Piše: Dmitri Komnen 202
Datum: 04.05.2020. u 02:40
Kategorija: Kritika političkog uma
Sredinom juna 2019. godine nekoliko hiljada vjernika Srpske pravoslavne crkve se okupilo ispred Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici na Trojčindanskom saboru. U to vrijeme pojavio se prijedlog Zakona o slobodi vjeroispovijesti (danas široj javnosti poznat nakon što je krajem prošle godine usvojen u Skupštini Crne Gore), pa je svećenstvo Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori iskoristilo priliku da pošalje eksplicitne političke poruke. Poruke Amfilohija Radovića, s druge strane, izazvale su žestoku reakciju u javnosti Crne Gore, posebno u onom dijelu koji se atribuira kao suverenistički.
Riječ je o građanima Crne Gore koji održavaju kontinuitet visoko razvijene svijesti o nacionalnoj i državotvornoj suverenosti Crnogoraca i Crne Gore, simbolički možda najbolje predstavljenoj u liku Krsta Zrnova Popovića, oficira vojske Kraljevine Crne Gore koji je organizirao poznati Božićni ustanak protiv nasilnog prisajedinjenja ove države Srbiji 1918. godine. Za redakciju Bosanske misli, koja uočava bliskost problematike odnosa spram velikosrpskog projekta i egzistencijalne odbrane brojčano malih naroda u priobalju Jadrana od Bosne do Albanije, dešavanja u Crnoj Gori predmetom su istraživanja. Pa tako i „slučaj Mirne Nikčević“.
Trojčindanski sabor u Podgorici izazvao je žestoke reakcije na društvenim mrežama, ali je jedan komentar u raspravi o skupu na Facebooku bio posebno zanimljiv provladinim medijima / tabloidima u Srbiji: „Iskreno, spalila bih Sram i sva goveda tamo!” Napisala ga je Mirna Nikčević, tokom jedne žučne rasprave sa izvjesnom Irenom.
Izvlačeći ga iz konteksta sasvim privatne rasprave Informer, Kurir, Srpski telegraf, Alo, takmičili su se u tome ko će „kvalitetnije“ predstaviti Mirnu Nikčević kao najveću opasnost za srpstvo, općenito, predstavljajući je kao „dokaz“ o stvarnim namjerama Vlade Crne Gore.
Poznatim retoričkim zloupotrebama u velikosrspskom diskursu proizveden je ”diplomatski skandal”, jer je Mirna Nikčević u to vrijeme bila dijelom diplomatske misije Crne Gore u Turskoj, što je imalo sljedeći epilog: Mirna Nikčević je kažnjena otkazom, a zvaničnici Crne Gore su uputili izvinjenje Srbima. Valja napomenuti da je medijski linč nad ovom diplomatkinjom izazvao reakciju više crnogorskih nezavisnih intelektualaca, crnogorskih independističkih partija i pokreta. Takođe, tri ambasadora Crne Gore, od kojih dvojica bivši ministri vanjskih poslova, zauzeli su svojevrstan stav po ovom pitanju tako što su platili novčanu kaznu izrečenu Mirni od strane Prekršajnog suda u Podgorici i to javno obznanili.
No, spomenuti neprimjereni i nespretni komentar u raspravi, očigledno napisan u afektu, i sudbina njegove autorice ne bi bio posebno zanimljiv da cijeli događaj, po sebi, nema mnogo dublje političke i ideološke konotacije.
I zbilja, iz dubine anonimne umnosti i elokventnosti crnogorskog patriotskog diskursa, koji se u danima političke korektnosti u odnosima sa Srbijom preselio na internet, na profilu Mirne Nikičević izronio je anonimni tekst dostojan odličnoga članka na kakvom dobrom portalu. Anonimni autor potpisuje se kao Dmitri Komnen 2002; google-pretraga nam nije pomogla da otkrijemo ko je u pitanju.
Nalazimo da je tekst vrijedan pažnje i zato ga objavljujemo bez ikakvih stilsko-pravopisnih intervencija. (Ilustracije i video-materijal, naš je izbor.) Sa interesom i poštovanjem mislimo na mogućnost da možda nekad i upoznamo autora Dmitri Komnena 2002.
Redakcija
Dmitri Komnen 202: Patriotski instikt
Zbog problematične, ali u afektu izrečene replike u privatnoj facebook raspravi, crnogorska diplomatkinja našla se na Sudu za prekršaje u Podgorici.
