Senad Hadžifejzović – Faust u bosanskom javnom prostoru

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 19.05.2022. u 03:17
Kategorija: Kritika političkog uma

Nerijetki i neformalni solilokviji na društvenim mrežama i portalima motivirani nostalgijom za 80-im godinama prošloga stoljeća nisu samo patetični i nekritički intonirani. Kao i sve, i ti lamenti nad. recimo, „Sarajevom kojeg više nema” ne mogu se samo negativno atribuirati, jer su jednim malim dijelom i opravdani. Naime, 80-e godine, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i na području bivše Jugoslavije, premda neuspješno, bilo je ipak vrijeme pokušaja nastavka liberalizacije i vesternizacije sedamdesetih. Te su godine mnoštvu mladih talenata iz skoro svih oblasti života omogućile da isplivaju na površinu i predstavi se javnosti.

Okončanje srpske agresije Dejtonskim sporazumom i naša pobjeda (država i njen većinski narod su egszistencijalno opstali) dali su nam opravdanu nadu da će bošnjački i bosanskohercegovački umjetnici, novinari, političari, akademski profesori u slobodnoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini imati još više prostora da rade ono za što su stvoreni, a što ću za potrebe ovoga teksta nazvati oplemenjivanje javnoga prostora. Nažalost svjedočimo jednom obliku regresije. Socijalni psiholozi će, zasigurno, jednoga dana odgovoriti na pitanje kako je moguće da dobar dio bošnjačke elite, preciznije onaj dio koji dominira javnim prostorom, ima nevjerovatnu potrebu da traži greške i neumorno javno izražava odijum spram dvije ključne institucije Bošnjaka: njihove političke partije i njihove vjerske zajednice. Zašto je to tako?

Probat ću odgovoriti na pitanje na primjeru regresije Senada Hadžifejzovića, čiji patriotizam u najteže vrijeme za Bošnjake i Bosnu niko nije mogao dovesti u pitanje.

Početkom, pa i prije srpske agresije, Hadžifejzović je bio od onih mlađih  novinara za koje se opravdano očekivalo da će u budućnosti postaviti kriterije moralnoga i društveno odgovornoga novinarstva. Danas, nažalost, riječ je o proizvođaču negativne energije, stresa, sumnjičavosti, nepovjerenja…

Sjetimo se kultnog dnevnika koji je Hadžifejzović vodio, kada su pripadnici Jugoslovenske narodne armije zarobile predsjednika naše zemlje, rahmetli Aliju Izetbegovića. Hadžifejzovićeva pozitivna uloga u tom historijskom i dramatičnom trenutku, neosporiva je. Sasvim zasluženo u to, pa i neposradne postratno vrijeme, postao je omiljeni novinar u državi. Ljudi su mu vjerovali, njegove emisije su bile zanimljive i motivirale su uozbiljeno bavljenje društvenim pitanjima. K tome, što nije nevažno, izgledao je, i danas izgleda, atraktivno. Bio je simpatičan, neposredan, pa je program koji je kreirao na državnoj i privatnim televizijama (dok nije osnovao svoju, Face TV) bio najgledaniji. U njegovim centralnim dnevnicima i intervjuima, dijaloškim “face to face” emisijama javnost je dobijala informacije koje su je stvarno zanimale i koje jesu bile bitne. Hrabro je postavljao otvorena pitanja i političarima na poziciji i onima iz opozicije.

Danas… Možda ne možemo naći Goethevog Mefista u bosanskohercegovačkom novinarstvu, ali možemo reći da ga je Senad Hadžifejzović, kao arhetip dr. Fausta, u čiju se ulogu stavio u svojoj profesiji, upoznao: „Ich bin der Geist der stats verneint!“ („Ja sam duh koji uvijek negira.“), reći će Mefisto u prvom dijelu Goetheovog Fausta. Danas je Senad Hadžifejzović vlasnik medija koji je mašina za proizvodnju negativne energije i hranjenja najopasnijih emocija koje prate nesigurnost, beznađe, nepovjerenje u institucije.

Primjera radi, njegovo nepersiranje sagovornika prije, bilo je simpatično i nagovještavalo pozitivne promjene u našoj kulturi, tipa onih u norveškom i sličnim društvima, u kojima nepersiranje uglednih javnih ličnosti jeste znak da su svi, od tzv. malog čovjeka do premijera ili predsjednika države, svako na svoj način odgovorni za stanje nacije. Način na koji se Hadžifejzović danas ponaša sa vodećim političarima, vjerskim službenicima, intelektualcima šalje destruktivne poruke. Nepersirajući ih i prekidajući ih dok govore, institucije, koje njegovi sagovornici predstavljaju,  prikazuje kao neku prolaznu vrijednost, sklepanu s brda s dola, potpuno nebitnu, potrebnu kao izvorište materijalnih vrijednosti za nesposobne kadrove… A činjenica da Bosna svakim danom, uprkos žestokim napadima srpskohrvatskog i jugoslovenskog udruženog poduhvata, te uvijek ideologiji, a ne društvu i državi, predane bošnjačke staroljevice, ipak pravi jedan korak naprijed, govori ništa drugo do da su naše institucije i naši lideri mnogo sposobniji i uspješniji od onoga kako ih vodeći “analitičari” i novinari prikazuju u javnosti.

