Zašto svijet podržava Ukrajinu, ali ne i Palestinu

Piše: Amir Krpić
Datum: 06.03.2022. u 15:35
Kategorija: Kritika političkog uma

Nakon općeg inicijalnog šoka povodom otvorene agresije Ruske Federacije na Ukrajinu, zapadni svijet jedinstveno je stao na stranu Ukrajine. Neke države reagovale su brže, neke sporije; neke žešće, neke blaže. Iako NATO nije poslao svoje vojne snage, zapadni svijet je, ipak, u cjelini gledano – vjerujem u velikoj mjeri ohrabren odlučnim otporom Ukrajinaca – žestoko odgovorio Rusiji na političkom i ekonomskom nivou. Ukrajina kao takva, možda, samo možda, i nije razlog ovako odlučne reakcije Zapada, koliko taj razlog leži u samoj činjenici ko je sa druge strane. Drugim riječima, reakcije Zapada možda nisu toliko proukrajinske koliko su, jednostavno, antiruske. O tome bi se, međutim, moglo raspravljati na drugom mjestu. Ovdje bih se želio osvrnuti na nešto drugo u vezi sa cijelom situacijom u i oko Ukrajine. Bilo je, naime, dosta komentara u smislu povlačenja paralela između podrške zapadnog svijeta Ukrajini i Palestini, odnosno izostanka iste u ovom drugom slučaju. „Zašto svijet podržava Ukrajinu, a ne podržava Palestinu.“ otprilike je suština retoričkog pitanja koja se pojavljuju o ovom kontekstu.

Zašto, zaista, „svijet“ podržava Ukrajinu, ali ne i Palestinu? Prvo, šta bi trebalo da znači to „svijet“? Prije svega „svijet“ ne postoji; postoji samo niz država sa različitim geopolitičkim i geostrateškim interesima. Također, „svijet“ kao cjelina sigurno ne podržava Ukrajinu. Neki ozbiljni igrači su na strani Rusije ili otvoreno ili pod plaštom neutralnosti i „diplomatskog rješenja krize“. Narodna republika Kina, Iran, Indija, Pakistan dolaze, vjerovatno, u prvi plan u tom smislu. Ukrajinu, dakle, uglavnom podržava zapadni svijet i njegovi tradicionalni partneri (Australija, Japan, NR Kina i dr.). Dakle, u pitanju „Zašto svijet podržava Ukrajinu, ali ne i Palestinu?“ pod svijetom se zapravo podrazumijeva zapadni svijet.

Ukrajina i Palestina nisu ni blizu slučajevi koji se mogu upoređivati. Ne postoji logika po kojoj ako podržavate Ukrajinu, onda trebate – osim ako niste licemjeri – podržavati i Palestinu. Na prvom mjestu, Ukrajina je država, za razliku od Palestine. Ukrajina je kao država nastala još 1917. godine i bila je „konstitutivni“ član Saveza sovjetskih socijalističkih republika. Svoju nezavisnost i suverenost dobila je raspadom SSSR-a 1991. godine. I danas je, naravno, članica Ujedinjenih nacija. Palestina, sa druge strane, nije država u pravom smislu te riječi, a sigurno nije bila država kada je Izrael proglasio nezavisnost. Nije bila država ni u decenijama kasnije dok su vođeni Arapsko-izraelski ratovi. Formalno je tek 1988. godine Država Palestina proglašena kao država – i to u Alžiru.

Zašto je sve ovo bitno? Zato što je sadašnji napad Rusije na Ukrajinu zapravo agresija i samim tim kršenje međunarodnog prava. Izraelski ratovi nikada nisu bili agresija na Palestinu, jer ona – kao što rekoh – nije postojala kao država. Agresija se ne može izvesti na selo, grad, zamišljenu zajednicu ili nešto drugo. Agresiju može počiniti isključivo država nad drugom državom.

Ukratko, Ukrajina je sada žrtva agresije Rusije (i Bjelorusije!); Palestina nije žrtva agresije. Pitanje odnosa izraelskih vlasti prema Palestincima je nešto drugo i sa druge tačke se ima posmatrati.

