Piše: Amir Krpić
Datum: 21.07.2022. u 19:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Uskoro ćemo saznati šta je pozadina namjere Christiana Schmidta da palestinizira Bošnjake. Nadamo se da mu plan neće proći. Prošao ne prošao nama je živjeti i boriti se. Svjesno i racionalno.
U svom govoru na Bošnjačkom saboru 1993. godine, Alija Isaković je, između ostalog, rekao: „(…) U ovom trenutku sahrane iluzija, nemojte histerizirati (…)“ Ne mogu se sjetiti boljeg opisa povijesti bošnjačkog naroda od te sintagme. Sahrana iluzija. Naša povijest prepuna je bila svega i svačega, dobrog i manje dobrog, a i onog veoma lošeg. Ali, u konačnici, teško se mogu oteti utisku da je svaki period kroz koji je bošnjački narod prolazio završavao upravo time – sahranom iluzija, razočarenjem, rezultatom koji generalno nije priželjkivao niti mu se nadao, pa možda čak ni vjerovao da se uopšte može dogoditi.
Stoljećima su Bošnjaci živjeli pod turskom vlašću vjerujući da ona nikada neće otići. Onda je došlo ljeto 1878. i to se promijenilo. Vjerovanje koje je bilo uvriježeno među generacijama Bošnjaka bilo je razbijeno, a Bošnjaci su doživjeli kolektivni šok kao nikada ranije. Neki će reći da se od tog šoka bošnjački narod nikada nije oporavio. Taj šok – svjedočenje odlasku turske i dolasku strane, „kaurske“ vlasti – bio je prva sahrana iluzija u povijesti bošnjačkog naroda.
Svojim prijedlozima za izmjene Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovine podigao je temperaturu u bosanskoj javnosti. (Foto: Slobodna Bosna)
Daljnji razvoj njegove povijesti bio je veoma težak. Kroz 20. stoljeće Bošnjaci su uglavnom gazili po trnju i kamenju. I pored mnogih pozitivnih stvari koje su se vremenom dogodile, povijesni razvoj se uglavnom odvijao preko volje generacije Bošnjaka koja je živjela u datom trenutku. Ishodi pojedinih važnih događaja bili su suprotni voljama i željama savremenika Bošnjaka. Uvođenje obaveze vojnog služenja „kaurskoj“ Austro-Ugarskoj, a onda posebno aneksija njihove domovine vjerovatno su bili prvi primjeri gore navedenog. Balkanski ratovi u neposrednom okruženju za Bošnjake su imali katastrofalne rezultate i posljedice. Stvaranje države Južnih Slavena, Jugoslavije, imalo je u najmanju ruku upitnu podršku među tadašnjim Bošnjacima. Podjela zemlje na banovine, a posebno podjela Bosne i Hercegovine između hrvatske i srpske banovine bili su posebno surovi primjeri ishoda koji su bili u suštoj suprotnosti sa željama i interesima ondašnjih Bošnjaka.
Sličnih, možda manje surovih primjera bilo je i kasnije, poput negiranja kulturnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka, prije svega kroz naziv Musliman i negiranje bosanskoga jezika i književnosti u socijalističkoj Jugoslaviji. U svemu tome, Bošnjaci su uglavnom bili nijemi, pasivni i nemoćni posmatrači događaja. Jednostavno, Bošnjaci nisu stvarali povijest, nego im se ona događala. Neko drugi ju je stvarao za njih, kako rekoh, uglavnom mimo njihove volje, želje i interesa. Ipak, iako su svi ti događaji bili od velikog povijesnog značaja, malo šta je pogodilo Bošnjake kao srpska agresija i genocid u periodu 1992. – 1995.
