam “pomogli da uspostavimo institucije i počnemo zajedno funkcionisati” su koju godinu prije nego što su odlučili da nam “pomognu” skrojivši nam i nametnuvši dejtonsku luđačku košulju, napravili neviđen presedan u međunarodnom pravu, vezavši nam ruke na leđa embargom na uvoz oružja i tako zabranili da se legalno i legitimno branimo od arsenala četvrte vojne sile Evrope. No dobro, razumljivo, ne može čovjek lajati na ruku koja ga hrani.
Bošnjacima je izgleda suđeno da šutnjom o svojoj nesreći plaćaju cijenu mira, a da Dejton nije ništa novo svjedoči nam povratak nekih pola stoljeća unazad, kada nacionalizma i nacionalista, kako nam svjedoče štovatelji bratstva i jedinstva, nije bilo, a kada ih nema, onda ih valja stvoriti i to stvoriti u liku najznačajnijih socijalista i boraca za klasnu i svaku drugu ravnopravnost koje je ovaj grad ikada iznjedrio.
Pašaga Mandžić (1907-1975), član Komunističke partije od 1924. godine, učesnik Narodnooslobodilačkog pokreta u 2. svjetskom ratu, narodni heroj Jugoslavije. Žrtva je ideologije kojoj je posvetio život zato što je pokušao spriječiti masovne pokolje Bošnjaka koje su zajedno izvršile partizanske i četničke jedinice.
Naravno, riječ je o Pašagi Mandžiću, ocu moderne Tuzle i Tuzlanskoj grupi koja se na meti istih centara, koji su posljedično osigurali teren za izvršenje genocida, našla zato što je previše voljela svoj grad i borila se protiv njegove eksploatacije, ali i protiv ozvaničenja historije koju je pisao zvanični Beograd. Kako navodi prof. dr. Kadrija Hodžić u svom djelu “Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća”, u jednom nepotpisanom tekstu (za kojeg se pretpostavlja da ga je napisao navodno akademik Muhamed Filipović; Arhiv FBiH, Fond Branka Mikulića, kutija 14), sačinjenom povodom Mandžićevih nastojanja da historijski aktualizira slučaj stradanja Bošnjaka (tada Muslimana) od združenih četničko-partizanskih jedinica na početku ustanka u istočnoj Bosni, konstruira se od strane Mandžićevih kritičara teza o distinkciji između “historijskog fakta” (istine o stradanju Muslimana) od “historijske istine” – misije partizanskog ustanka za oslobođenje svih naroda od fašista i narodnih neprijatelja, uključujući i četnike.
Krajnje politizirana teorijska konstrukcija je jednostavna: “historijski fakat” je samo kap istine, pa je stoga ne samo zanemarljivo, nego je i podsjećanje na njega zlonamjerno i štetno za ukupnu istinu o NOP-u. Je li i danas situacija ista, u kontekstu trenutnih dešavanja sa 9. januarom kao “historijskim faktom” ozvaničenja početka vremenskog okvira za sistematsko istrijebljenje Bošnjaka i Dejtona kao “historijske istine” do koje je on doveo? Da li i samo podsjećanje na zlo koje je kršteno na slavu Svetog Stefana podiže tenzije i kao takvo je zlonamjerno i štetno za Dejton?
Trubljenje raznoraznih NVO evo tridesetak godina unazad nije doprinijelo i neće doprinijeti buđenju utmule savjesti velikog dijela javnosti manjeg bh. entiteta. I nisu odvratili sav šljam i jad srpske desnice i njihovih evropskih drugova da se danas sjate u Lukavicu. Osim što su podebljali nečije račune.
Šta li bi se, desilo da ipak jednom nasjednemo na provokaciju? Možda nas konačno neko doživi ozbiljno i kao ljudska bića, nakon dekada sabura i merhameta?
Dobro je što su se oni koji vjeruju u mogućnost suživota, ali ne po cijenu ignorisanja slona u sobi, po cijenu gašenja kulture sjećanja i po cijenu “ultimativnog konsenzusa”, večeras u 18 sati došli u prostor Islamskog centra na Tušnju, svejedno bili muslimani, ateisti, deisti ili nešto sedmo, te ujedinjeni u zajedničkom identitetu “turskog greha” zbog kojeg su krivi što su živi, sudjelovali u javnoj tribini “9. januar – Dan sjećanja na genocide nad Bošnjacima”. Nasjeli su na provokaciju, doprinijeli gradnji kulture sjećanja i sistema koji će okončati usud muhadžirluka balkanskih muslimana.
Benjamin Isić rođen je u Tuzli 25. juna 1996. godine. Apsolvent je općeg studija medicine i dugogodišnji aktivista nevladinog sektora pri studentskim udruženjima iz biomedicinskih branši. Sin oca ratnog vojnog invalida, borca Armije Republike Bosne i Hercegovine te majke prognane iz Srebrenice, čijih je preko stotinu članova šire porodice izgubilo život u genocidu počinjenom nad stanovništvom Podrinja. Potomak srbijanskih muslimana izgnanih sa stoljetnih ognjišta i živi svjedok generacijskog usuda muhadžirluka balkanskih muslimana u borbi za goli život, vječitog motiva za istraživanje i osvještavanje sunarodnika kroz pisanje o istome.
