Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 07.03.2023. u 23:20
Kategorija: Kritika političkog uma
Fascinantna je ambivalencija islamskog narativa. Kur’anska poruka je jasna: “borite se životima svojim i imecima svojim na Allahovom putu”, kao što je jasna poruka drugostepenog narativa po važnosti u islamskom vjerovanju, hadisa, predaja i riječi koje je izgovorio Božiji Miljenik, Muhammed, neka je mir i spas na njega i njegovu porodicu, a koje su ušle u islamski kanon. Jedan od hadisa je eksplicitan: “Rat je varka.”
I uistinu jeste. Ratom, oružanom borbom, problemi se ne mogu riješiti. Ostaje, istini za volju, otvoreno pitanje da li se oružanom silom određeni pojedinac ili kolektiv može natjerati na promjenu. Recimo, Nijemci… Tek kad su saveznici izvršili brutalno bombardiranje njemačkih gradova, u kojima su izginule stotine hiljada ljudi, što vojnika što civila (samo u Drezdenu, poginulo je 250 000 civila) počeo je proces denacifikacije njemačkog naroda. Ne pojedinaca, nego naroda. Njemačke kulture, koja je ‘30-ih godina 20. stoljeća ušla u zao proces nacifikacije, skrenula sa Božijeg puta. Da, kulturama, narodima se to može desiti. Ne smijem se zakleti da se Nijemci nikada neće vratiti na puteve zla. Jednom uspjeli skrenuti, zašto ne bi mogli ponovo. Brutalnom materijalnom kaznom (bombardiranjem, ekonomskim sankcijama…) određena kultura se samo može natjerati na trenutnu promjenu, ali niko ne može garantirati da se suštinski promijenila.
Materijalna kazna, jednostrano vojno kažnjavanje druge strane, ako prihvatimo da ne može izazvati suštinsku promjenu kod počinitelja zla, kao i oružani sukob samo trenutno rješavaju problem, ne suštinski. Suštinski se nesporazumi rješavaju dijalogom, dobrovoljnim pristajanjem obje strane na kompromis. Zato postoji kur’anski nalog “u vjeri nema prisile”. Ne postoji vanjska sila koja može izvršiti nutarnju promjenu, možda je može samo motivirati. Problemi se rješavaju dijalogom. Kada ga nema, kada ga ne može biti (a ne može ga biti kada se strane u sukobu ne poštuju međusobno u istoj mjeri) dolazi do oružanog sukoba, koji ne rješava suštinski problem. Zato rat jeste varka. To je rekao Poslanik islama, neka je mir s njim i njegovom porodicom, to je nekoliko stoljeća prije njega rekao i Sun Tzu.
Pa, ako je rat varka, zašto je Bog pozvao da se “borimo životima svojim” na Njegovom putu? Istovremenom kur’anskom pozivu da se ide u rat i riječima onoga preko kojega je Kur’an spušten ljudima da je rat varka ne može se prepoznati ništa drugo do da je Uzvišeni Stvoritelj ljudima dao u zadatak da vrlo važnim uzmu u obzir dvije stvari: kontekst i prihvatanje institucije nesavršenosti ljudskog bića. Ako je On prihvata, ko smo mi da je odbijamo. Nije li paradoksalno, da ne kažem glupo, da mi, stvorenja, ne prihvatamo ono što prihvata Stvoritelj stvorenja – nesavršenost ljudskog bića.
Nego, bojite li se vi rata? Jeste li spremni dati svoj život na Allahovom putu? Možda prije toga treba odgovoriti na pitanje šta je Allahov put. Mene što se tiče, to je put na kojem se njeguju bazične vrijednosti ovosvjetskog postojanja: život, imetak, čast. Kad ti neko ugrozi život, porodicu, imetak, čast, slobodu pružiš li otpor, riječima, oružjem, na neki treći način, boriš se na Allahovom putu, bio musliman ili ne. Možda se ovo što rekoh kosi sa akaidskom i fikhskom normom, ali ja tako mislim.
Bojite li se, dakle, odbrane života, imetka, časti? Jesti li spremni dati život za te i slične vrijednosti, Božanske vrijednosti, vrijednosti koje su nepromjenjive od stvaranja prvog čovjeka? Ako mene pitate, ja se bojim. Jesam li spreman dati život? Hm… Nešto kontam da jesam, jer sam to dokazao, kao i svaki građanin Bosne i Hercegovine koji je mogao napustiti zemlju u zoru agresije i tokom nje, a nije to učinio. Svojom voljom je ostao u Bosni i bio spreman poginuti bilo od metka na liniji fronta, bilo od granata koje su kao kiša padale na bosanske gradove i sela, dajući na taj način otpor nepravedniku i silniku. Nije li to borba na Allahovom putu? Za mene jeste.