Raspad socijalističke Jugoslavije i daljnji slijed događaja su druga sahrana iluzija u bošnjačkoj povijesti. I to ne raspad Jugoslavije sam po sebi, raspad države kao takve, nego raspad ili propast onoga što je Jugoslaviju činilo Jugoslavijom. Propast one ideje kojom se Jugoslavija decenijama dičila. One ideje u koju su mnogi vjerovali, a nekako se stiče utisak da su u nju ponajviše vjerovali upravo Bošnjaci. Raspad ne ideje Bratstva i Jedinstva – kao neke službene državno-partijske propagandne parole – nego ideje bratstva i jedinstva, istinskog bratstva i jedinstva, odnosno vjerovanja da ljudi različitih vjerskih i nacionalnih pripadnosti mogu živjeti zajedno u jednoj, zajedničkoj jugoslavenskoj državi.
Stihovima “Sabljo moja, roditelja moga, mnogo si mi počinila jada, / mnogo jada oko Beograda, mnogo muke oko Banja Luke” ponajbolje je opjevan vjerovatno najblistaviji trenutak u vojnoj povijesti Bošnjaka. Stihovi se odnose na bošnjačku pobjedu u bici kod Banje Luke u augustu 1737. godine. Habsburška Austrija pokrenula je napad sa ciljem zauzimanja cijele Bosne. Sultan je Bošnjacima poručio da ih ne može braniti, jer je Osmansko carstvo već bilo u ratu protiv Rusije. Car Karl VI uputio je proklamaciju muslimanima da mogu ostati u svojoj zemlji ako se pokrste ili, ako ne, da mogu mirno otići. Skupivši se na divanu u Travniku, bošnjački prvaci odlučili su da neće birati između života, slobode i vjere, već će se boriti za to. I sami su krenuli u borbu protiv nadmoćne habsburške vojske. I pobijedili su. (Foto: Fb-stranica Bosanski prijatelj)
Ona zvanična ideja Bratstva i Jedinstva se možda raspala već kad je postalo jasno da Jugoslavija neće preživjeti (možda čak i ranije), ali ovo drugo poimanje ideje bratstva i jedinstva prslo je na komade kada su srpske snage u Bosni i Hercegovini počele činiti masovne zločine i genocid nad bošnjačkim narodom već u prvim sedmicama rata. Kada su doslovno komšije Srbi ubijali komšije Bošnjake. Siguran sam da je Alija Isaković upravo na to mislio kada je rekao: „(…) U ovom trenutku sahrane iluzija, nemojte histerizirati (…)“ Onako kako su nam preci prije nešto više od jednog stoljeća svojim očima svjedočili raspadu duboko ukorijenjenog vjerovanja, istome su svjedočili i Bošnjaci našeg doba. Duboko ukorijenjena vjerovanja generacija i generacija Bošnjaka prije nešto više od jednog stoljeća pokazala su se iluzijom. Iluzijom su se pokazala i vjerovanja dvije-tri generacije Bošnjaka koje su živjele u drugoj polovini 20. stoljeća.
Danas, tri decenije nakon mučnog, teškog i po rezultatima i posljedicama katastrofalnog rata, živimo u jednom čudnom stanju. Jedna čitava generacija Bošnjaka je već odrasla, a druga također polahko nadolazi. Tu su i još uvijek žive dvije generacije koje su svjedočile drugoj sahrani iluzija. Kontekst je danas potpuno drugačiji u odnosu na ranije periode. Akteri su drugačiji, vrijeme je drugačije.
Imamo dejtonski mir, dejtonski ustav i dejtonsku državu. Raznoraznih je faktora od kojih zavisi budućnost, bliža i dalja. Neki od tih faktora, istina veoma moćni i veoma važni, garantuju nam bitne stvari. Garantuju nam opstanak naše domovine, možda malo podijeljene iznutra, ali ipak jedinstvene izvana gledajući. Nama Bošnjacima to je od suštinske važnosti, jer samo sa cjelovitom državom možemo opstati kao narod koji živi i politički djeluje. Teško je zamisliti šta bi se desilo u slučaju bilo kakve druge opcije, ali je već poznata i prisutna ideja da bismo bili poput Palestinaca, razbijeni u (najmanje) dva dijela koji možda budu države, a možda i ne.