“Kolika je mržnja prokuljala prema CG, ova epizoda je bila do sad najefikasniji lakmus papir njene količine. Ja jesam meta, ali je očigledno da su ti gremlini gađali nešto mnogo više od mene… Pa ako to ne prihvati i ne prepozna MVP, neka prva naredna meta budu oni!” – Mirna Nikčević, 19. 06. ’19.
I BI TAKO… Nije MVP postao meta samo figurativno, već je bukvalno pucano na njega kada su na talasu novogodišnje euforije navijački huligani zapalili zastavu koja se vijorila na crnogorskoj Ambasadi u Beogradu. Sve su to svojim prisustvom blagosiljali i lokalni gremlini, lideri DemoNkratskog Fronta, posmatrajući, sa neskrivenim demonskim oduševljenjem kako gori zastava države u kojoj su rođeni i koja ih ljebom hrani. Zvanični Beograd je, tobože izrazio žaljenje zbog tog akta vandalizma, ali bez osude. Samo možda još jednoćelijski organizmi ne znaju da u svakoj državi najvećim navijačkim grupama upravljaju bezbjedonosne službe i policija, te da ih koriste po potrebi u razne svrhe. Vandalski atak na našu Ambasadu u Beogradu nije se mogao desiti bez ohrabrenja iz Vučićevog kabineta!
Srspki tabloidi danima su na naslovnoj strani objavljivali fotografiju Mirne Nikčević pripisujući joj i eksplicitne laži.
“Pokušaj” paljenja crnogorske zastave bio je samo jedna od ekstaza u klerofašističkom piru koji i dalje traje. Sve ovo je postalo krajnje otvoreno i brutalno onog trenutka kada je jedan resor Vlade pokazao neodlučnost i slabost puštajući niz vodu Mirnu Nikčević, a uslijedilo je jednako ponašanje od strane drugog resora s drugim državnim službenicima. Onima što su, ponešeni najiskrenijom patriotskom emocijom, reagovali na napad kojeg su osjetili na svojoj koži, a spremao se i bio usmjeren na Crnu Goru.
Sada opet pročitajte citat kojim sam otvorio ovo moje pisanije. Da li je moguće da je prva savjetnica u Ambasadi u Turskoj bila toliko pronicljivija napisavši ove proročke riječi, a koje pak nijesu produkt nikakvog prorokovanja, već zdravog rezonovanja? Zdravog ponajviše u patriotskom smislu. Zamislite samo: Mirna je ovo napisala u svom prvom javnom obraćanju u samom žestokom startu “afere goveda”, u sred njenog opozivanja sa funkcije, pakovanja, povratka u Crnu Goru, u kovitlacu veoma ličnih problema i veoma ličnih osjećanja povrijeđenosti, a usljed izigranosti od strane pretpostavljenih, koji su (pokazalo se i pokazivaće se) trebali da stanu u njenu odbranu i zaštitu.
Pokušaj paljenja zastave Crne Gore u Beogradu nije uspio. Dan poslije, na crnogorskim portalima i suverenističkim fb-grupama osvanula je fotografija alaj-bajraka sa porukom: „Zastava je sačuvala samu sebe.“ Izvor: AntenaM
Pored svega toga, bez ijednog sebičnog i ogorčenog osjećanja, koliko god može smireno u takvom trenutku, ona ukazuje Ministarstvu da hajka informera, Alo-a i Kurira, te kuknjava Marića i raznih srpskih političkih analitičara i političara (ministra spoljnih poslova Srbije, tj. Dačića), mogu da znače samo jedno – još jedan napad na našu Državu. Pokušala je da skrene pažnju na to da se skandal konstruiše oko teme koja je kobna po SPC, oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Nijesu se ni zapitali šta će se desiti ako ne odbrane svog diplomatu koji se usudio ukazati na to da konstruisanje skandala zbog njenog komentara vezano za Trojčidanski sabor, zapravo predstavlja početak hibridnog rata… Da li je sad jasnije?
