Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 02.07.2020. u 17:30
Kategorija: Kritika političkog uma
Pojam „socijalna pravda“ postaje jedva prikriven jezički alat za veliko čišćenje historije koje revolucionari oduvijek pokušavaju činiti. (Roger Scruton)
U javnosti je jedva propraćen Festival „Sloboda narodu“, koji je priredila organizacija Pro Educa iz Banja Luke, osnovana 2005. godine sa vizijom „unapređenja poslovnog okruženja naše zemlje“, ali su „proširili“ svoja interesovanja, pa su odlučili unaprijediti „kvalitet života“ u cjelosti. Bezbeli, u cilju unapređenja „kvaliteta života“ organizirali su spomenuti festival, održan u Sarajevu od 17. do 19 juna.
Organizator je sam dao kvalifikaciju događaja koji je upriličio u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, pa kažu da se na festivalu, citiramo, „okupilo više od 60 govornika iz cijelog regiona, slobodnih mislilaca, čuvara slobodne misli. Najvažniji cilj projekta Sloboda narodu i Festivala uopšte je da se omogući da se čuje glas slobode, omogući razmjena mišljenja, praktikuje slušanje drugih i drugačijih i odgovorno i angažovano društveno djelovanje.“
Nezastupljenost Festivala u javnosti ima svoju dobru i svoju lošu stranu. Dobra strana je što je, koliko-toliko, umanjena toksikacija javnog mnijenja, a loša je, s druge strane, što je javnost odbila čuti eksplicitne projugoslovenske poruke i način na koji „čuvari slobodne misli“ relativiziraju događaje iz prošlosti i, doslovno, čiste historiju od činjenica i fakata, a sve u ime mira, ljubavi, progresa i borbe protiv nacionalizma i fašizma. Mač s dvije oštrice, dakle.
(Zlo)upotreba poetike Pink Floyda, preciznije njihovog albuma i filma „The wall“ samo pokazuje neinventivnost organizatora skupa. U konačnici Roger Waters je pojmu „zid“ dao, ne samo političku, nego i metafizičku dimenziju, o kojoj kreatori jugo-srbofiliskih ideologema nemaju kapacitet ni promišljati je.
Održano je nekoliko panel diskusija, znakovitih tema: „Zašto se bojimo Jugoslavije?“, „Obrazovanje u službi vlasti“, „Autošovinizam – kako živjeti s tim?“, „Da li Bog voli kukavice?“, „Zašto je R’n’r postao bezopasan?“, „Šta je danas fašizam?“, „Kultura ili šund – šta spaja Balkan?“
Same teme, po sebi, više su nego zanimljive. Ali nismo čuli ništa što bi moglo biti predmetom razmišljanja, pomoglo osvještavanju bosanskohercegovačkog i balkanskog kulturnog, identitarnog, ideološkog i političkog haosa, vješto kreiranog u osovini Kremlj – Beograd, plasiranog i kroz zvanične i kroz nezvanične kanale u javni prostor Bosne i Hercegovine.
Nemam nikakve dileme da je i ovaj Festival, čiji su moderatori i učesnici bili poznata lica iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, koji pripadaju jugonostalgično-ljevičarskom ideološkom i političkom bloku, bio u funkciji razvijanja osjećanja da su „novonastale države“ privremenog karaktera, da su neka vrsta prekida historijskog kontinuiteta, a da je redovno stanje „naš prostor“, da smo „bratski narodi“ koje su posvađali nacionalisti, i kako je divno što postoje pojedinci koji, uprkos svemu, sarađuju kao da se ništa nije desilo. Imali smo, praktično, Jugoslaviju u malom, možda bolje reći predstavnike sa teritorija koje pokriva „srpski svijet“.
Jedan korisnik društvene mreže Facebook napisao je duhovit status, reakciju na opću navalu narativa koji pozivaju na relaksaciju međunacionalnih odnosa.
Sve diskusije razvijale su se po ustaljenoj retoričkoj matrici čiji je jedini cilj retuširati historiju: prošlost iz ’90-ih predstaviti kao neku nepogodu koju su izazvali nacionalisti, ne srpski hegemonizam, a sve recentne nevolje opet objasniti snagom „zloduha“ nacionalizma, nipošto dobro organizirane srbijanske hegemonističke politike prema susjedima. A kada bi se i spomenuo genocid (vrlo rijetko), kada bi se spomenule „ustaše“ i „četnici“, obavezno bi se dodalo i „balije“. Kada se apeluje na suočavanje s prošlošću, onda se pozivaju „svi“ da se suoče sa „svojim“ zločinima, prostor na kojem živimo nije bosanskoherecgovački, srbijanski, crnogorski, hrvtatski, nego „naš“ i tako dalje.
Ali neke panel-diskusije vrijedilo je pogledati. Najzanimljivij od svih bile su mi „Da li Bog voli kukavice?“ i „Šta je danas fašizam?“
U prvom panelu, moderator Dino Abazović i jedan od učesnka, fra Drago Bojić, nastojali su sve vjerske zajednice optužiti što podržavaju etno-nacionalizam i, između redova, slali ljutite poruke što ne zovnu narod na revoluciju. Pri tome, prilikom problematiziranja „podrška vjerskih zajednica etno-nacionalizmu“ nije se izdvojila Srpska pravoslavna crkva, vjerovatno da se jedan od učesnika diskusije, sveštenik SPC, Vladislav Topalović, ne osjeća neugodno. Ne da bi se time nagradio zbog suvislih izlaganja (zbog kojih i vrijedi pogledati ovu diskusiju), nego da bi se ispoštovala ideološka uravnilovka.
