Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 14.07.2022. u 14:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Dritan Abazović, aktuelni premijer Crne Gore, politička je pojava koja se bez ikakve zadrške može tretirati kao simptom ozbiljnih poremećaja društvenih i, općenito, vrijedonosnih kriterija ne samo u Crnoj Gori, nego i na prostorima zapadnog Balkana.
Njegova izjava u Potočarima 11. jula ove godine, nije samo sramna. Ona je simptom bolesti koja se širi zapadnim Balkanom, a kojoj dajemo ime – dritanizam. Dritanizam nije ni socijalizam, mada jeste nastao na njegovim temeljima. Dritanizam je možda gori od socijalizma, onoliko koliko je komunizam gori od fašizma. Kako god, govorimo o zlu, kao takvom. Dritanizam je rezervni igrač velikosrpskog nacionalnog tima, istreniran je u jugoslovenskom socijalizmu koji je u drugoj polovini 20. stoljeća velikosrbima bio pokrivna operacija za ostvarivanje srpskih nacionalnih interesa. Nakon vojnog neuspjeha, uveden je u političku igru na prostorima zapadnog Balkana i pravi nam ozbiljne probleme. Iako pojam dritanizam tvorimo iz vlastitog imena premijera Crne Gore, pošast koju označava ne može se svesti samo na njega.
Izjavom “nisu ubijani Bošnjaci nego ljudi” opskurni Abazović je ništa drugo do plasirao bazičnu vrijednost socijalističke ideologije – adaktiranje važnosti etničkog, čime je i sam genocid nad Bošnjacima u njegovoj percepciji stvarnosti rezultat univerzalne borbe zla protiv dobra, a ne nastojanja velikosrpske politike da Bošnjake ekskomunicira sa prostora zapadnog Balkana ili, u nešto blažem slučaju, asimilira. Svjesno ili ne, Abazović je na taj način drsko, bezobzirno, na posljednjem mjestu na kojem bi takvo što mogao uraditi, jasno dokazao da jeste u funkciji velikosrpskih interesa. (Foto: Depo.ba)
Dritanizam je, dakle, oznaka za nemoralnu politiku, odnosno antipolitiku, koja, unoseći nemir u javni prostor, ide na ruku velikosrpskoj ideologiji i otežava artikuliranje kulturnih i političkih interesa malobrojnijih naroda na zapadnom Balkanu, Crnogoraca i Bošnjaka prije svih. Operativni zadatak mu je permanentno hraniti nepovjerenje prema institucijama koje brane napadnute narode, te proizvodnja nemira, unutarnjeg, kako bi se, ako se ukaže prilika, stvorio i vanjski nemir / revolucija.
Nameće se potreba ukazivanja na psihološki i sociološki kontekst u kojima se dritanizam širi kao kuga. Kako je to zadatak institucija plaćanih za takve poslove, a kako one ništa ne rade, pokušat ćemo napraviti makar nacrt tog socio-psihološkog konteksta.
Četiri su stranice kvadrata u kojem opstaje dritanizam: 1. korupcija kao nasljeđe socijalizma, 2. jugosocijalistički pojmovni poredak, 3. religija uspjeha i vitalizam, 4. odnos zapadnih diplomata na terenu (zapadnom Balkanu) prema političkoj stvarnosti.
Poslije otvorene oružane, danas diplomatske, propagandne, političke, pa i ekonomske agresije Srbije na susjedne narode, korupcija jeste ključni problem koji otežava organizaciju društvene zajednice na temeljima zapadne liberalne demokratije. Međutim, ona nije proizvod vodećih političkih partija država zapadnog Balkana, nego recidiv jugosocijalizma. Jugosocijalizam je etablirao važne kadrove svoje (samo jedne) partije kao moćnike koji odlučuju, a kojima morate platiti / pokrenuti lanac korupcije da urade ono što im je posao za koji primaju platu. Ta praksa prenijela se iz samo jedne na više partija koje se formiraju zamjenom jednopartijskog višepartijskim sistemom. Otuda, reći da se borite protiv korupcije borbom protiv partije koja je na vlasti, svojevrsni je nonsens. Korupcija je problem mentaliteta, ne političke partije.
