Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 24.08.2021. u 09:00
Kategorija: Savremeni odjeci
Na jednom predavanju Dževad Karahasan je svojim studentima rekao: „Ako želite dati malo smisla životu, onda čitajte Bahtina.“ Svedem li savjet uvaženog profesora i pisca sa ontoloških dimenzija na recentnu real-političku stvarnost u Crnoj Gori, mogao bih reći: „Ako želite dati smisao povratku Crnogoraca samima sebi, pročitajte knjigu Zbilje i prividi Milorada Mija Popovića.“
Šta je zbilja, a šta privid? Konačnog odgovora koji bi važio za sva mjesta i sva vremena nema. Vjernik će reći da je Bog zbilja, a sve ostalo privid, oduševit će ga replika Maria Ruoppola Pablu Nerudi, nakon što mu je pjesnik objasnio šta je metafora: „Pa, to znači da je ovaj svijet metafora za neki drugi svijet.“ Ali, živimo ovdje i sada, obdareni razumom i emocijama i imamo i pravo i obavezu iznijeti mišljenje o tome šta je zbilja, a šta privid. Milorad Mijo Popović ostvario je svoje pravo i izvršio svoju obavezu upoznavajući nas sa njegovim viđenjima crnogorskih „zbilja“ i „privida“
Naslovna strana knjige „Zbilje i prividi“ crnogorskog književnika Milorada Popovića, objavljene u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja i Antene M iz Podgorice, 2020. godine
Prema riječima samog autora, „Zbilje i prividi“ nisu „cjelovita knjiga“, nego „zbirka tekstova“ koji tematiziraju crnogorsko pitanje na širokoj skali od antropoloških i socijalno-psiholoških eseja, preko historijsko-faktografskih pregleda do autobiografske i naracije o nekim znamenitim ličnostima savremenog crnogorskog društva, da bi se završila u tihoj muzici nacional-romantičarskog patosa, čiji legitimitet ne može biti upitan prihvatimo li istinu da smo odgovorni kako za svoje individualne, tako i za život zajednice kojoj pripadamo.
Žanrovska polivalentnost, suglasje značenja prezentiranih različitim formama, ali i moralna načela („…meni (su) srcu uvijek bile bliskije priče o teškim, najčešće tragičnim i romantičarskim sudbinama malih naroda, koji su se u toj vavilonskoj vrevi jezika, religija, imperija, bešćutnih egzodusa i asimilacija borili za elementarno pravo na život…“) sa kojih autor prilazi crnogorskom pitanju, razlozi su zbog kojih ovu knjigu doživljavam kao novu diskurzivnu vrijednost Crne Gore.
Zato se ne bih složio sa autorom da „Zbilje i prividi“ nisu cjelovita knjiga. Naprotiv, iako žanrovski neodrediva, iako je hibrid „autobiografije i kulturno-političke esejistike“, knjiga jeste cjelovita jer značenja njenih tekstova (koji se, istina, mogu čitati kao zasebne cjeline) komuniciraju međusobno i jedna druga potvrđuju.
Primjera radi, tradicionalnu potrebu Crnogoraca da budu važni, njihovu potrebu da im se oda priznanje, da budu bliski vlasti, autor objašnjava sociopsihološkim uzrocima u prvom tekstu „Vitalnost i ambivalencija plemenskog duha“, da bi konkretne, empirijske pokazatelje, koji potvrđuju spomenute (u ovom slučaju negativne) karakteristike tipičnog Crnogorca, dao opisujući stvarne događaje i konkretne ličnosti iz svijeta savremene crnogorske politike, akademije, kulture i umjetnosti, medija…
Zanimljivo i hvale vrijedno jeste što je Milorad Mijo Popović, zapravo, autentični crnogorski nacionalist*, u najljepšem smislu te riječi. Njegov tip nacionalizma, prijeko je potreban ne samo Crnogorcima, nego i ostalim malobrojnim narodima na Balkanu, jer nije determiniran vrijednostima nacionalizma iz 19. stoljeća. Popovićev nacionalizam je kritičan, samokritičan, inkluzivan i spreman na dijalog. S jedne strane nije nadahnut epskim patosom, ali ga ne isključuje iz promišljanja. Lakonski će elaborirati negativne aspekte crnogorskog nacionalnog bića, ali i podsjetiti na činjenice koje vrijednostima „čojstva i junaštva“ svrstavaju u stvarnu, ne nacional-romantičarsku kategoriju.
