Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 01.09.2023. u 09:00
Kategorija: Kritika političkog uma
Nesklon isključivim narativima, te više nego raspoložen za dekonstrukciju i isključivih i inkluzivnih, u jednom periodu sam se otvorio srpskom, monarhističkom. Odlučio sam preispitati slike Jugoslovenske vojske u otadžbini, alias četnika, koju su mi jugokomunisti usadili u moždane vijuge. Ne ćeifa ili blažene dokolice radi, nego nakon što sam prvi put vidio da je Times na naslovnoj strani objavio sliku Draže Mihailovića, saznao da su Amerikanci snimili propagandni film koji veliča četnike, da su njemački nacionalsocijalisti za Dražinu glavu davali istu nagradu kao i za Brozovu (ono poznato “100 000 reichsmaraka”)… Kako vlastita ideološka i politička načela, pa i uvjerenja, pa ako hoćete i način na koji treba služiti Bogu, nastojim graditi na osnovu činjenica, nisam mogao ne uvažiti i one koje su na crnu sliku crnoga neprijatelja, četnika, bacale bijele mrlje – liberalno-demokratski Zapad podržavao je četnike Draže Mihailovića. Ne bi, da nije vidio neki interes, da ne kažem antifašistički potencijal u njima.
Oprostite što psujem, ali Dragoljub Draža Mihailović je pokušao organizirati rasute dijelove vojske Kraljevine Jugoslavije kako bi pružio otpor njemačkom okupatoru i sačuvati već propali politički konstrukt, spomenutu državu. Zbog toga su ga Amerikanci i Britanci u prvim godinama Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije podržavali. Otkazali su mu podršku kada su shvatili da je druga ekipa, koja također ima interes pružiti otpor Nijemcima i Italijanima, vođena Brozovim komunistima, bolje organizirana, masovnija, time i poželjnija za saveznika. Stoga će se Mihailović okrenuti dojučerašnjim neprijateljima (Nijemcima i Italijanima), a povijest bilježi i saradnju četnika i ustaša, protiv zajedničkog neprijatelja – partizana. Kao što povijest bilježi pokušaj formiranja zajedničke vojske partizana i četnika, te masovnu amnestiju četnika i njihov prelazak u partizane, nakon što je postalo jasno da će se partizani naći na pobjedničkoj strani.
To što su u 2. svjetskom ratu Nijemci tražili glavu i Mihailovića i Broza, ne znači da četnici nisu neprijatelji i Bošnjaka i Crnogoraca. Ali za pravilno razumijevanje povijesti 2. svjetskog rata, nužno je prihvatiti da su i u očima Zapada i u očima Nijemaca i Italijana vođa četnika i vođa partizana, ovisno o okolnostima, bili potencijalni i partneri i neprijatelji.
U kognitivne i emocionalne hemisfere kreatora javnog mnijenja teško prodire istina, potvrđena mnoštvom povijesnih dokaza, da su oružani sukobi na južnoslavenskim prostorima u periodu 1941. – 1945. godine najmanje bili oružani sukobi u kojima su jugoslovenski narodi branili svoju državu od agresora na nju, a mnogo više opći građanski rat na prostorima propale kraljevine između različitih ideoloških i nacionalnih formacija, u kojem su glavni igrači bili partizani i četnici. Rat između partizana i četnika bio je čisto ideološke prirode. I partizani i četnici su htjeli Jugoslaviju, samo različitu.
Komunistička kastrirana historiografija, propaganda, jugosocijalistička masovna kultura, kurikulumi osnovnih i srednjih škola nekoliko decenija su gradili i izgradili sliku Drugog svjetskog rata kao sukoba u kojem su partizani branili Jugoslaviju od Nijemaca, Italijana, četnika i ustaša. Crno-bijela slika ostavila je strašne posljedice na ukupno kolektivno svjesno i podsvjesno svih i pojedinaca i naroda na prostorima raspale političke tvorevine. Ako i prihvatimo da su partizani branili Jugoslaviju od Nijemaca, Italijana i ustaša, neprihvatljivo je reći da su je branili od četnika, jer su se i četnici borili za Jugoslaviju. Ali su bili ideološki neprijatelji komunistima, pa su ih komunisti nastojali maksimalno ocrniti. Što nije bilo teško, jer su činili zločine. (Teško je, ali i neophodno, osloboditi javni prostor u kojem će se progovoriti i o – partizanskim zločinima.)
