Piše: Sanjin Salahović
Datum: 04.12.2020. u 23:50
Kategorija: Kritika političkog uma
Srbija kroz instituciju 4S koristi kulturu da manipulira Srbe izvan Srbije koje je programirala na misao da ”tamo gdje je srpska kultura tamo jeste i srpska zemlja”. Ukoliko je situacija zrela za pripajanje Srbiji učinit će to, ako nije djelovat će kulturološki kroz religiju, politiku, ekonomiju, umjetnost i sve to uz kombinaciju šarma i surovosti. Sredine nema. Ili si s njima pa dobijaš ljubav ili nisi pa dobiješ mržnju i diskvalifikaciju – i na individualnom i na kolektivnom planu.
Srbija može destabilizirati ili stabilizirati. Ukoliko nesrbi pristaju na igru, ona popušta omču i promovira ljubav koju crpi iz, u biti, ideologije svetosavlja. Ukoliko ne pristaju, zateže i promovira mržnju i sukob za koje ima druge alate – agresivno naličje SPC ili ideologiju (nacional)socijalizma koja je korisna jer počiva na konfliktnim predodžbama o ugroženosti te mobiliše snagu koja dolazi iz ideje socijaldarvinizma. Uporedo, Srbija, sa svojom kulturinfrastrukturom: akademije, politike, tajnih službi, crkve, čak i kriminalnog podzemlja, može da proizvodi negativnost u diskursu – ako nesrbi ne sarađuju ili pozitivnost – ako sarađuju, jer istina za velikokulturu nije predmet traganja nego kreacije i podređena je u potpunosti cilju koji opravdava sredstva.
U Crnoj Gori su prije i odmah poslije izbora krenuli oštro, ali su odmah zaokrenuli u ljubav i godi im Dritan Abazović koji kaže da treba zaboraviti prošlost (nevaljalštine koje su činili Crnogorcima) i graditi budućnost (ljubav i olakšanje kroz popuštanje socioekonomske sabotaže što sljeduje one koji sarađuju). Pri tome znaju psihologiju i to da ljudi rado prodaju slobodu u zamjenu za sigurnost i komfor i da im je logično da se ne može argumentirati protiv ljubavi i ”očigledne” (u biti hinjene) dobrote. Dritan sada govori iz ugla ”očigledne dobrote” u kojoj su svi ljudi isti, treba da se vole i ne dijele, budu pošteni što je hipotetički tačno, ali neostvarivo kao perfektna kategorija. Pogotovo dok Srbija, preko crnogorskih Srba, alatima velikoprojekta, radi Crnogorcima o glavi, i identitetu i državi, te njihovu kulturu uopšte ne priznaje što u biti predstavlja objavu kulturrata.
Velikokultura daje rado i privid slobode i privid komfora, tek onoliko koliko je potrebno da se ljudi ne bune i ne domisle. Ukoliko je teško, obećavaju njeni velikoljudi bolje iako oni sami proizvode ”težinu”. Uporno moralistički trube o poštenju, a sami nisu pošteni i kradu, ali ne govore ili ne priznaju. U međuvremenu čekaju pogodnu geopolitičku situaciju i uzdaju se u jačanje Rusije, a sada i Kine, jer slaba vajda od Rusije izgleda, da bi krenuli opet kao 90-tih godina prošlog vijeka.
Devedesete, kada su počeli rat za ostvarenje velikoprojekta promašili su. Nisu dobro procijenili stanje u Rusiji i zbivanja nakon pada Berlinskog zida, odlučnost Bošnjaka da se brane i Zapada da ne dopusti njihovu propast. Bili su i u panici zbog propasti geostrateškog odnosa u svijetu koji im je davao moć da rade na Balkanu šta hoće. Sada hoće promašaj da reverziraju i naprave kulturološki (uz upotrebu ideologije) ”reset” u glavama ljudi da bi napravili nove pozicije sa kojih mogu nastaviti projekat.