U konačnici, kako je već navedeno, osnovni motiv za posvećenost crnogorskom nacionalnom pitanju, intelektualne je i etičke prirode. Njega zanimaju mali narodi, posebno onaj kome pripada, tim više jer malo naroda kao što je crnogorski „na razmeđi civilizacija nema tako burnu i dugovječnu istorijsku vitalnost, neobičnu životvornost u opiranju različitim asimilacijama i vještinu preživljavanja, a s druge strane nemoć da, u potrebnoj mjeri, dovrši proces konstituisanja svog kulturnog i nacionalnog bića“.
Milorad Mijo Popović rođen je 1957. godine u Lipi Cuckoj, kod Cetinja. Autor je sedam knjiga poezije i pet knjiga eseja na temu crnogorskog nacionalnog pitanja. Djela su mu prevođena na brojne strane jezike. Poezija mu je u časopisima i antologijama prevođenja na engleski, italijanski, njemački, turski, češki, poljski, litvanski, mađarski, rumunski, albanski, bugarski i makedonski jezik. Dobitnik je brojnih nagrada za književnost, od kojih izdvajamo nagradu „Meša Selimović“ za roman „Karnera“, nagradu Sarajevskih dana poezije „Bosanski stećak“, prestižne „Njegoševe nagrade“ za roman „Čovjek bez lica“… Dobitnik je najvećeg državnog priznanja u Crnoj Gori, „Trinaestojulske nagrade“ za 2016. godinu. Jedan je od osnivača časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja ARS (1986). Utemeljitelj je crnogorskog PEN centra i predsjednik crnogorske sekcije PEN-a (1989-1990), prije formiranja samostalnog nacionalnog PEN centra. Dopisni je član Evropske akademije poezije, sa sjedištem u Luksemburgu. Trenutno je predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika (CDNK) i direktor Otvorenog kulturnog foruma (OKF) sa Cetinja.
Različitim odgovorima na „crnogorsko pitanje“ Popović će se kritički osvrnuti i prepoznati i njihove dobre i loše strane, ne zauzimajući poziciju postmodernog relativizatora, nego prihvatajući definiciju nacije Benedikta Andersona. Za Popovića je, dakle, nacija „imaginarna zajednica“ stvorena od „više heterogenih tradicija istorijskog razvoja i društvenih oblika: katkad – u tradicijskom pogledu – i suprotstavljenih etničkih, religijskih, kulturoloških, lingvističkih, čak i rasnih varijeteta.“ I zaista, ko iole poznaje crnogorsko društvo danas neće mu biti teško uočiti da savremeno multikulturno i multinacionalno crnogorsko društvo ima više dodirnih tačaka među njegovim sastavnicama, nego razdijelnih. Crnogorstvo danas više počiva na istovjetnim kulturnim vrijednostima pripadnika različitih naroda u Crnoj Gori, nego na etno-religijskim razlikama.
No, šta su zbilje, a šta prividi crnogorske nacionalne stvarnosti?
Zbilje su povijesne činjenice, kao i anticrnogorske narativne strategije, koje besramno falsificiraju crnogorsku historiju, a građene su još početkom 19. stoljeća, „updateovane“ po potrebi i u skladu sa novim političkim i geostrateškim okolnostima, Srba, kontinuirano, i komunista u drugoj polovini 20. stoljeća. Zbilja je teška – ni jedan narod na prostorima bivše Jugoslavije nema pisanih dokumenata koji dokazuje njegovu autentičnost koliko ima crnogorski narod, a niti jedan narod (osim bošnjačkog) nije negiran kao crnogorski narod i to nerijetko čak i od samih Crnogoraca, a zarad ličnog i kratkotrajnog političkog, ekonomskog ili nekog trećeg interesa.
A na mjestu gdje prihvatimo „zbilje“, o kojima Popović iznosi nemalo činjenica, i ne negiramo ih, lahko prepoznajemo i „privide“. Prividi su, također, bolni, ali i ljekoviti, iz dva razloga: prvi je razumljiv po sebi, drugi nam pomaže u razvijanju svijesti o nerijetkoj disharmoniji između stvarnih vrijednosti, u javnosti istaknutih, ličnosti i onih nametnutih diskurzivnom praksom kreiranom kako u zvaničnim institucijama sistema, tako i u dubokoj / susjednoj državi (Srbiji), koja zbog jezičke bliskosti sa Crnogorcima ostavlja svoj trag.