Klerofasitički demoni koji tumaraju Crnom Gorom počeli su najžešće da kidišu upravo kada su viđeli da će istaknuti kadrovi biti najoštrije sankcionisani samo da bi se umirilo režanje tih istih demona, te da se sve čini kao da se hoda po jajima, a samo da se ne bi raspomamljivao njihov zvijerski velikoduš(m)anski gen čija je funkcija izazivanje žeđi za bratskom i komšijskom krvlju. Kada su klerofašisti shvatili da će MVP i druga ministarstva biti u stanju da sami sebi kidaju udove pod najmanjim pritiskom tabloidnog Informera, Kurira, Alo-a i ostalih Telegrafa, nastavili su bespoštedni pir i počeli da ih kasape kao maniti.
Krsto Zrnov Popović (1881. – 1947.) organizator Božićnog ustanka 1918. godine. Sinonim je oružane borbe Crnogoraca definiranu kroz slogan „Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore“. U 2. svjetskom ratu bio je komandant „Lovćenske brigade“, koja se borila protiv četnika i partizana. mada je u nekoliko navrata pomogao partizanskim jedinicima u borbi protiv četnika i Italijana. Bez obzira na to, ubijen je u zasjedi OZNA-e 1947. godine. Izvor: hr.wikipedia
Principijelno sam protiv “mi i oni” pogleda na svijet, ali htio – ne htio to se uvijek samo i prirodno, evolucijski nameće. Koliko god se branio od takvog koncepta, istina je da postojimo “mi” i da postoje “oni”. Nije ova linija razdvajanja povučena na terenu nacije ili religije ili bilo kojeg apstraktnog konstrukta, već se ona tiče nečeg ovozemaljskog, praktičnog, prirodnog, kao što rekoh evolucijskog. Upravo ovo je ta linija razdvajanja na “nas i njih”.
Na nas koji težimo uspostavljanju i razvijanju zdravih i uzvišenih civilizacijskih tekovina i daljem stremljenju ka novim visinama, a u skladu sa harmoničnim poretkom kreativnih sila kosmosa – i na njih, koji uporno i bezumno opstruiraju te procese, vuku nas nazad na bojišta davno izgubljenih bitaka i smetlišta istorije, drže nas za gušu ćivotima mrtvih svetaca, plaše poštene, ali proste ljude svojim primitivnim predstavama Boga iz ranog bronzanog doba i redovnim prizivanjem građanskog rata, tako sadistički i bezosjećajno kopajući po još svježim ranama Jugoslovena.
I pogledajte danas na šta liči Crna Gora. Danas, nakon nekoliko vijekova od prosvjetiteljskih pokreta i civilizacijski usmjerenih revolucija koje su izrodile moderni svijet, na ulicama crnogorskih gradova svjedočimo scenama koje pripadaju mračnim periodima srednjeg vijeka – litije izmanipulisanih, ubogih ljudi, koji možda imaju čisto srce, ali o mnogo čemu nemaju znanja, te svoju sudbinu predaju u ruke onima koji sebi pripisuju božanski mandat.
Nakon donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, SPC u Crnoj Gori organizirala je svakodnevne litije, koje je prekinula pandemija. Izvor: Slobodna Evropa
Fridrih Niče je rekao: “Čovjek je uže razapeto između životinje i nadčovjeka”. S obzirom na tu poziciju u kojoj je nadčovjek (figurativno govoreći) gore, a životinja dolje – ljude je znatno lakše pogurati da skliznu ka onom životinjskom, ka neprosvijetljenosti, razaranju, sukobu, nego li ih nagovoriti da se sa naporom uspinju do nadčovječnog. To znaju i oni koji su izveli ljude na ulice i to je znanje njihova implicitna prijetnja koju šalju Državi svakog dana, a koju, za svaki slučaj povremeno i eksplicitno iznesu oni koji su na političkim krilima svešteničkih pomamljivača.
“Crna Gora je na ivici građanskog rata!” – zagalami redovno četnički vojvoda Mandić. A usput, Mandić vjerovatno i sanja o tome da još jednom obuče uniformu, da još jednom osjeti miris baruta, prije nego bude previše star, ili previše mrtav za takvu avanturu. Ma, samo da on i njegovi nijesu ugroženi, a za lojalne državne službenike i crnogorske patriote ćemo lako, njih ne treba potkupljivati, ne treba njegovati i nagrađivati, ostaće oni na braniku domovine. To je lojalnost Državi! Da li je sad jasnije?
