Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 28.02.2023. u 21:10
Kategorija: Kritika političkog uma
Šta je za vas predstavljala nezavisnost Bosne i Hercegovine prije 29. 2. i 1. 3. 1992. godine? Da li ste mogli pomisliti šta će se desiti kada referendum uspije, a znalo se da će uspjeti?
Da li biste glasali protiv da ste znali da će velikosrpska vojna i propagandna mašinerija nakon stjecanja nezavisnosti krenuti u genocid nad Bošnjacima i otvoreno ih dehumanizirati (ne više prikriveno kroz andrićevštinu kojom je bio natopljen obrazovni i medijski sistem socijalističke Jugoslavije)? Postavljamo pitanje na koje ne tražimo odgovor, jer je samo pitanje besmisleno. Šta bi bilo kad bi bilo, kažu naši derviši, pitanje je na koje nas prokleti šejtan tjera da nađemo odgovor. Bilo je što je bilo, jer je moralo biti. Da nije moralo, ne bi bilo. A bilo je to da ni slutili nismo da će doći do genocida, kulturocida, urbicida, izdaje komšija, brutalnog rušenja kompletne slike svijeta koju smo gradili decenijama i koja nam je izgledala sasvim logična, nekima čak i lijepa. Danas vidimo da je lažna, da je svjesno konstruirana lažna slika, pa je ostalo samo da je bila lijepa. I to nekima još uvijek predstavlja problem, ne mogu se pomiriti da im je lijepo bilo ono što je bilo lažno.
Pitanje koje, pak, ima smisla je zašto nismo mogli pretpostaviti da će nam komšije i “bratski” narod iz Jugoslavije prirediti inferno? Mnogi su pretpostavljali da do rata može doći, ali ne i do bosanske golgote. Čak je i rahmetli Alija Izetbegović rekao da je znao da će doći do rata, ali da nije mogao ni slutiti da će velikosrpska vojska krenuti tako brutalno, zločinački, divljački.
U jednoj od važnijih pjesama grupe “Azra” (“Sloboda”) lijep je stih: “Ko ne pamti, iznova proživljava.” Mi nismo pamtili genocid (nepresuđeni) nad Bošnjacima u Podrinju za vrijeme 2. svjetskog rata, koji je skoro identičan genocidu (nepresuđenom) nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. O genocidu nad Srbima u školi smo učili, o genocidu nad Bošnjacima nismo. U Jasenovac se organizirano išlo, kako se strašni zločin nad Srbima ne bi zaboravio, a niko pojma nije imao o klanju muslimana u Podrinju. Vrlo jednostavno, nismo mogli pretpostaviti šta će se desiti jer ništa nismo znali o vlastitoj prošlosti. Ništa! Imali smo samo osjećaj da smo drugačiji, isuviše snažan osjećaj da smo drugačiji od Srba i Hrvata i da naša država Bosna nije niti srpska, niti hrvatska, da mora biti svoja, pa nam nije bio problem izaći na referendum i zaokružiti “DA” za suverenu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Ako nismo odgovorni za to što nismo znali, jer u obrazovnom i medijskom sistemu socijalističke Jugoslavije nije bilo mjesta za bošnjačku i bosansku povijest, odgovorni smo što (izbori iz oktobra 2022. godine su dokazali) nismo u potrebnoj mjeri osvijestili šta znači “nezavisna država”. Kažem u potrebnoj mjeri, jer u mjeri dovoljnoj svjesni smo, ali ne i potrebnoj da nam se ne desi dritanizacija Bosne i Hercegovine, čemu, nažalost, svjedočimo na sveti dan – 1. mart.
Biti nezavisan znači ne imati obavezu prema bilo kome. Ili, ako imamo obavezu prema nekome, onda je imamo zato što smo od drugog uzeli nešto što je njegovo, a nama potrebno; obaveza nam je dati njemu što je naše, a njemu potrebno. Sve na ovome svijetu je trgovina, razmjena interesa radi. Sve. Trgovati je nemoguće samo s Bogom i ljubavlju. Biti nezavisan, dakle, znači slobodno, bez ičije prisile, te preuzimajući odgovornost za donesenu odluku, u proces trgovine uvesti ono što bi drugome moglo trebati, kako bismo zauzvrat dobili ono što nama treba.
A nezavisna država, besmislen je konstrukt ako njeni građani nisu nezavisni. Sad se vraćamo na pitanje s početka teksta, preformulirat ćemo ga: Da li smo bili svjesni da kao pojedinci moramo biti nezavisni ako hoćemo da nam država bude nezavisna?
U socijalističkoj Jugoslaviji, kao pojedinci nismo mogli biti slobodni. Nismo mogli, recimo, javno izraziti nezadovoljstvo spram partijskog funkcionera, osim ako ga se sama Partija (iz njoj znanih razloga) nije htjela kutarisati, pa čak i motivirala “radne ljude i građane” da izražavaju nezadovoljstvo njime. Novinari nisu mogli istraživati korupciju, nepotizam u institucijama sistema. Nismo imali slobodu javno demonstrirati pripadnost kolektivnom identitetu, osim u granicama i na način potreban ideologiji bratstva i jedinstva. Mogao si slobodno ići u neku od preostalih džamija i crkava (koje komunisti nisu porušili), ali si zbog toga bio stigmatiziran kao primitivan, čudan, zaostao, u najboljem slučaju egzotičan. Ali Partija je u tom kontekstu bila poštena, rekla je: “Ne možeš biti nezavisan, ali zato ne moraš brinuti za biološku egzistenciju: imat ćeš besplatno zdravstvo i školstvo i nećeš crknuti od gladi.” I bi socijalistička Jugoslavija.
Kako Bošnjaci nisu imali ekonomskog, političkog, još manje vojnog kapaciteta da odbiju odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a da ne pristanu biti dijelom socijalističke Jugoslavije, morali su je prihvatiti, isto kao i onu prvu.
Danas smo nezavisni. Danas imamo vlastite privrednike, političke partije, pa i organiziranu vojsku. Danas, dakle, imamo svoje institucije. Institucije koje su ugrožene Bošnjacima koji ne žele biti nezavisni. Ovisni su o foteljama u institucijama državnog, entitetskih i kantonalnih nivoa, bolje reći visokim mjesečnim primanjima koje sjedenje i (ne)rad u njima nose. Neki od njih, ovisni od mržnje i jeda koje njeguju u sebi, iz njima znanih razloga. Neki od “turskog grijeha”, neki od patološke potrebe da ih javnost vidi, neki o nekoj novoj, konstruiranoj slici svijeta koja nema veze s realnošću da je Bog “podijelio narode kako bi se bolje upoznavali”.
Danas neki Bošnjaci ugrožavajući neovisne institucije države posredno ugrožavaju i sam identitet njenog stožernog naroda. Institucije Bosne i Hercegovine i kulturni i politički identitet Bošnjaka jesu ugroženi, ali još uvijek stabilni i, ako Bog da, iz ove krize će izaći jači i stabilniji. No, za takvo što je potrebno žrtvovati vlastiti komfor, na individualnom nivou. Ako smo u periodu (veliko)srpske agresije u periodu 1992. – 1995. bili spremni žrtvovati vlastite živote da sačuvamo slobodu i nezavisnost, zašto bi bio problem da sada žrtvujemo vlastiti komfor.
Apelom da dodatno osvijestimo nezavisnost kao imenicu koja označava i pravo i obavezu, prije svega moralnu, želimo vam sretan 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
