Piše: Kasim Borovina
Datum: 30.05.2025. u 00:10
Kategorija: Kritika političkog uma
U vremenu kada patnja naroda Gaze prerasta u svakodnevnu hroniku zločina, a jecaji nedužnih probijaju granice i dopiru do same savjesti čovječanstva, neizbježno se nameće pitanje, gdje su oni koji nose duhovnu, institucionalnu i moralnu odgovornost Ummeta?
Gdje su oni čije je znanje sticano godinama formalnog i neformalnog obrazovanja, čije su ruke povjerene emanatima najuzvišenijih ibadeta, hadža i kurbana? Ta dva ibadeta, duboko ukorijenjena u predaji islama, nisu puka forma, već simboli pokornosti, predanosti i spremnosti na žrtvu u ime Boga i za dobro čovjeka.
Hadž, kao vrhunac duhovnog putovanja, i kurban, kao čin odricanja i solidarnosti, danas se suočavaju sa jednom od najsloženijih dilema savremenog muslimanskog iskustva – mogu li se obredi izvršavati u formi, a da pritom njihova suština ostane nijema pred jasnim nepravdama i stradanjima?
Dok svijet nijemo posmatra patnju Gaze, Jemena i drugih mjesta gdje zulum postaje svakodnevnica, postavlja se i pitanje odgovornosti. Može li se savjest pomiriti s činjenicom da se sredstva prikupljena za ibadete, uključujući hadž, kurban, ali i zekat i sadekatul-fitr, ulijevaju u budžete sistema i režima koji otvoreno zanemaruju pravdu, štite interese moćnih, a prešućuju jauke obespravljenih?
Zekat i sadekatul-fitr, kao temeljne institucije solidarnosti u islamu, stoljećima su usmjeravani kroz lokalne i regionalne sisteme, često prema ustaljenim obrascima koji više odražavaju administrativnu formu nego istinsku hitnost potrebe. Danas, kada Gaza proživljava jednu od svojih najmračnijih historijskih epizoda, pitanje svih pitanja glasi – ako sada nije trenutak za iznimku, kada jeste?
Ako postoji historijski trenutak u kojem svi resursi Ummeta, od zekata do kurbana, trebaju biti bezrezervno usmjereni ka jednom cilju, onda je to sada. Jer se u Gazi ne brani samo jedan narod, već i dostojanstvo čovjeka. Brani se ono što je ostalo od ideje pravednosti, suosjećanja i istine i na koncu vjere.
Zato ovaj tekst nije poziv na negaciju ibadeta. Naprotiv, riječ je o njihovom produbljenju. O shvatanju da su ibadeti više od rituala, oni su manifestacija vjere koja mora imati društvenu, etičku i humanu dimenziju. Hadž nije samo tjelesno putovanje, već stanje duha. Kurban nije samo prinošenje žrtve, već simbol spremnosti da se žrtvuje ono najvrijednije za viši cilj. Zekat nije porez, već obaveza prema onima koji trpe. Sadekatul-fitr nije simbolična milostinja, već čin priznanja jednakosti ljudskih potreba i dostojanstva.
U tom duhu, legitimno se postavlja pitanje: da li bi danas, kada Ummet gubi glas, bilo opravdano razmotriti simbolično odlaganje kolektivnih odlazaka na hadž ili centralizirane organizacije kurbana, te preusmjeravanje tih sredstava na pomoć onima kojima je životno ugrožen svaki dan? Da li bi sav zekat i sadekatul-fitr ove godine trebao ići jednoj adresi Gazi, ili barem jedan dio ?
Ovo je poziv ulemi, posebno onoj u Bosni i Hercegovini, zajednici koja nije sputana političkim i ekonomskim sponama velikih režima, da postane svjetionik savjesti i smjernica duhovne odgovornosti. Da se jasno odredi: između tihe podrške sistemima koji gaze pravdu i javne afirmacije vjerozakona koji poziva na milost, solidarnost i pravednost.
Da li ćemo ostati nijemi, dok djeca umiru bez glasa? Da li ćemo i dalje insistirati na formi, dok suština vapi za djelom?
Ovaj tekst nije optužba, već poziv. Poziv onima koji znaju, da ne budu samo čuvari obreda, nego predvodnici etičke obnove. Da budu glas Ummeta u vremenima kada je i tišina postala saučesnik. Da vjeruju da je vjera više od obaveze, da je to poziv savjesti.
Jer djela se vrednuju po namjerama. A ako je naša namjera iskrena, onda i pitanje koje postavljamo ima pravo da se čuje.
Kako je to mudro rekao rahmetli muftija Muamer Zukorlić: “Važnije je na kojoj si strani, nego da li si pobjednik.” Danas, birajmo stranu ne zbog historije, već zbog budućnosti,jer Gaza nas gleda, očekuje, a Allah dž.š. nas propituje.
