Piše: Amir Krpić
Datum: 15.07.2022. u 22:00
Kategorija: Kritika političkog uma
Dvadeset i sedma godišnjica pada Srebrenice u ruke vojske bosanskih Srba je iza nas. Još jednom je održana prikladna komemoracija žrtava, uz prisustvo brojnih stranih gostiju. Dvojica među njima su, iz različitih razloga, privukla možda i najveću medijsku pažnju. O prvom, koji je za svoj govor dobio zaslužene oštre i negativne reakcije, neću govoriti. Drugi je izazvao potpuno suprotne reakcije.
Riječ je o Menachemu Rosensaftu potpredsjesnik Svjetskog jevrejskog kongresa. Njegov veoma lijep, prikladan i emotivan govor mogao bi biti povod svakome od nas da preispita svoj odnos prema Jevrejima, Izraelu i osjetljivim izraelsko-palestinskim odnosima uopće. Mi, Bošnjaci, imamo šta naučiti od Jevreja i u ovom konkretnom slučaju (genocid i drugi ratni zločini, njihovo instituicionalno obilježavanje i njegovanje kulture sjećanja), ali i u širem smislu izgradnje i odbrane identiteta i države. Menachemamov govor u Potočarima inicirao je spomenuta pitanja i motivirao pisanje ovoga teksta.
Na primjeru bošnjačke percepcije izraelsko-palestinskih odnosa može se prepoznati koliko smo, kao narod, kapacitirani svijet promišljati moralno, što podrazumijeva balans između naše racionalne i emocionalne refleksije na pojavnost, a koliko moralistički, isključivo.
Čovjek se često nađe u dilemi kada treba izabrati između onoga što je načelno moralno i onoga što je korisno; onoga što bi trebao i onoga što bi u datoj situaciji morao; ili, ako želite, onoga što bi izabralo srce i onoga što bi izabrao razum. Teške znaju biti te dileme, a što su veća pitanja, teže je donijeti odluku. Međutim, kada se takve dileme pojave na kolektivnom nivou, onda dobijaju posebnu težinu. Kada jedan narod treba izabrati put kojim će krenuti vrlo često dolazi u dilemu spomenutog izbora. Tada se nalazi na križanju dva puta: jedan vodi moralnom, a drugi pragmatičnom rješenju (iako to dvoje nije nužno uvijek u suprotnosti). Šta izabrati, svakako, zavisi od više faktora.
“Želim biti potpuno jasan, svi mi želimo povjerenje i ono nam je potrebno kako bi društvo moglo nastaviti dalje nakon genocida i drugih zločina, ali svako istinsko pomirenje mora biti utemeljeno u istini, zajedničkom razumijevanju utvrđenih istina, a činjenica je da je tokom nekoliko dana u julu 1995. godine paravojna banda bosanskih Srba pod komandom generala Ratka Mladića ubila više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka u dobi između 12 i 77 godina iz Srebrenice i okoline koju je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija ranije proglasilo sigurnom zonom“, rekao je, između ostalog, Menachem Rosensaft u svom emotivnom govoru u Potočarima, 11. jula 2022. godine (Izvor: Anadolian Agency)
Na ličnom nivou, vjerovatno bi svako izabrao ono što mu je srcu bliže, a to ne mora uvijek biti objektivno moralno, ali je uglavnom subjektivno moralno. Pri svakom izboru, vjerovatno, uvijek ćemo sagledati sve posljedice koje bi došle nakon izbora jednog ili drugog, odnosno stavili bismo na vagu težinu moralnog izbora i teret njegove cijene. „Uradit ću to makar bilo to i to.“ je opravdanje koje je svako od nas bar jednom sam sebi rekao u situaciji kada želimo uraditi nešto što nam se sviđa, iako smo svjesni posljedica svoga postupka. Ako su te posljedice podnošljive, vjerovatno ćemo ih prihvatiti u zamjenu za izvršenje postupka koji želimo uraditi. To, svakako, nije slučaj sa pitanjima koja nose krupnije posljedice. Neko nam se, recimo, iz nekog razloga ne sviđa i imamo snažnu želju nauditi mu na ovaj ili onaj način. No, sagledavajući posljedice, ipak se odlučujemo da to ne učinimo. Ubijemo li nekoga, sve su šanse da ćemo završiti u zatvoru, pa se zbog toga ipak ne odlučujemo postupiti onako kako, možda, želimo. Tada, dakle, donosimo racionalnu odluku i svoje subjektivne motive i želje dijelom ostavljamo po strani.