Panel diskusija „Šta je danas fašizam?“ posebno je vrijedna izdvajanja vremena. Zahvaljujući moderatoru Enveru Kazazu ni na jednoj, kao na ovoj panel diskusiji, nisu tako jasno bile razvidne jugonostalgija i totalitarna suština projugoslovensko-marksističke.
Ko je upoznat sa javnim govorom srpskih historičara Čedomira Antića učesnika i Vuka Bačanovića moderatora panel diskusije „Zašto se bojimo Jugoslavije?“ ne može, a da promociju ova dva velikosrspka retoričara u Sarajevu ne shvati kao krajnje nemoralan čin. Kako, s druge strane, kvalificirati pristanak Husnije Kamberovića, poznatog bošnjačkog historičara, da sjedne za isti sto sa ovim deklariranim velikosrbima?
Najavljujući učesnicu Sanju Petrović Todosijević, Kazaz kaže: „Sanja (Petrović Todosijević) je stručnjakinja za… sada će se desničari malo trznuti… emancipatorne politike socijalističke, kako je ovo lijepo reći, federativne republike Jugoslavije… Lijepo reći zato što o blagopočivšim zemljama moramo (istakao A.P.) govoriti sve najbolje… Inače se u našem prostoru govori sve najgore.“
S one strane Kazazovih nesuvislih, provokatorskih i destruktivnih iskaza u javnosti, jedno mu se ne može osporiti: spreman je otvoriti prostor argumentaciji koja dekonstruira i njegova ideološka opredjeljenja. Dajući prostor Sanji Todosijević da objasni na koji način su komunisti u Jugoslaviji, kroz ne samo obrazovni, nego i širi društveni kontekst, obrazovali i odgajali mlade naraštaje, došao je do pitanja koje je bilo nezibježno:
– Je li, onda, fašizam počeo u jugoslovenskoj kulturi?
– Pa, sasvim sigurno… Mislim… Nema drugog objašnjenja… Političke, pa i intelektualne elite koje su, da kažemo, povele taj projekat rata ’90-ih i destrukcije tog prostora su upravo bile… kako bih rekla… One su poticale iz tih vladajućih kasta u socijalističkoj Jugoslaviji. – odgovorila je Todosijevićka
Poslije eksplicitnog stava da je fašizam počeo da se razvija u jugoslovenskoj kulturi, očekivao sam oštru reakciju Esada Bajtala, ali do nje nije došlo. Naprotiv, uopće se ne suprotstavljajući Sanji Todosijević, citira Emila Ciorana, rumunskog filozofa: „Uvijek će biti onih koji su za i onih koji su protiv, bez obzira da li je riječ o raju ili o kupleraju.“ Za Bajtala, kuplerajski tok, „ono što ide ispod rajskih tokova“, privatne su, ne oficijelne, odnosno zabranjene priče u jugoslovenskom sistemu. Za Bajtala je to, citiram „privatno pričanje konzerviranje jednog duha koji nije imao pravo glasa. Nije ga mogao imati jer sam po sebi nije bio onaj duh koji zaslužuje da ga ima: Jugoslavija je građena na ljudski način. A to su neljudski tokovi, ovi podrajski tokovi.“ I ti su glasovi, ze Bajtala „podrajski tokovi“, nakon sloma totalitarizma dobili mogućnost da izađu u javni prostor, da su svoje mjesto našli u (Bajtal kaže „nažalost“ i kao da se izvinjava što to mora reći) Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, te da su „ostali jedva dočekali“ te glasove.
Jedan od „događaja“ koji je pratio festival je i spot „Bella Ciao“, očajno napravljen, još gore odsvirana i otpjevana pjesma. Pada u oči i preimenovanje Željeznog mosta u Mosta Đorđa Balaševića, o čemu je samo iznijet prijedlog zastupnika SBB-a i NiP-a u Skupštini Kantona Sarajevo, a do čega nije došlo. Očito je na snazi eksplicitno retuširanje, ne samo historije, nego i današnjice. A baška pitanje na koje od ljevičara nikada nećemo dobiti odgovor: Kakve veze ima otpor italijanskom fašizmu sa problemima koje se susreće bosanskohercegovačko društvo?
Helem, po Esadu Bajtalu, svjedoci ne događaja prikazanih u partizanskim filmovima, nego stvarnih događaja iz 2. svjetskog rata, nisu zasluživali da izađu u javnost jer su rušili teorijsku sliku komunizma. Da smo politički i ideološki pismeno društvo, Bajtal bi zbog ovakve izjave bio persona non grata u medijima, a upitna bi mu trebala biti i univerzitetska karijera. Čovjek, bukvalno, šalje poruku: bitna je teorija, zamisao, ne život kakav jest’, sa svim svojim vrlinama i mahanama.
I možda je ovaj Bajtalov nastup i nedostatak reakcije na njegovo otvoreno zazivanje totalitarizma i gušenje privatnog glasa u javnom prostoru, metafora za cijeli Festival, čak i više od mučnog nedostatka glasa javnosti zbog učešća negatora genocida Čedomira Antića na njemu. Festival „Sloboda narodu“ bila je ništa drugo do parada jugonostalgika, srbofila i totalitarista, sve pod pokroviteljstvom Ambasade Kraljevine Holandije u Bosni i Hercegovini. I bez obzira što diskusije imaju malo pregleda na internet-kanalima, konzervativci bi trebali imati odgovor na ovakve pojave, jer su učesnici diskusija univerzitetski profesori, novinari, publicisti koji neumorno istrajavaju na recidivima jugokomunizma svaki dan. A tako nije moguće ići u evro-atltantske integracije.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