Cilj je, nakon gubitka Kosova, zaobići Sandžak, izbiti na more jedinim pravcem koji je ostao u Istočnoj Hercegovini i prići Crnoj Gori iz Bosne i sa hrvatske strane – potez od Slanog do Dubrovnika minimalno, te tako, na duže staze, obezbijediti svoju ”srpsku zemlju” – Crnu Goru na Jadranu i strateški logistički pravac Beograd – Bar. Na taj način žele kontrolisati i kopnene i plovne puteve na Balkanu i postati regionalna ili ”svjetska” sila sa kojom se mora pregovarati. Otprilike kao da mogu oboriti veliki balvan poprijeko Balkana i k’o hajduci pregovarati sa svakim ko želi proći njegovim važnim kopnenim i plovnim putevima koji spajaju Zapad sa Istokom. To im je neka garancija opstanka, kako oni to vide, jer umijeće dogovora i saradnje sa drugima nisu nikad naučili, a psihološka trauma života na Balkanu im ne da mir potreban za gradnju povjerenja i relacija sa različitostima pa mogu komunicirati samo sa sobom ili onim što im je potčinjeno.
Dakle, san o velikoj Srbiji sanjaju ljudi koji sebe smatraju velikima i ne mogu se ponizno prilagoditi životu u kome će ravnopravno sarađivati sa malim narodima oko sebe. Rado svoju veličinu nude i drugima, uglavnom u zamjenu za srbofiliju ili uz usluge ideologije (nacional)socijalizma gdje se prefiks ”nacional” ispred ”socijalizma” podrazumijeva, ali ne spominje da se objekat manipulacije ne dozove pameti.
Sve je ovo sadržano u programima SANU koji daju i podrobne, praktične upute velikopolitičarima i njihovim velikovojskovođama i velikoobavještajnim velikooperativcima u zajedničkom geostrateškom velikoprojektu na Balkanu.
I dok je racionalno izlaganje Mile Đukanovića doslovan kontrapunkt Dritanovom velikogovoru samodopadnosti političkog pauna u skupštini Crne Gore, racionalnost Bakira Izetbegovića i politike koju predstavlja jeste isto to u odnosu na diskurs Socijaldesmokratske partije (SDP), Naše stranke (NS), Naroda i pravde (NiP) i njima sličnih stranaka.
Stranke poput Demokratske fronte (DF), Socijaldemokrata Bosne i Hercegovine (SD BiH) i Građanske stranke (GS) prepoznale su i shvatile ovaj kulturološki rat Srbije i prišle centru s lijeva. Time su objavile svoju voljnost da, zarad odbrane Bosne i Hercegovine, sarađuju sa konzervativcima protiv velikopolitike od koje su ovi tradicionalno stradali od odlaska Osmanlija i od koje se žilavo brane.
Ostale stranke u Bosni i Hercegovini koje nisu to uradile i još se nalaze ili previše lijevo ili previše desno, a znakovito, rado sarađuju protiv centra, predstavljaju pojavnost gradnje nacionalsocijalizma u BiH koji se kao ideologija prelijeva iz Srbije. Ona je tim putem otvoreno krenula još osamdesetih godina prošlog vijeka i vozi njime do danas u svome velikoprojektu.
Glavni oslonac velikoprojekta u mentalnom, kulturološkom smislu je parola 4S koja se shvata kao ”samo sloga Srbina spašava” i ujedinjuje u velikoprojektu ogromnu većinu Srba. Bilo da djeluju šarmom / ljubavlju ili okrutnošću, njihovu korisnost u velikoprojektu koordiniraju centralne ustanove promišljanja strategije i njenog izvođenja, iz Srbije. Te strategije distribuiraju se kroz mehanizme konformizma od vrha prema dnu kulturološke zajednice balkanskih velikoljudi koji, opet da kažem, dominantnom većinom, sa onim sa čim mogu doprinijeti, učestvuju u velikoprojektu, bilo u politici ili na društveniom mrežama ili se u najmanju ruku ne bune i šute.
Rat devedesetih na Balkanu nije prestao i njegov nastavak vodi se kulturološkim sredstvima, a govor Dritana Abazovića u skupštini Crne Gore predstavlja njegovu inspirativnu pojavnost. U nemogućnosti da napravi svoju republiku srpsku teritorijalno u Crnoj Gori, Srbija je pravi kulturološki i pokušava njome nadvladati crnogorstvo i ovladati cijelom Crnom Gorom. Za to vrijeme, u Bosni i Hercegovini, velikoprojekat je dobio lijep mali udarac, pravo u nos, u Srebrenici u kojoj je palo licemjerstvo i ideologije i politike SDP BiH. No, bosanskih Dritana i njegovih stranaka ima još puno i nekako se u Bosni i Hercegovini oni najlakše i rađaju uz studije na našim univerzitetima kao što se desilo i Dritanu Abazoviću.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.