Bosanski novinar Senad Pećanin, autor je emisije “Hej Sloveni” na podgoričkoj Gradskoj televiziji. Zašto crnogorski suverenisti promoviraju novinare koji dolaze van granica Crne Gore? Odgovor se može naći u ideološkoj i svjetonazorskoj matrici koja priječi nacionalnu emancipaciju Crnogoraca. Razlika između suverenista i dritanista postoji, ali ono što, očarani socijalističkim humanizmom, suverenisti ne vide je da njihova narativna matrica “igra” za dritaniste. (Foto: screen-shot youtube-kanala Gradska RTV Podgorica)
Iz jugosocijalizma nam je u nasljeđe ostao i pojmovni registar, kao i vrijednosni sustav u najširem smislu te riječi.
Kako je jedan, velikosrpski, nacionalizam u kombinaciji sa komunisitičkom praksom i religijskim autizmom i fatalizmom pokrenuo kolo zla ‘90-ih godina na prostorima bivše Jugoslavije, još od kraja ‘80-ih godina prošlog stoljeća nacionalizam je pojam kojim se označava zlo, po sebi. Jugoslovenski socijalizam je kroz propagandni i obrazovni sistem označiteljima humanizam i pravda u emocionalni registar građana za označeno etablirao egalitarizam. Kao logična posljedica, konkretan nacionalizam, velikosrpski, morao je ostati bez svoje precizne atribucije (velikosrpski), pa je samo nacionalizam postao označitelj za uzroke svih problema. Odnosno, ne možeš biti pravedan ako osuđuješ samo jedan nacionalizam, moraš osuditi sve. A, ako osuđuješ sve nacionaliste, onda se na isti način kao i srpski osuđuju i bošnjački i crnogorski nacionalizam, koji nisu isti kao i velikosrpski: velikosrpski nacionalizam je za posljedicu ima razorene gradove, masovne zločine i genocid, crnogorski (koji je tek u povoju) i bošnjački nacionalizam su logičan i potreban odgovor na namjere susjeda.
Otuda i ne treba čuditi što za nosioca vlastitog imena, iz kojeg smo skovali opću imenicu za moralnu, političku i ideološku pošast o kojoj govorimo, u Srebrenici nije izvršen genocid “nad Bošnjacima, nego nad ljudima”. Razlike za dritaniste ne postoje, njima su bitni ljudi, ne narodi i nacije. Kao da nacije nisu zbir ljudi i njihovih institucija, koje također grade – ljudi. I tako, u nastojanju da budu pravedni u duhu marksističkih i neomarksističkih narativa, dritanisti se disociraju, realnost gledaju širom zatvorenih očiju, a kako liberalno-konzervativna misao nema dovoljno prostora u javnosti, veoma je teško prići nužnoj dekonstrukciji od jugosocijalizma naslijeđenih značenja za pojmove pravda, ljubav, humanizam…
Doček Mahira Mulalića, pobjednika Zvijezda Granda 2021l godine, u Gračanici simptom je stanja u kojem religija uspjeha i vitalizam nose pobjedu nad elementarnim moralom. Jer, da ima morala niko od Bošnjaka nikada ne bi učestvovao u reality show koji se produciraju u Srbiji, posebno ne ako znamo da ih organiziraju mediji koji ne prestaju s negiranjem genocida, dehumaniziranjem Bošnjaka, pa i slavljenjem genocida nad njima. Dritanizam, kao pogled na svijet bitno određen religijom uspjeha i vitalizmom, dakle, nije samo crnogorski, nego i bošnjački problem. (Foto: Radio Sarajevo)
Vrijednosni sustav izgrađen u jugoslovenskom socijalizmu, budući je isti utemeljen na ateizmu i materijalizmu, uzroke zadovoljstva projicirao je van samoga čovjeka. Socijalizam je bolesna, disocirana ideologija. Računa na sve što je izvan čovjeka, a ne u njemu. Otuda, prosječan građanin zapadnoga Balkana vlastiti i život drugih ljudi mjeri samo čulom oka vidljivim, odnosno materijalnim vrijednostima i statusnim simbolima. Niko razuman, naravno, neće osporiti važnost materijalnog uspjeha, ambicioznosti, tehnološkog progresa, bez čega ne bi bilo napretka i civilizacije. Međutim, ako se vrijednosti ovosvjetskog života svedu na isključivo i samo materijalna zadovoljstva i statusni položaj u društvu, možemo reći da danas, umjesto religije, kao modela kojim komuniciramo sa Bogom, danas imamo religiju uspjeha, sa pratećom pojavom vitalizma (slavljenje tjelesne ljepote, ne i duhovne, zdravih i snažnih tijela, ne i umova, lijepih građevina, automobila, prostorija, ne i lijepih tekstova, slika, filmova…), u kojem je bog sam uspjeh postignut na polju materijalnog i / ili socijalnog kapitala.