Ako ovakav način rezonovanja svijeta oko sebe prenesemo na kolektivni nivo, šta dobijamo? Da li je to uopće moguće primijeniti na kolektivni nivo? U političkom smislu, recimo, na nivo jednog naroda. Možemo li ovo primijeniti na osjetljiva pitanja sa kojima se, konkretno, naš bošnjački narod susreće? Prepoznajemo li pitanja u kojima potencijalno leži suprotnost između onoga što nam je drago i onoga što nam može biti korisno? Vjerujem da takvih pitanja ima kada je riječ o Bošnjacima, a ovdje bih ponešto želio reći o jednom od takvih pitanja. Riječ je o našem odnosu prema izraelsko-palestinskom pitanju.
Vrlo malo je Bošnjaka koji u tom pitanju podržavaju Izrael, pa se može reći da je naš kolektivni izbor Palestina, tj. palestinska strana u sukobu. Imamo mnogo razloga za to, bez sumnje. Smatramo to moralnim izborom, suosjećajući sa višedecenijskom patnjom Palestinaca. Dijelimo istu vjeru, a sigurno ima još razloga koje i ne moram nabrajati. Možda, bar kod nekih, postoji i prosta mržnja prema Jevrejima, pa zbog toga podržavaju onoga ko je na suprotnoj strani – u ovom slučaju Palestince, ali ne želim vjerovati – i dok se drugačije ne dokaže – ne mogu prihvatiti da taj očigledno antisemitski razlog postoji kod većine Bošnjaka. To je daleko od svega što nam je drago i što smatramo vrijednim. Daleko je i od naše tradicije tolerancije i suživota sa Jevrejima još od kraja 15. stoljeća.
“Na ovom mjestu Jevreji Tuzle izgradili su 1902. godine sinagogu. Za vrijeme Nezavisne države Hrvatske 1942. godine sinagoga je spaljena. Građanke i građani Tuzle ovo spomen obilježje posvećuju Jevrejima žrtvama holokausta. Tuzla, 2022.” – tekst je napisan na spomen obilježju nedavno postavljen u Klosterskoj ulici, jednoj od centralnih u gradu Tuzli. (Foto: Bosnska misao)
Naš kolektivni izbor je, u svakom slučaju, Palestina bez obzira na lične razloge na individualnom nivou. To je naš izbor koji držimo moralnim, ne omogućavajući procjenu koja bi nam pokazala da je, zapravo, moralistički, ne i moralan, odnosno racionalan? Da li postoji druga opcija, makar ona bila i u suštoj suprotnosti sa prvom? Šta ako je naš izbor rezultat neke vrste zablude u kojoj se nalazimo? Posebno, šta ako nam donosi više štete nego što koristi?
Možemo li na trenutak ostaviti emocije po strani, odnosno ono što smatramo moralnim izborom i postaviti sebi racionalno pitanje: od koga ili od čega zapravo imamo koristi? Postoji li jedan razlog zbog kojeg se ne bismo u ovom, ali i u svakom drugom slučaju, vodili ovako postavljenim pitanjem – šta je za nas korisno?
Moram podsjetiti da nešto što se zove raison d’état (državni interes) u zapadnom svijetu postoji još od 17. stoljeća. U vrijeme najtežih vjerskih ratova, konkretno krvavog rata između katolika i protestanata koji poznajemo kao Tridesetogodišnji rat, katolička Francuska (u kojoj je, usput rečeno, prethodno faktički izvršen genocid na francuskim protestantima) staje na stranu njemačkih protestanata – na temelju racionalnog pristupa (tj. državnog interesa), a ne na stranu njemačkih katolika predvođenih habsburškom Austrijom (svojim najvećim protivnikom), koje bi „trebala“ podržati na temelju iste vjeroispovijesti. Francuska, dakle, bira ono od čega ima koristi. Francuska, dakle, bira racionalno, a ne moralistički. I takvih primjera u povijesti je pregršt.
Možemo li sebi postaviti pitanje: zašto mi ne biramo racionalno? Zašto se u svojim kolektivnim izborima vodimo emocijama, odnosno onim što, svakako subjektivno, smatramo moralnim? Možemo li, bar na trenutak, makar pomisliti da imamo jedan racionalan pristup prema izraelsko-palestinskom pitanju? [O tome koliko je uopšte moralan izbor biti na strani Palestinaca biće riječi u zasebnom tekstu].
Mi, praktično, otkad znamo za sebe „navijamo“ za Palestince. Oni imaju malo ili nimalo koristi od toga, a nisam primijetio ni da je mi imamo. Da li bismo mogli pokušati sa drugačiji izborom? Bar hipotetički, bar da razmislimo ako ništa drugo. Ako bismo mi stali na stranu Izraelaca, da li bi oni imali posebne koristi? Sumnjam. Naša podrška njima bi vjerovatno bila samo simbolična. Izrael je neupitno postojeća država sa ili bez podrške manjih naroda/država, kao što smo mi.