O svemu, pa i o četnicima, treba govoriti bez ideološke i nacionalne pristrasnosti. Četnici nisu bili zlo zato što su fašisti, jer je veliko pitanje da li je srpski/jugoslovenski monarhizam isto što i fašizam, nego su bili zlo zato što su klali Bošnjake, Hrvate, Crnogorce, Albance… Četnici su zlo. Zlo, ne za Jugoslaviju, jer su je željeli, nego zlo za Bošnjake i Crnogorce. A šta će mi sva ova priča… Evo zašto…
Partizani i četnici su sarađivali na početku 2. svjetskog rata, a na samom kraju četnici su prešli u partizane: Izbjegla monarhistička vlada, pod političkim pritiskom Engleza, morala je na kraju, u junu mjesecu 1944. godine popustiti i pristati na sporazum kojim je u Londonu formirana nova vlada u kojoj su se po prvi put našli oni koji su bili skloni Titu i jugoslovenskom Narodno-oslobodilačkom pokretu, poslije čega u Srbiji počinju prvi značajniji i masovniji prelasci iz četnika u partizane. (Foto: Narod.hr)
Poslao mi je kolega maloprije link za jedan lucidan tekst, sa ultraljevičarskog portala “Lupiga”, čiji je autor Brano Mandić, sofisticirani komunistički hipster, Crnogorac kojem se ne može oduzeti na retoričkim vještinama. Niko kao Crnogorci, od svih južnoslavenskih naroda, ne umije da priča. Govorništvo je crnogorska nacionalna osobina. Metafizički vrednovana (“U početku Bijače Riječ.”) na visokom je stupnju, pa bi Crnogorci mogli i trebali biti ponosni na sebe što cijene dobre govornike. “Fizički”, ovosvjetski (nama je, i vjernicima i nevjernicima, dijeliti ovaj svijet) ta ista osobina dobrog govorništva može proizvesti takav nered da i sama biološka egzistencija može biti dovedena u pitanje, o identitetskoj da i ne govorimo. Kad sam vidio da je tekst sa portala “Lupiga”, malo sam se ljutnuo na kolegu: “Šta mi šalje komunistička naklapanja.”, ali kako ne sumnjam u njegovu sposobnost prepoznavanja dobro napisanih tekstova, pročitah ga… I ne pokajah se… Sjajna deskripcija recentnih četničkih narativa. Evo dijela kojem sasm se slatko nasmijao:
“Raznih sam četnika u životu gledao. Bilo je mekanih fanky četnika koji su veseli i pomirljivi. Bilo je gospode četnika koji govore „filosofija“, „dobrano“, ali nakon treće čašice bi da kolju redom do Bugojna. Bilo je vulgarnih gradskih četničina, sa šubarama poput one koju nosi gradonačelnik Nikšića. Bilo je romantika, nekakve oficirske elegancije u koju ni sami nisu vjerovali, jer znali su da brane neodbranjivo i da se četništvo bira kao heroin, greškom.“
Lijepo je čitati tekst u kojem riječi teku lahko i koje svojom svježinom, duhovitošću, odmjerenom ironijom odmaraju moždane vijuge preoptrećene očiglednim propagandističkim narativima, koji nažalost dominiraju javnim prostorom Zapadnog Balkana (zbog čega se, možda, i ne treba ljutiti, još uvijek je rat, malo je prostora za dekonstrukciju, igru, ironiju, pa i otvorenost Drugom i Drugačijem…). Ali u toj ljepoti se nerijetko krije i otrov… Komunistički, koje se nastoji eufemizirati pojmom “lijevi”.
Autor teksta, Brano Mandić, obični je komunista, a komunizam je arhineprijatelj crnogorskog identiteta onoliko koliko i velikosrpski monarhizam. Ovaj drugi im je eksplicitno došao glave, onaj prvi sofisticirano, zbog čega je teže prepoznati njegovo zlo. Još uvijek mi nije jasan psihosocijalni sklop Crnogoraca koji slave Broza, Jugoslaviju, socijalizam, Marxa, a ne vide da su im upravo jugo(socijalističke) ideje uništile identitet, a mentalno i emocionalno ih onesposobile da vide šumu od drveta.
Srpski monarhizam (u Drugom svjetskom ratu prepoznat pod pojmom četnici) biološki je uništavao Crnogorce. Klali su, ubijali, žive palili, silovali, izgladnjivali – Crnogorce i Crnogorke. Otuda njihov otpor četnicima, sasvim je prirodan i razuman čin. Kao što je i otpor Bošnjaka i Bošnjakinja, jer su im i Karađorđevićevi četnici i Miloševićevi srpski nacionalsoscijalisti radili isto. Ali da Crnogorci ne vide da su im komunisti uradili još gore, to mi nije jasno.