Ne bilo ga… Ne bilo rata… Oružanog sukoba. Jedan sam preživio, ne znam bih li izdržao još jedan. Rat je užasan. Zato je sasvim razumno i prihvatljivo svako nastojanje da do njega ne dođe. Parola “Bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati.” ima smisla. Ali opet u svetom kontekstu. Postoje granice izdržljivosti ponižavanja, vrijeđanja, maltretiranja, koje se trpi zarad mira u kući. Blagoslovljen je onaj kojem su takve granice visoko postavljene. Zato su vrlo važne riječi političkog lidera Bošnjaka Bakira Izetbegovića, njegovi apeli na strpljenje i poruka “Mi se nećemo umoriti.” Nemam nikakve dileme da eshovci ovoliko provociraju kako bi udruženo, kao 1993. krenuli u oružani obračun s nama. Svojim ponašanjem samo ispituju granice naše izdžljivosti.. Isto je i sa Srbima i Crnogorcima. Srbi toliko provociraju i ponižavaju Crnogorce u njihovoj zemlji ne bi li ih natjerali na oružane sukobe.
Nema tu ništa nelogično, totalitarnim ideologijama, kakva je ideologija svetosavskog velikonacionalizma modus operandi za njeno opstajanje je samo beskompromisnost, što oružani sukob, po sebi, podrazumijeva. Zato rat i jeste varka, suštinska varka. Ali velikoideologije to ne razumiju, jer su disocirane. Ne vide šumu od drveta. Prevario sam se kad sam mislio da Putin neće smjeti izvršiti agresiju na Ukrajinu. Bio sam u pravo što sam mislio da nema kapaciteta za okupaciju Ukrajine, ali nisam računao da je lud. A lud je. Ludilo pokreće ratne mašinerije jer oružanom silom želi promijeniti svijet oko sebe, ne samoga sebe, napraviti kompromis sa svijetom kakav jeste. Kompromis je istina, rat je varka, suštinska varka.
Ali i obaveza ako neko mačem krene na tebe. Onda si obavezan i životom braniti vlastito pravo, slobodu i čast. Zato je i reis rekao što je rekao. Isto što i Bakir Izetbegović svojevremeno.
Na refleksije o ambivalenciji kur’ansko-hadiskog narativa, i njegovo kontekstualiziranje u bosansku realnost, motivirala me halabuka eshovaca oko izjave reis-ul-uleme Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, uvaženog dr. Huseina ef. Kavazovića. Njegova izjava da “moramo biti spremni braniti ovu zemlju i oružjem” njegova je obaveza. Njegova je obaveza takvo što reći, jer je na poziciji na kojoj se ide trasom univezalnih Božanskih načela, a jedno od njih je obaveza i pojedinaca i naroda da svim raspoloživim sredstvima brane vlastita prava, slobodu i čast kada su ugroženi. Sva sredstva podrazumijevaju i oružana.
Ali velikosrpski i velikohrvatski ideolozi nikako da se pomire s realnošću da Bošnjaci imaju političkog i vjerskog predstavnika, a imaju i oružanu komponentu, onaj dio Oružanih snaga Bosne i Hercegovine koji se sasvim sigurno može aktivirati u slučaju potrebe. Kao i desetine hiljada vojno sposobnih muškaraca i žena koji će se, kao i 1992. odazvati svetom zovu za odbranu domovine, prava, časti i slobode. Zato vrište, zato se ibrete što je reis rekao što je rekao. Da je neko drugi rekao, njima bi to bilo sasvim normalno, jer jeste normalno. Ali ne i Bošnjak, jer je u eshovskoj percepciji svijeta postojanje muslimanskog naroda kao relevantnog subjekta incidentna pojava, nešto što ima trenutnu vrijednost, ne trajnu. To je naša teška realnost. Teška za njih, eshovce, teška za nas, što nam s njima valja razgovarati, pregovarati, e kako do varke ne bi došlo.
Iako nije skroz po bošnjačkoj mjeri reakcija Ambasade SAD-a na reisovu izjavu i reakcije na nju, pažljivim čitanjem i razumijevanjem diplomatskog rječnika, koji ne može biti drugačiji, prepoznat ćete da su Amerikanci eshovcima rekli: “Ne pričajte bezveze, ako tražite belaja, imat ćete ga.” Nisu Amerikanci osudili reisa, nego Dodika. Budući diplomate, morali su začiniti političkom korektnošću pa pozvati da se pazi što se priča. Ali Amerikance reisova poruka uopće nije niti iznenadila, niti uznemirila; Amerikanci poštuju Bošnjake, jer poštuju realnost. A Bošnjaci su, podsjetimo, realnost.
K tome, u zapadnim kulturama spremnost na oružane sukobe podrazumijeva se kao sastavni dio života. Primjera radi, Prinčevi Kraljevske obitelji Velike Britanije obavezni su služiti vojni rok i učestvovati u oružanim akcijama na koje se odluči Vlada te države. Mama kraljica ili tata kralj neće zaštiti svoga sina radnom obavezom. Naprotiv, zapadni vladari prvi odlaze u oružani sukob i prvi šalju svoju borbeno sposobnu djecu u boj.
Ako hoćemo na Zapad, osim odanosti vladavini prava, moramo se pozicionirati tako da budemo odani i spremnosti na oružane sukobe. U tome nema ništa sporno. Kao što i u ovome tekstu nema nikakvog poziva na oružje, osim apela da se realnosti, i kada je teška, mora pogledati u oči. A onda donijeti odluku i preuzeti odgovornost za njene posljedice. I na individualnoj i na kolektivnoj ravni.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