Tužno je, ali istinito da se Crna Gora i njen državni aparat svim sredstvima pokušavaju izbaviti iz klerofašističke inkarnacije kosmičkih sila haosa. Mirna je samo ogolila njihove namjere da Državu dovedu u ovu talačku situaciju rekavši da su ti gremlini gađali nešto drugo dok im je ona bila najbliža i najlakša meta. Pa je tako Ivica Dačić tražio da se Mirna sankcioniše, što je njegov crnogorski kolega objeručke prihvatio i brzinom svjetlosti je povukao sa pozicije i pokrenuo disciplinski postupak (zapravo pokrenuo čitavu lavinu prijetnji, uvreda, laži upućenih na račun koleginice). Uspjeli su, dakle, srpski mediji i svesrpski Dačić, da izvrše (blagi) pritisak na Državu da ukloni nju, a onda su nagrnuli ka unutrašnjem jezgru i ka krupnijim metama.
Andrija Mandić, predsjednik prosrpske partije u Crnoj Gori, Demokratski front: “Mislim da je Crna Gora na ivici građanskog rata ako režim nastavi u ovom pravcu da otima hramove Srpske pravoslavne crkve. Mnogo je bolje da mi sada u Skupštini Crne Gore i na svakom drugom mjestu upozorimo vlast da ne ide tim putem, nego da se pređe granica sa koje povratka više nema” Izvor: N1
Iz ove perspektive, gledajući unazad, više je nego jasno da je žrtvovanje Mirne ovim klerofašistima bilo jedno nepromišljeno i nespretno samoranjavanje našeg Sistema. Ovo što ću sada reći zvučaće još tužnije, a svakako sablaznije od prethodnog, ali našoj diplomatiji u ovom trenutku je bio potrebniji jedan Ivica Dačić. Sirovina, ne previše inteligentan, pomalo te blam što je “tvoj” ako si u koaliciji s njim – ali radi posao. Ima onaj patriotski instinkt koji ga sprječava da jednog svog diplomatu pusti niz vodu zbog pritiska crnogorskih, ili bilo čijih medija i političara. Prije nam je trebalo nešto takvo, nego neko ko se plaši tabloida i, valjda da bi samog sebe poštedio onoga što se desilo Mirni, šalje im mantre o „dobrosusjedskim odnosima“, uvjerava ih da će svaki onaj koji dira trojčidance (danas, litijaše, moleRbanere) biti najoštrije kažnjen.
Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić ocijenio je kao huškačku i sramnu izjavu diplomatske predstavnice u ambasadi Crne Gore u Turskoj Mirne Nikčević da bi zapalila Hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici i “sva goveda tamo”. Dačić smatra da Nikčevićeva treba da bude sankcionisana, a u izjavama za medije nije propustio priliku da nahrani srpski viktimološki sindrom: „Da je neki diplomata iz Srbije rekao da bi spalio Crnogorce ili bilo koga drugog, odmah bi skočile razne organizacije i osudile to.“ Izvor: Nezavisne.com
Pa zašto bi Dačić ućutao nakon takve “reakcije” našeg MVP? Zar nije atraktivno prećutati paljenje crnogorske zastave, odnosno saglasiti se sa pokušajima ugrožavanja bezbjednosti naših diplomata u Ambasadi u Beogradu? Zar nije šteta propustiti šansu da se odbije prijem protestne note koju MVP uputi srpskoj Ambasadi u Podgorici? Zar nije zabavno gledati kako se pokušava zauzeti nekakav, bilo kakav stav, zabranjujući rad srpskom diplomati u Podgorici (jer je čovek koji plasira lažne vesti), pa mu onako mangupski recipročno odgovoriti- kazniti crnogorskog diplomatu u Beogradu? Zar nije herojski, konačno, nakon Mirne, nacrtati metu na čelo svakom Crnogorcu u Srbiji? Molim budućeg mandatara za sastav Vlade da uzme ponešto od ovoga u obzir, a ja da nastavim sa iznošenjem suštinske poente ovog pisanija mi.
Nakon ovoga, demon postaje samo još više gladan i razjaren uz pratnju glasnijeg jauka ubogog puka i uvijek jednako urlajućeg laveža raznih Informera i pokojeg kevćanja kakve NVO pudle. Zatim već po ritualnoj isprogramiranosti, Ministarstvo prinosi na žrtvu glave trojice ambasadora koji su, vodeći se ličnom i profesionalnom savješću pokušali da bar malo ublaže posljedice političkog i diplomatskog samoranjavanja tako što su podržali Mirnu zajedničkom izjavom za javnost i platili njenu kaznu, koju joj je prekršajni sud odredio zbog narušavanja javnog reda i mira kada je tobože uvrijedila i uznemirila vjerujući narod i sveštenstvo mu u Crnoj Gori.