Zapad je problem religije uspjeha i vitalizma riješio na najbolji mogući način: organizacijom života u kojem sam pojedinac odlučuje hoće li se više okrenuti samo vanjskim ili samo unutarnjim vrijednostima, ili i jednima i drugima podjednako, ili jednima više, drugima manje. Javni i politički prostor, dostupan je svima. Dostupan je i svima nama na zapadnom Balkanu, ali još uvijek samo deklarativno. Upravo zbog jugosocijalističkog nasljeđa, građani, pa i kulture zapadnog Balkana su bitno disocirane. Neke manje, neke više. Najviše srpska, najmanje slovenačka, između su bošnjačka, crnogorska, albanska, hrvatska…
Na sjednici Vlade Crne Gore, na kojoj se raspravljalo o tzv. Temeljnom ugovoru između SPC i Vlade Crne Gore, ljevičari su pokazali odanost Crnoj Gori. Stavljanje znaka jednakosti između crnogorskih ljevičara i GP URA bilo bi nemoralno. S druge strane, ono što crnogorski ljevičari nisu sposobni vidjeti je da je njihova naracija u službi dritanizma. Na fotografiji Draginja Vuksanović u Potočarima, iako je u svom stili kritikovala Abazoviča (“Sram te bilo, Dritane.”) na svom tviter nalogu izbjegla je nacionalne odrednice: “Danas je građanska, multietnička, evropska CG i čitav civilizovani svijet uz narod BiH…” Nije zgorega ni napomenuti da je njena partija (SDP) sa Abazovićevom GP URA oformila koaliciju u srcu Crne Gore – Cetinju. To je očigledan dokaz da su partijske vrijednosti ljevičarima nerijetko važnije od nacionalnih, jer je svaka koalicija sa GP URA eksplicitan anticrnogorski čin. (Foto: Tviter-nalog Draginje Vuksanović Stanković)
U toj zbunjenosti koju disocijacija, po sebi, proizvodi, dritanisti su vidjeli priliku za sebe. Puna su im usta antifašizma, borbe protiv nacionalizma, korupcije, pregnuća ka ekonomskom i privrednom napretku, liberalizma i demokratije… Racionalni i moralni ljevičari takve dritaniste nazivaju “salonskom ljevicom”. Što je eufemizam. Dritanisti su, zapravo, iracionalni / nemoralni ljudi koji iz svojih salona (partijskih kancelarija, redakcija u medijima, kabineta na univerzitetima), potpuno emancipirani od stvarnosti kakva jeste, nezainteresirani za stvarne potrebe građana, potrebe koje nisu samo vanjske, nego i unutarnje, emocionalne (ljubav prema vlastitom narodu i domovini) mesijanski najavljuju novo vrijeme nakon što smijene korumpiranu vlast, u kojem će, konačno, zavladati red, mir, blagostanje. A neće, sve dok pojedinci i kulture ne steknu mir u sbi.
Životni stilovi dritanista pojedinačno, uglavnom zadovoljavaju sva pravila religije uspjeha. Uljuljkani u vrijednosni sustav zaostao iza jugoslovenskog socijalizma, na individualnom nivou u materijalnom smislu dobro žive. Stvarnost ih ne zanima, jer kada bi ih zanimala morali bi se mijenjati, a niko ne voli mijenjati se, izlaziti iz komforne zone u kojoj se dobro osjeća. Bijesni su što nemaju više socijalni kapital koji su imali u jugokomunizmu i taj bijes transponiraju u mržnju prema nacionalizmu i nacionalnim partijama koje redovno pobjeđuju na izborima, pa se može reći da posredno preziru i ljude koji glasaju za njih. Gledaju ih s visine, ignoriraju njihove stvarne potrebe. Za razliku od konzervativaca koji također na plebs gledaju sa visine, ali i sa empatijom, od čega su dritanisti operisani.