Posljednji intervju predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željka Komšića, na Face  TV možda najbolje dokazuje zašto je Senad Hadžifejzović iz potencijalnog lidera u bh. novinarstvu doživio sunovrat u negativnog populistu čija je misija, očigledno, u javnost slati tendeciozne poluistine potrebne njemu kako bi opravdao vlastitu patološku mržnju prema porodici Izetbegović i SDA. Sve vrijeme razgovora, Hadžifejzović je na pitanja o Bakiru Izetbegoviću i SDA dobijao neželjene odgovore, da bi u jednom trenutku Komšić rekao, citiram:

„Razumijem da me kao novinar provocirate, ali ne razumijem da kao čovjek ne razumijete cijelu šemu.“

Šta je to što je od nekada profesionalaca koji su obećavali stvorilo moraliste i populiste, sijače negativne energije, koji svoju staru slavu koriste kako bi unosili nemir u ionako uznemiren bosanski plebs? Nedostatak ljudskosti, one elementarne, koja podrazumijeva odgovornost spram Drugog, neovisno o ličnim emocionalnim problemima. Ili, ako želimo izbjeći ovaj u konzervativnim krugovima nepotrebno anatemiziran novoljevičarski pojam “Drugi”, recimo ovako: nedostatak društvene odgovornosti. Nedostatak svijesti da nismo sami na ovome svijetu, da dobar dio individualnog postojanja dugujemo i tradiciji, kulturi u kojoj živimo, time i institucijama kojima je naša kultura artikulirana.

Je li patetično, je li nacional-romantično, je li grijeh reći da smo obavezni biti uz narod, društvo, kulturu kojoj pripadamo, neovisno o našim ličnim afinitetima? Nije, naravno da nije. Takav odnos se u civiliziranom svijetu podrazumijeva. To ne znači nekritički tretirati pojave u društvu kojem pripadamo, naprotiv. Ali znači imati ljudskosti i pokušati razumjeti koji su uzroci anomalija koje se javljaju u društvenom životu. A kad imamo ljudskosti, onda imamo i morala, odnosno racionalni smo i kapacitirani da procijenimo šta, kada i, najviše važno – na kakav način kritizirati negativne pojave i pojedince. Da prepoznamo svetu granicu preko koje ne trebamo ići. Onu granicu koju kada pređemo padamo u Mefistovu zamku i prestajemo vjerovati vjerom koja gradi povjerenje.

Tvrditi da Bošnjaci, njihovi politički i vjerski predstavnici, nisu pravili greške, loše poteze, da među njima nema korumpiranih i nemoralnih ljudi, bilo bi suludo. Slobodno i profesionalno novinarstvo i jeste prepoznavanje i informiranje javnosti o njima. To i jeste demokratsko i slobodno društvo. No, da li kritičari Bakira Izetbegovića, SDA i Islamske zajednice, poput Senada Hadžifejzovića, znaju prepoznati granicu preko koje interes javnosti i društva nije cijepati im dlaku na četvero. A još manje stvarati sliku o njima na osnovu tendencioznih poluistina, za što je eklatantan primjer intervju s Nevenkom Tromp, koji je sjajno raskrinkao portal Istraga.

Uz rizik da budem označen kao radikalan i sentimentalan nacional-romantičar, nekako dolazim do zaključka da je osnov racionalnosti, morala, ništa drugo do ljubav. I to ljubav koju imamo za druge, ne ona koju tražimo od drugih. (Kao laik za psihoanalizu mišljenja sam da je problem Senada Hadžifejzovića hroničan nedostatak samopouzdanja koji krivo pokušava riješiti potrebom da ga „raja vole“ ili ti da bude voljen prije no nauči ljubav u sebi i po sebi.) Ljubav prema nesavršenim pripadnicima kulture kojoj pripadaš rođenjem, time i samoj kulturi – nesavršenoj.

U nedostatku ljubavi vidim problem. Ona može biti motiv da se pokuša razumjeti greška koju napravi nesavršeni portir, trgovac, šofer, zemljoradnik, nastavnik, političar, svećenik, taksista, umjetnik, novinar, vojnik… “What happens to the hearts?”, zavapit će pokojni Leonard Cohen referirajući na zapadnu  civilizaciju i vlastito iskustvo u njoj. Ja ću to pitanje svesti na lokalni, bošnjački i bosanski okvir. Šta se dešava s našim srcima? Imamo li ljubavi, empatije, razumijevanja za ljude oko nas i za same sebe? Ako je imamo, lakše ćemo jedni drugima opraštati, time graditi pozitivnije okruženje, u kojem će nam biti  lakše raditi za vlastiti boljitak. Mijenjat ćemo sebe, ne svijet oko sebe, a time ga i lakše razumjeti. A što nam je misija, do razumijevati svakim danom sve više i sve bolje ovaj prolazni svijet na koji smo spušteni na određeno vrijeme?!

Goetheov Mefisto kaže: „Ja sam duh koji uvije negira. ” i nastavlja: „I s pravom, jer sve što nastane vrijedi propasti. Bilo bi bolje da se ništa ne dogodi. Jer, sve što radiš je grijeh, uništenje, ukratko nazvano zlo, moj stvarni element.” Nije li vrijeme da Bošnjaci odgovore Mefistu na isti način na koji je svaka civilizacija to uspijevala u teškoj ljudskoj historiji? Nevjerom – u njegovu destruktivnu logiku. I vjerom. Vjerom da može biti bolje, našim zalaganjem i željom da činimo bolje u neperfektnom svijetu zemaljskom. Vjerom da smo dovoljno dobri premda nikada perfektni nećemo biti!?  Završit ću ovaj tekst (svjesno!) stihovima meni mrskog mainstream-muzičara, Gorana Bregovića; možda je u pravu kad kaže da su „i anđeli i đavli i narcis i grijeh potrebni za smijeh.“ Ako je u pravu, onda ću reći neka i Senada Hadžifejzovića i njegove Face TV. Ali do granice, koju bi, zarad ljepšeg sutra, morao prepoznati i on, i svi mi.

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.