Piše: Mustafa Nurudin
Datum: 22.06.2025. u 22:00
Kategorija: Kritika političkog uma
U vremenu urušavanja moralnih orijentira i sveprisutne konfuzije identiteta, vjera i ideologija često se svode na oznake, simbole pripadnosti koje je moguće nositi bez sadržaja, bez odgovornosti, bez žrtve. No, istinska pripadnost ne očituje se deklaracijama, već stajanjem uz vrijednosti kada to podrazumijeva podnošenje žrtve. Nisu svi koji se zovu muslimanima istinski uzdignuti u vjeri, niti su svi koji se deklariraju pravednima spremni podnijeti teret pravde.
Ummet je historijski raznolik, raspršen u školama mišljenja, kulturama i tradicijama. Među tim razlikama najpoznatija je podjela na ehli sunnet i šiitsku tradiciju, no ta podjela je često više politički podgrijavana nego teološki opravdana. U svojoj suštini, obje strane dijele isti korijen, predanost Bogu, ljubav prema Poslaniku i težnju ka pravdi. Razlike, ma koliko bile izražene u vanjskom izrazu, ne bi smjele zasjeniti zajednički imenitelj, vrijednosti koje islam, u svom jezgru, čuva kao svetinju.
Danas, dok Gazu razara nemilosrdna vojna sila, dok se pred očima svijeta odvija zločin koji se više ne može prikrivati jezikom diplomatije, postavlja se pitanje, ko još stoji uspravno, ko, bez interesa, bez ucjena, bez dvostrukih aršina, brani vrijednosti koje bi trebale biti univerzalne, pravo na život, slobodu, dostojanstvo?
Odgovor nije ugodan, niti popularan. Jer Iran, često osporavan, demoniziran, ideološki izoliran, ostaje gotovo usamljen u svojoj moralnoj vertikali. Ne staje Iran zbog političkog probitka, niti da bi nadjačao rivalske režime, Iran staje jer u njemu još stanuje uvjerenje da vrijednosti nisu roba za trgovinu. I što je najvažnije, staje uprkos svjesnosti da će zbog toga biti meta.
Iran je već bio napadnut, više puta, pod krinkom da razvija nuklearni program, iako je godinama prihvatao međunarodne inspekcije, sarađivao sa UN-om i dozvoljavao uvid u svoj nuklearni razvoj. Nasuprot tome, Izrael, država koja već posjeduje nepoznat broj nuklearnih bojevih glava, za koje ne polaže nikome račun, nikada nije otvorila vrata nijednoj inspekciji. No, zbog američke i evropske političke zaštite, uživa potpuni imunitet i slobodu djelovanja. Tako je uspostavljen svjetski poredak u kojem nije važno da li poštuješ norme, nego da li si njihov.
Po istoj matrici, pod gotovo istovjetnim optužbama, nestali su čitavi narodi i države. Irak je obezglavljen lažima o oružju za masovno uništenje, Libija je razbijena pod izgovorom demokratizacije, Sirija je bačena u krvavi haos, Jemen gurnut u humanitarnu katastrofu, Sudan razbijen i destabiliziran, Afganistan opljačkan i ostavljen u ruševinama. Oni koji su se opirali, bili su vojno napadnuti, a oni koji su pristali, poput Egipta, Saudijske Arabije, Bahreina, Emirata, Katara ili Kuvajta, pretvoreni su u režime lojalne imperijalnoj volji, u zamjenu za tron, naftu i sigurnost vlastite elite. To nije poredak pravde, to je poredak moći.
A u takvom poretku, svako ko se uspravi, kao Iran danas, mora biti predstavljen kao prijetnja, kao ekstrem, kao problem. Zato, pitanje koje danas stoji pred svakim savjesnim muslimanom, ali i svakim slobodnim čovjekom, nije da li simpatizira Iran, nego, da li još vjeruje u vrijednosti i da li je spreman stati tamo gdje one još stanuju, makar to značilo da te etiketiraju, izoluju, napadnu.
Na to imam pravo reći, nisam ni šiija, ni sunni, ako se to razumije kao identitet iznad pravednosti. Ja sam onaj ko stoji tamo gdje još stanuje pravda. Ako je ta tačka geografski danas u Teheranu, onda je moja misao s njom. Ako je sutra u Sudanu, Peruu ili u srcu nepoznatog čovjeka koji, pred tenkom, štiti dijete, onda sam tamo.
Jer nije važno kako se neko zove, ni kojem mezhebu pripada, nego da li ima hrabrosti stati na stranu slabih kad svi okreću pogled. Vjerujem u ummet savjesti, a ne ummet retorike. U islam koji se ne mjeri džamijama i mimberama, nego hrabrošću pred nepravdom.
Zato, ako danas jedino Iran stoji uspravne kičme pred silom koja ubija i briše, i ako to znači da me svijet percipira kao šiiju, onda neka bude tako. Ne zato što sam promijenio mezheb, nego jer nisam spreman izdati vrijednosti koje su me oblikovale. A među njima na prvom mjestu je da je pravda preča od lojalnosti svemu osim Bogu.
I dok svijet izgovara riječ “demokratija” kao mantru iza koje skriva svoje imperijalne interese, ne možemo, a da ne vidimo istinu – ko danas šuti pred genocidom, sutra će ga opravdavati. A ko se danas uspravi i makar riječima svjedoči, taj ostaje slobodan, i pred sobom i pred Bogom.
U tom smislu, ako je pravda šiitska, danas sam šiija. Ako je pravednost bez mezheba, danas sam bez etikete. Ako je istina protjerana, danas sam s prognanima.
Jer ne biram ko ću biti po imenu, nego po strani na kojoj stojim.
Tekst je napisan pod pseudonimom. Ime i prezime autora poznato redakciji.