Zapad povlači strateške poteze koji daju prostora malobrojnim narodima na zapadnom Balkanu da se izbore za vlastiti mir, nakon dvostoljetnog nemira u kojem žive. Taktički, pak, pravi greške koje hoćemo vjerovati i nadati se, nisu fatalne. Slijedeći racionalan princip “smjena vlasti doprinosi demokratizaciji društva” zapadne diplomate podržavaju upravo dritaniste. Primjera radi, bjanko podrška zapadnih ambasada opoziciji u Bosni i Hercegovini, uglavnom tzv. građanskim partijama, ništa je drugo do snažno uvjerenje da će smjena vlasti ne nužno popraviti stanje u državi, ali zasigurno demokratizirati društvo i prevoditi ga iz predpolitičko u političko vrijeme. U tom smislu, teško im se može prigovoriti. Ali kada podržavaju GP URA-u u Crnoj Gori, koja eksplicitno, i sarajevsku Trojku, koja implicitno radi za rusko-srpske interese u Crnoj Gori, odnosno Bosni i Hercegovini teško je uvjeriti racionalne Crnogorce i Bošnjake da im Zapad želi dobro. Naravno, ne treba iz jednačina koje pokušavamo riješiti isključiti i korumpiranost samih zapadnih diplomata na terenu, odnosno njihove odanosti religiji uspjeha. Odnosno, zapadna strategija i taktika nisu idealne, ali su trenutno najbolje za nas.
Dritanizam, kako rekosmo, ne čini samo Dritan Abazović. Dritanizam hrane i njeguju, svjesno ili ne, svi političari, novinari, profesori, predstavnici nevladinog sektora koji životne vrijednosti mjere u duhu socijalističkog poimanja pravde i ljubavi, te religije uspjeha. Dritan nije sam.
Slikovitosti radi, navest ću primjer bosanskog novinara Senada Pećanina, koji uređuje emisiju podgoričkog medija “Gradska televizija” znakovitog naziva “Hej Sloveni”, u kojoj je pod snažnom kritikom sam Dritan Abazović, ali okićenom onim pojmovnim registrom koji upravo daje krila Abazovićevoj interesnoj grupaciji GP URA. I Pećanin, i Nikolaidis i svi ostali “salonski ljevičari”, upravo kao i Dritan govore protiv korupcije, protiv nacionalizma, protiv fašizma, religiju smještaju u egzotična područja rezervirana za one koji “vjeruju u bajke”, podržavaju “otvaranje fabrika, a ne džamija / crkava”. Otklon od “primitivnih” nacionalnih vrijednosti Abazović izražava odanošću otvorenom Balkanu, Pećanin nazivom emisije koje je autor.
Osim na političkom i diplomatskom frontu, rat za pravo, čast i slobodu, koji malobrojni narodi danas vode na Balkanu – narativni je rat. Niko im ne garantuje pobjedu u tom ratu. Zapad im, izuzimajući dio njegovih diplomata na terenu, pomaže, ali sami ga moraju dobiti. I dobit će ga kada prema svojim liberalnim konzervativcima, pa i modernim nacionalistima zapadnog tipa, budu imali više povjerenja. Tek tada, kada se napravi makar balans između liberalno-konzervativnog i ljevičarskog narativa, nepomenik koji je trenutno premijer Crne Gore bit će nebitan za javnost, a vrijednosti koje je pregazio život prestat će se mantrati u javno prostoru i biti ostavljene historičarima za proučavanje. Tek tada, neće se desiti vrijeđanje i razuma i emocija poput onoga u režiji Dritana Abazovića u Potočarima. Dritan je posljedica, ne uzrok problema koji čekaju na rješenje duge tri decenije.
P.S.
Prigovori da je neprimjereno stavljati u isti okvir ličnosti sa glavne fotografije ovoga teksta, prihvatljivi su samo ako se borba Crnogoraca i Bošnjaka za povratak samima sebi izjednači sa borbom partizana protiv četnika u II svjetskom ratu.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