Drugo, Ukrajina je društvo opredijeljeno zapadnom svijetu. Od svrgavanja proruskih vlasti, Ukrajina pokušava ući u zapadni civilizacijski krug. Sada i otvoreno poziva Evropsku uniju i NATO da je prime u svoja članstva. Čemu je opredijeljena Palestina, odnosno njena samouprava na području zapadne obale i Gaze? Naravno da ona ne može tražiti članstvo u EU i NATO savezu, ali da li su ikada palestinske vlasti, palestinski predstavnici, svojim opredjeljenjem pokazali da žele biti dio tog civilizacijskog kruga? Ne samo Palestina, nego arapske zemlje uopće vrlo često se pozicioniraju suprotno od zapadnog svijeta, oslanjajući se upravo na Rusiju, Iran, Kinu ili trećerazredne države Afrike i Latinske Amerike.

Kada se već tako opredjeljuju, zašto bi im Zapad uopšte pomogao na bilo kakav način? Zašto bi ih podržao ako su im oslonci ne samo različiti, nego dijametralno suprotni? Antizapadnjačko opredjeljenje Palestine ide do te mjere da je ova država, ako se time uopšte može nazvati, stala na stranu NR Kine i njenih totalitarističkih i zločinačkih vlasti kada se u Ujedinjenim nacijama raspravljalo o odnosu te države prema muslimanskom stanovništvu provincije Xinjang (tj. o Ujgurima). Organizacija za islamsku saradnju (OIC) – čiji je Palestina član – je 2019. godine izdala rezoluciju (No.1/46-MM) kojom je pohvalila (!) NR Kinu zbog odnosa prema njenim muslimanima. Iste godine predstavnici Palestine su u UN-u bili među 37 članica koje su podržale stav Kube, a dvije godine kasnije među 65 članica koje su podržale stav Bjelorusije po pitanju odnosa vlasti NR Kine prema Ujgurima. Oba stava su – da ne bude dilema – išla u korist NR Kine. Ne znam ima li uopšte potrebe spominjati da je sav zapadni svijet u oba slučaja bio na suprotnoj strani. Ovo je, naravno, samo jedan slučaj, odnosno jedno pitanje, ali veoma dobro ilustruje pogubnost palestinske politike i njeno antizapadnjačko opredjeljenje.

Treća, nimalno nevažna stvar je sljedeća: Ukrajina, ni ukrajinski narod, ne žele smrt Rusiji, ne žele njen nestanak ili njeno uništenje. Nikada to nisu ni željeli – izuzimajući, možda, pojedince ili grupe toliko radikalne da nekome žele smrt. Ukrajinci se nikada nisu protivili samom postojanju Rusije – zašto bi, na kraju krajeva? Može li se isto tvrditi za Palestince i njihov problem sa Izraelom? Ako se vratimo sada već daleko unazad, kako su Palestinci gledali na političke ambicije jevrejske zajednice u Palestini? Da li im je smetalo postojanje Izraela čak i prije nego je ta država uopšte nastala? Jeste! Samo postojanje Izraela je (bilo, a možda je i danas) neprihvatljivo za Palestince. To je razlog zašto su palestinski Arapi odbili svaki ponuđeni prijedlog za podjelu tog prostora u dvije države, čak i one prijedloge po kojima bi oni sami imali daleko više teritorije nego Jevreji (počevši od prijedloga Peelove komisije 1937. godine).

Pravo svakog naroda na svijetu je da ima svoju državu (iako se mnogim narodima to pravo u praksi uskraćuje), pa tako i jevrejskog naroda. Ta država u njihovom slučaju je Izrael. Arapi decenijama nisu željeli priznati Izrael i željeli su njegovo uništenje. Egipat je bio prva arapska država koja je priznala Izrael 1979. godine, zbog čega je suspendovan iz Arapske lige! Egipat je tim činom prekršio Kartumsku rezoluciju Arapske lige koja je čuvena po „tri ne“: nema mira, nema priznanja i nema pregovora sa Izraelom! Dakle, trideset godina nakon prvog Izraelsko-arapskog rata, jedna arapska država je priznala Izrael i prekršila zavjet o „tri ne“ i zbog toga je suspendovana! Druge arapske države su kasnije priznale Izrael, uključujući i de facto Palestinu tokom 1990-ih.