Iza Mandićeve dosljedne ljevičarske naracije, krije se podrška plaštom evorpskih integracija prikrivenih velikosrpskih političara u Crnoj Gori, kakav je aktuelni predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović. Njegov bizaran čin, plesa i ljubljena sa svoom suprugom prilikom inauguracije za predsjednika, Mandić je oprao latentnom feminističkom naracijom: “Izgleda je Crna Gora dobila državnika koji će modelovati nešto mnogo važnije od zakona i proglasa, a to je način kako se muškarac valja postaviti prema svojoj ljubavi, odnosno suprug prema svojoj ženi. Tu školu nažalost dosad nismo mogli vidjeti, jer se politika držala kao militarizovana aktivnost drčnih mužjaka spremnih na sve samo ne na trenutak javne nježnosti.“ (Foto: Brano Mandić; Izvor: Vijeti.me)
Komunisti jesu vratili Crnoj Gori prijevarno ukradenu milenij staru državu. Ali i samo to. Identitarno, obezglavili su Crnogorce: komunisti su ukinuli sve ukaze Karađorđevića osim jednog – onog kojim je ukinuta Crnogorska pravoslavna crkva. Zašto? Neka Crnogorci sami sebi daju odgovor, ja im ga neću reći, jer ne želim da im vrijeđam inteligenciju govoreći im ono što može razumjeti učenik u srednjoj školi. Crnogorci, koji su stradali od Srba 1918., Crnogorci, koji su dali najviše narodnih heroja od svih južnoslavenskih naroda, od trenutka kada im je vraćena državnost za vrijeme socijalizma postali su najveći, najjači i najglasniji – Srbi. I to su ostali do trenutka kada su shvatili da su baš zaglibili, da su od njih potekli ključni zločinci, Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. I jedan i drugi, formirani su u – socijalističkoj ideologiji. Onoj ideologiji, koju Brano Mandić vidi kao jedinu moguću za otpor četništvu. Il’ je contradictio in adiecto il’ more slano nije. Šta za autora lijepo napisanoga teksta nije adekvatan odgovor četništvu? Obratite pažnji na ovaj salto mortale:
“Lokalni crnogorski odgovor ovim (četničkim, prim. A.P.) tendencijama zasad je zelenaško bugarenje, tviter-histerija, prizivanje duhova stare slave, kukanje za Cetinjem i Milom, impotentno nacionalno zveckanje heraldikom i vilicama, partijsko zaricanje i pakleni šund domoljubnog kontraplana koji se zaglavio između turbo-folka i cro-popa.“
Dakle, za Mandića, otpor četništvu ne može biti revitaliziranje simbola vrijednosti protiv kojih su se brutalno usmjerili upravo četnici (ja ću radije reći srpska kultura, kojoj su četnici samo jedan dio), nego ideologija koja je, kao i velikosrpska, uništila crnogorski identitet, socijalistička ideologija. U svojoj nadmenosti, on ih, čak, omalovažava i to na način da bi izdvojeni citat, dekontekstualiziran, bez problema mogao funkcionirati kao strukturalni element tipskih tekstova na četničkom portalu IN4S ili kriptočetničkom/kriminalnom portalu “Vijesti”. Ne treba čuditi, Mandić Brano je komunista, njemu svako ko drukčije kaže, kleveće i laže, “u zabludi je”, čime zaključuje svoj duhovito napisan, a tipski anticrnogorski tekst.
Crnogorcima lijeka vidio nisam do ovoga teksta… A sad sam ga našao. Crnogorci će se izliječiti od socijalizma kada se suoče sa stvarnošću. A stvarnost kaže: nisu se Brozovi socijalisti borili protiv četnika zato što su četnici zlo, nego zato što četničko zlo nije bilo istovjetno njihovom zlu, a oba zla su pikirala isti cilj – teritorij koji se zove Jugoslavija. Četnici su šovinisti. Komunisti su totalitarci. Između ova dva zla ne treba birati manje, nego se boriti protiv oba, jer ni jedno ni drugo zlo te neće ostaviti na životu, ako im se ne pokoriš.
U borbi protiv oba zla, koje prijeti crnogorskoj kulturi, u savremenoj povijesti, koliko jučer, svoje su živote davali susjedi Crnogoraca – Bošnjaci i ostali patriotski opredijeljeni građani Bosne i Hercegovine, pod liderstvom Alije Izetbegovića. Onoga trenutka, kada na crnogorskim skupovima protiv velikosrpske ideologije i četništva, pored slika Krsta Zrnova Popovića, Svetog Petra Cetinjskog, Petra II Petrovića Njegoša, kneza Danila, Antonija Abramovića, gaetuša i krstaša, osvanu i slike Alije Izetbegovića i zastave sa zlatnim ljiljanima, kao simbola naroda sa kojim dijele istu muku, moći ćemo konstatirati da se taj malobrojni narod sa najvećom i najblistavijom poviješću od svih južnoslavenskih naroda, konačno probudio iz crvenoga sna. U koji ga nastoji držati velehipsteraj abazićevsko-mandićevskog tipa. A da je takvo što moguće, pokazuje naslovna fotografija ovoga teksta. Snimljena je na Cetinje.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