„Ne postoje vječni saveznici ni prijatelji, postoje samo vječni interesi.“ (Lord Palmerston; u dva navrata bio premijer, a sredinom 19. stoljeća bio ključna ličnost za vanjsku politiku Velike Britanije na vrhuncu njene imperijalne moći.) (Foto: UK Blog History)
Međutim, da li bismo mi imali kakve koristi od promjene odnosa po ovom pitanju? Vjerujem da bismo imali, i to potencijalno ozbiljne koristi. Izrael je jako blizak partner najjačeg bloka država u današnjem svijetu, onog anglo-američkog; bloka koji je izlazio kao stvarni pobjednik iz svih većih sukoba u moderno doba. Izraelski lobi, što manje-više svi znamo, je moćna i dinamična sila u pozadini globalnih procesa. Imajući u vidu prilčno slab diplomatski rejting Bosne i Hercegovine, a posebno zamišljene bošnjačke pozicije u slučaju nekog raspada države, ima li jedan razlog zbog kojeg ne bi bilo dobro imati Izrael za prijatelja? Uostalom, ako nećemo mi, ima ko hoće.
NDH i nedićevska Srbija svojevremeno su vodile genocidnu politiku prema Jevrejima. Danas, polusljedbenici tih ideologija u Bosni i Hercegovini nemaju problem sa javnim isticanjem izraelske zastave u znak podrške. Paradoks, da baštinici antisemitske ideologije u Srbiji i Hrvatskoj danas staju na stranu Izraela, a Bošnjaci to ne rade, iako u svojoj tradiciji ne bilježe institucionalni antisemitizam, samo dodatno ističe pitanje: zašto to ne rade? Ostavit ću sada po strani i pitanje koliko je moralno podržavati palestinsku autodestruktivnu borbu osuđenu na neuspjeh. Umjesto njega, postavio bih pitanje da li, zaista, neko misli da ne bismo imali koristi od uspostavljanja punih diplomatskih odnosa sa Izraelom, otvaranjem izraelske ambasade u Sarajevu i bosanskohercegovačke u Tel Avivu? Ostalo bi dolazilo postepeno nakon toga, zavisno od obostrane – a prije svega naše želje za saradnjom – ali bi to bio dobar početak.
Držim da je bošnjačka aklamacijska podrška Palestini i otpor Izraelu, osim religijskim motivisan i faktorom naše neinformisanosti o stvarnim uzrocima palestinsko-izraelskog konflikta. Historijski smo imali daleko bolji položaj nego oni, danas smo u neuporedivo boljem položaju nego što su oni bili po doseljavanju u Palestinu. A ipak, šta oni sada imaju, a šta mi imamo? Itekako imamo šta naučiti. Sa druge strane, šta možemo naučiti od Palestinaca? Jedna od ove dvije zajednice nije imala ništa, a danas ima sve. Druga je imala nešto (malo, ali nešto), a danas faktički nema ništa. Na nama je da biramo od koga ćemo učiti i na koga ćemo se ugledati. Na one koji znaju kako se dobija i gradi država ili na one koji znaju kako se ista gubi.
Mi smo kao narod mnogo toga propustili u prošlosti. Politički nikada nismo u cjelosti sazreli, dijelom tuđom krivicom, dijelom vlastitom. Politika je umijeće mogućeg, tu nema emocija, samo čisti razum i djelovanje u skladu sa interesima. Politika je puna bolnih istina.
Malo šta u politici je veća istina od toga. Sazrijet ćemo kao narod kada, između ostalog, budemo spremni voditi se onim što je za nas korisno, a ne onim što iz bilo kojeg razloga volimo. Onda kada racionalniim rasuđivanjem budemo donosili odluke. Kada nam pragmatizam nadvlada moralizam, ali ne i moral koji, opet, sa pragmom mora naći balans. Izraelsko-palestinsko pitanje je samo jedan primjer, koji sam izabrao jer je među osjetljivijim za nas kao narod. Suština je da moramo pragmatično postupati u svakom ozbiljnom pitanju, a ovo pitanje nam može poslužiti kao dobra vježba, najprije na individualnom, a potom i na kolektivnom nivou. Ako stvarno želimo imati državu, moramo biti spremni napraviti i korake koji nam se ne sviđaju.
Krpić Amir rođen je 7. 1. 1995. godine u Tuzli. Studij historije završio je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli akademske 2017/18. godine, a 2020/21. godine je magistrirao na istom fakultetu. Na matičnom odsjeku je izabran za asistenta na užoj naučnoj oblasti „Novi vijek“. Akademske 2021/22. godine upisao je doktorski studij na Filozofskom fakultetu Karlovog univerziteta u Pragu.