Pristalice Amfilohija Radovića i Andrije Mandića, aktivne su i u vizuelnom smislu. Crtanje srpskih trobojki po crnogorskim gradovima i uvredljivi grafiti postali su praksa. Na slici jedan od grafita u naselju Manastir Morača. Izvor: AntenaM
Usput, koliko bi trebali da budu kažnjeni ovi što neprestano prizivaju građanski rat i pozivaju na otkopavanje sakrivenog oružja, ispisuju drugi tom pokušaja državnog udara iz 2016., skrnave kulturno-istorijske spomenike, ostavljajući za sobom poruke „Smrt Crnogorcima“? Biće da to ne uznemirava ljude. Tri ambasadora o kojima govorimo nalaze se na veoma važnim diplomatskim misijama (Austrija, Vatikan, SAD). Oni nijesu platili Mirninu kaznu zbog toga što ona nije bila u stanju da to sama učini, već da bi upravo, sa takvih pozicija poslali jednu snažnu političku, ali i diplomatsku poruku. I oni su završili na disciplinskim komisijama koje treba da im izriču sankcije. Klerofašisti traže njihove otkaze, a Informeri ih čereče i rastržu. Ministar obećava, uvjerava, tancuje – biće kažnjeni!
Na kraju, ni samom mister Ministru nije lagodno. Pored toga što su i njega rešetali na skupštinskim saslušanjima i razvlačili po novinama i ulici, uz obavezno ribanje od strane šefova, vjerovatno mu se na mnoge druge načine ovako nešto obija o glavu i ta lančana reakcija nije završena. Sada “dobrosusjedske odnose” naziva hibridnim ratom, a kako bi nazvao ono što se događalo i još uvijek se događa Mirni. Podsjetiću, ona nije više državni službenik, platila je svoju “nesmotrenost”, ipak postade fenomen pa na primjer In4S i ostali, sav građanski otpor i kritiku u odnosu na molebance, nazvaše po njoj – “U Montenegru, Mirne iz svakog ćoška vire”.
Najbitnija poenta je da je ovakvo žrtvovanje svojih, ovakvo spuštanje garda i samoranjavanje ugrozilo samu Državu i u svakom aspektu ide na ruku retrogradnim snagama, dok atmosfera u kojoj obitavamo dostiže vrhunac toksičnosti: Lavež raznih Informera je sve glasniji, implicitne i eksplicitne prijetnje klerofašista sve podmuklije i intezivnije, a vapaj onih koje su ubijedili da su ugroženi dopire do neba. Postoje i građani koji se objektivno osjećaju ugroženo u ovakvoj atmosferi, oni građani koji bi radije da čine nešto konstruktivnije i pametnije od svojih života i ovog našeg društva nego da drežde po litijama i gaje taj plamičak morbidne fascinacije u odnosu na davno mrtva carstva, posmrtne ostatke ljudi ogrnutih u svetačku legendu i predanje, davno obesvećene svetinje pretvorene u jazbine pedofila i razbojnika.
Slučaj Mirne bio je početak buđenja jednog, do tada u velikoj mjeri uspavanog nemira. Iz ove perspektive, odnos njenih pretpostavljenih se pokazao kao fatalna greška sa toliko kontraindikacija i štetnih posljedica jer nakon toga klupko je samo počelo da se odmotava i da jedna stvar vodi drugoj.
Da su se pojedini nadležni kadrovi tada jednostavno ogradili od senzacionalističkih i anticrnogorskih medija, da su se oduprli pritisku, da su sačuvali dostojanstvo, pokazali zube i malo poturili svoju kičmu, baš sve bi danas bilo mnogo drugačije. Bar ne bi bili statična meta u hibridnom ratu kojem se posvećuje tako mnogo pažnje u zadnje vrijeme, a svo pljuvanje i bljuvanje vatre koje je prosuto na račun običnih činovnika nije mnogo skretalo pažnju našim bezbjednosnim službama.