Naime, autobiografski dijelovi knjige, tekstovi / priče o autorovim stvarnim iskustvima sa samim predsjednikom Crne Gore, kreatorima medijske stvarnosti (ne zbilje!), kulturnim i političkim ikonama crnogorskog povratka samima sebi, tražiteljima savršenoga svijeta neće biti nimalo ugodne.
Oni, kojima je „Milo kriminalac“ i uzrok svih nevolja u Crnoj Gori, bit će razočarani činjenicama koje ovog bivšeg komunistu predstavljaju u svjetlu političara koji iskreno želi nacionalnu emancipaciju Crnogoraca, pa i tradicionalno hrabrog čovjeka (Popović, između ostalog, navodi savjet jednog američkog diplomate Mili Đukanoviću da se skloni iz zemlje, jer se na njega sprema atentat, što je Đukanović odbio). Ljubiteljima lika i djela Save Kovačevića, neće biti ugodna činjenica da je proslavljeni partizanski komandant imao namjeru terorizirati mještane katunske nahije, u čemu ga je spriječio Krsto Zrnov Popović. Pokojni Jevrem Brković, crnogorskim nacionalistima, pa i šire, mjerilo je etičkih vrijednosti među piscima i umjetnicima, ali… Njegovo stvarno ponašanje u burnim vremenima ’90-ih pa i poslije, ako je vjerovati Popoviću, može se označiti preciznom crnogorskom leksemom – zastiđe. A, pobornicima crnogorske nezavisnosti i emancipacije, ne samo u Crnoj Gori, uopće neće biti ugodne činjenice o Slavku Peroviću i razlozima zašto se raspao njegov Liberalni savez, politička partija koja je, na čelu s njim, čuvala obraz Crnogorcima u vrijeme srpske agresije (koju su potpomogli neznaveni građani Crne Gore) na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Milorad Mijo Popović prima Njegoševu nagradu.
Primjera je mnoštvo… Iznošenje podataka u stvarnim pričama u kojoj su sudionici stvarni likovi, na trenutak može ostaviti utisak da je Popović napisao knjigu da bi se, iz ličnih razloga, obračunao sa nekima od njih. Međutim, ne radi se o tome. Upravo ovakve priče daju odgovor na pitanje zašto Crnogorci nemaju adekvatan nacionalni program za odbranu od srpske kulturne i političke agresije i vlastitu emancipaciju. A da nije nikakva zavjera u pitanju, nego da je problematična etika korifeja crnogorskog nacionalizma samo logična posljedica događaja iz prošlosti, pokazuje dio knjige koji atribuiram kao „kratka povijest socio-psihološkog razvoja Crnogoraca“.
Ali možda važnije od svega, čak i od doprinosa razumijevanja crnogorskih „zbilja i privida“, jeste to što ovakve priče osvještavaju zbilju, stvarnost, realnost da političari, pisci, medijski magnati nisu ništa drugo do ljudi od krvi i mesa, nesavršeni. Time se ne bi trebao abolirati njihov nemoral. Spomenuti autobiografski narativi ukazuju na nužnost razvijanja moralnih standarda kako kod pojedinaca, tako i u zajednici, ukoliko ta zajednica želi ostvariti svoja prava, sačuvati čast i slobodu.
Historijski gledano, Crna Gora nikada nije pala. S Božijom pomoći neće ni sada, jer „istorija je hibrid tragedije, ironije i patosa: u tom smislu ću i okončati ovu knjigu: Crna Gora je nakon svake istorijske epohe, Vojislavljevića, Crnojevića, Petrovića Njegoša, poput crveno-zlatne mitske ptice Feniks dogorijevala, ali iz tog pepela obnovio se novi život. Eto, i boje crnogorske zastave – takođe crvenozlatne – kao da simbolišu vječno trajanje. Samo ideja vječne obnove, kroz nove koncentrične krugove, daje smisao trajanju jedne tako male državne zajednice.“
Crna Gora je više od države, identiteta, geostrateške činjenice. Promišljanje Crne Gore i njenih problema, na način na koji to radi Mijo Popović, ne samo da pomaže boljem razumijevanju crnogorskog pitanja, nego i pomaže boljem razumijevanju kako ontoloških tako i socijalnih pojava, općenito. Njegova knjiga, „Zbilje i prividi“ novi su koncentrični krug na čijim diskurzivnim vrijednostima savremena Crna Gora, smatram, treba graditi budućnost.
*U tekstu sam svjesno izbjegavao politički korektan pojam „patriotizam“, kako bih dao skroman doprinos skidanju jugokomunističke stigme sa pojma „nacionalizam“.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