Zbog čega je sve ovo važno? Važno je da se ukaže na činjenicu da su Palestinci bili – možda još uvijek jesu, bar dio njih – dio velikog broja država i ogromne, od Izraelaca neuporedivo brojnije zajednice arapskih naroda koji su se faktički kleli u uništenje Izraela. Kako se to uklapa u civilizacijsku vrijednost da svaki narod treba da ima svoju državu? Kako da Zapad podrži Palestince znajući za takav njihov stav?

Četvrta stvar ili četvrti razlog koji se može istaći kao jedan od odgovora na pitanje iz naslova ovoga teksta svakako je i sam karakter društva u Palestini i vrijednosti koje ono baštini, a o kojemu ne treba posebno pisati. Sa druge strane, bez obzira na standardne probleme postsocijalističkih društava, na visok nivo korupcije i druge negativne pojave, Ukrajina je ipak demokratska država koja garantuje osnovna ljudska prava svojim građanima. Da li je to Palestina? Također, da li je to Izrael? Da li je vrijednostima zapadnog svijeta bliži Izrael ili Palestina? Odgovori na ta pitanja daju odgovor i na pitanje zašto Zapad ne podržava Palestinu. Istini za volju, treba naglasiti i da se odnos izraelskih vlasti prema Palestincima, kako danas tako i u proteklim decenijama, ne može se podvesti pod vrijednosti zapadnog svijeta. Svakako su za osudu iživljavanja nad palestinskim civilima, jer to nije dio vrijednosti zapadne civilizacije. Međutim, izraelska politika je općenito prozapadne orijentacije, što se za Palestinu ne može reći. Preciznije rečeno, nerijetko se dešava da režimi napuste vrijednosti na kojima počiva kultura naroda kojeg predstavljaju, a u slučaju Izraela judeo-hrišćanske civilizacije kojoj su i sami u temelju.

Zašto, dakle, „svijet“, tj. zapadni svijet ne podržava Palestinu, a podržava Ukrajinu? Dobro je to pitanje i za same Palestince. Oni sami, a ne mi, treba da se zapitaju zašto ih Zapad ne podržava, kao što treba da se zapitaju i da li uopće žele da ih Zapad podržava. Jer ako žele, onda moraju nešto i uraditi po tom pitanju. Ne može se konstantno ići na jednu stranu, a onda jaditi što vas neko sa druge strane ne podržava. To bi bilo kao da sada Ukrajina sve radi protiv Zapada, a onda očekuje njihovu pomoć i podršku.

Ukrajina je hrabro stala protiv neuporedivo veće i moćnije sile – kao što i Palestinci povremeno stanu protiv Izraela – ali Ukrajina se čvrsto opredijelila za Zapad. Da li se Palestina tako opredijelila ili se još uvijek oslanja na totalitarne režime poput Irana ili Kine? Ako se nije opredijelila za Zapad, onda ne treba ni očekivati njegovu podršku, već istu treba tražiti od zločinačkih režima kao što je onaj u NR Kini ili trećerazrednih afričkih i latinoameričkih država. Ukrajina je svojim opredjeljenjem zaslužila podršku civiliziranog svijeta. Sa druge strane, uvažavajući patnju i stradanja Palestinaca tokom proteklih decenija, suosjećajući sa njima, na kraju ipak moram reći da Palestina, nažalost, nije ništa više nego jedan tužan podsjetnik na to šta dobijete kada uporno vodite tragično pogrešnu i promašenu politiku.

Krpić Amir rođen je 7. 1. 1995. godine u Tuzli. Studij historije završio je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli akademske 2017/18. godine, a 2020/21. godine je magistrirao na istom fakultetu. Na matičnom odsjeku je izabran za asistenta na užoj naučnoj oblasti „Novi vijek“. Akademske 2021/22. godine upisao je doktorski studij na Filozofskom fakultetu Karlovog univerziteta u Pragu.