U govoru u kojem je komentirao destruktivno ponašanje pristalica Amfilohija Radovića, predsjednik Crne Gore je između ostaloga rekao: „“Ne dozvolite da se vaša vjerska sloboda zloupotrebljava na način na koji se to dešava u današnje vrijeme kada se ona zloupotrebljavaju za uništavanje Crne Gore. Ne dozvolite sebi da budete dio tog ludačkog pokreta” što su srpski mediji iskoristili na isti način kao i repliku Mirne Nikčević u facebook-raspravi. Izvor: AntenaM
Inače, svak ko nešto zna o prirodi posla MVP, MUP i Vojske, zna da je svaka karika u tom sistemu važna jer je posebno interesantna stranim službama. I tako, srpski su mediji orkestrirano i planski našli žrtvu u našem diplomatskom koru, jer se prve žrtve ne traže na visokim adresama, već se oružje proba na lakšim metama. Zvijeri su osjetile da su naišle na meko. Raspomamili se od krvi nevinih. Da nisu uklonili Mirnu, Sandru, koje su bile prva i najpouzdanija linija odbrane, ne bi danas bilo litija na ulicama, ne bi bilo pozivanja, izgleda nekih paravojnih jedinica, špijunskim žargonom rečeno “spavača” od strane vojvode Mandića – konačno, ne bi sada tako zloslutno odjekivala tišina Crnom Gorom. Svaki Crnogorac zna da zbog jedne benigne riječi kojom bi se suprotstavio sunovratu u Srednji vijek, može da bude sankcionisan na ovaj ili onaj način.
Nije li potonja izjava Pre$ednika da su ovo ludački pokreti, iznijeta javno, kao stav državnika, takođe reakcija na pritisak, pritisak na koji je i Mirna, u privatnoj komunikaciji, morala reagovati – morala je stati u odbranu svojeg prava da brani Crnu Goru? Njen slučaj nije poslužio samo kao prizma u kojoj su se ukrstila mnogobrojna pitanja i problemi duž zamršenih linija crnogorskog prostora i vremena, već je ukazao i na slabosti, greške i oportunizam – a u odnosu na bezbjednost države (posebno na polju hibridnog ratovanja) i u odnosu na očuvanje onih tekovina za koje bi svaki zdravorazuman čovjek trebalo da se bori.
Na društvenoj mreži Facebook nekoliko je crnogorskih stranica i grupa na kojima se objavljuju zanimljivi materijali o historijskim činjenicama s kojima šira javnost u Bosni i Hercegovini nije imala prilike upoznati se.
Mirna je natuknula šta su stvarni ciljevi i zašto je ona bitna meta da bi se do tih ciljeva došlo. Znamo kakva sve oružja koriste pri nasrtanju na te ciljeve. Koriste razne medije i njihova spinovanja, kao i one osobe koje bi neki prosto nazvali “domaćim izdajnicima”.
Iza takvih medija i njihovih spinova, iza domaćih izdajnika, jednako kao i iza navijačkih grupa stoje bezbjedonosne službe. Mnogi se uticaji tu lome. Konačno, ipak, glas našeg, nažalost, bivšeg diplomate, nije više usamljen. Svi govore ono što je govorila i ona, ali srećom po njih i Državu, neće biti zaustavljeni u toj borbi, neće stradati kao Mirna.
Ipak, ono što Crna Gora treba da zna, što treba da zna svako ko je istinski patriota jeste da mi nemamo i ne možemo imati istinskih prijatelja do nas samih. Možemo imati partnere na međunarodnoj sceni i one sa kojima nijesmo baš u dobrim odnosima, ali trebamo biti svjesni da imamo i neprijatelje. Moramo svakodnevno prosvjetljavati ljude, objašnjavati im da svi jesmo jedno – Crnogorci! Jedna nacija sačinjena od raznih naroda: Albanaca, Srba, Bošnjaka, Hrvata… Svi moramo znati da nam je ovo jedini dom kojeg treba da kućimo, gradimo, štitimo i da ne dozvolimo da budemo izmanipulisani od strane predatora koji uzimajući naša najdublja osjećanja za metu, zapravo „gađaju nešto više od toga“ – nešto što može da nas košta svega…
U pamet se Crnogorci i ne dajte svoje nemirne Mirne koje jedine istinski čuvaju mir! Ne neki prosti, svakodnevni, sebični mir – već mir, kao pouzdanu vjeru u napredak i sve ono što je istinski dobro, civilizacijski, a što bi ove umiruće aveti prošlosti i haosa rado da sahrane sa sobom.