U jeku Drugog svjetskog rata, kada je opasnost za Veliku Britaniju bila na vrhuncu, premijer Winston Churchill održao je jedan od svojih čuvenih govora, u kojem je između ostalog rekao: “Potpuno sam uvjeren da ako svi izvrše svoje dužnosti, ako se ništa ne zanemari, i ako se povuku najbolji potezi, kao što se povlače, još jednom ćemo sebi dokazati da smo sposobnosti odbraniti svoj ostrvski dom, otjerati oluju rata i nadživjeti opanost tiranije, ako treba godinama, ako treba – sami.“ (Foto: wikipedia)
U svakom slučaju, uveliko se oslanjamo na faktore koji nam garantuju opstanak države kao jedne jedinstvene, koji nam se predstavljaju kao prijatelji i koje i mi sami takvima doživljavamo. Drugačije teško i da možemo, naravno. Ne grizi ruku koja te hrani, ili – u ovom slučaju, koja te brani. Nije pametno. Bez vanjske podrške, teško je zamisliti opstanak naše domovine kao jedinstvene države. Razmišljajući o tome, često se sjetim Dodikove izjave u jednom intervjuu za hrvatske medije prije godinu ili dvije. Govoreći o eventualnom proglašenju nezavisnosti entiteta RS i reakcijama iz Sarajeva, rekao je: „Ja bih to učinio još večeras, što se njih tiče. No, nisu oni problem, nego realni međunarodni odnosi.“
Šta bi, stvarno, Sarajevo moglo uraditi u tom slučaju? Kako god zvučalo – ovo je najvažnije pitanje naše skorije budućnosti! Ovo je naše kolektivno egzistencijalno pitanje, na koje možda nikada nećemo imati odgovor, na koje, također, možda nikada nećemo ni morati odgovoriti. Iskreno bih volio da ne moramo odgovoriti na to pitanje, odnosno da ne dođemo u situaciju da moramo odgovoriti.
Ali, ali, uvijek ima bar jedno ali. Šta ako dođemo u takvu situaciju? Šta ako budemo morali tražiti odgovor na to pitanje? Kolektivno samoubistvo je tražiti odgovor tek kada se pitanje postavi. Taj odgovor mora biti spreman, mora postojati, ako ne već sad, onda bar u što je moguće bližoj budućnosti. Taman i da ga nikad ne budemo morali iskoristiti, bolje je da ga imamo.
Ako želiš mir, pripremaj se za rat, rekli bi stari Grci. Nije to nikakva floskula, to je zaista mudrost kakvu su stari Grci inače dostizali. Samo snaga odvraća nevolju. Samo ako smo jaki možemo odvratiti onoga ko bi nevolju izazivao. Samo vojna supermoć Sovjetskog saveza sprečavala je NATO da ga napadne, i obratno. Nijedna nuklearna sila u Hladnom ratu nije napala drugu nuklearnu silu samo zato što je bila svjesna činjenice da i ta druga država također posjeduje nuklearno oružje. Snaga odvraća političke predatore i siledžije, slabost ih privlači.
U svemu tome među redovima se ipak provlači drugo pitanje, koje neminovno prethodi onome što je gore označeno kao najvažnije. Kako ili kada ćemo doći u situaciju o kojoj je Dodik govorio? Mi nismo problem, već međunarodni odnosi, poručio nam je. Mi smo, dakle, nemoćni da učinimo nešto, već nas trenutno štite samo postojeći međunarodni odnosi. Sve mi se čini da i mi nesvjesno isto tako mislimo. Možda bi se moglo neko istraživanje uraditi, bar anketa, o tome šta Bošnjaci misle zašto ne može doći do odcjepljenja entiteta RS. Nemam na osnovu čega pretpostavljati rezultate toga, ali se ne mogu oteti utisku da bi ozbiljna većina prije odgovorila „zbog međunarodne zajednice“, „ne bi Evropa/Amerika dala“ i slično, nego „ne bismo mi to dozvolili.“ Tu dolazimo do suštine, do suštinskog pitanja – šta ako ta Međunarodna Zajednica to ipak dozvoli?
Da budem jasan, mi moramo imati saveznike, prijatelje i zaštitnike. Previše smo mali da bismo bili sami na svijetu i sa svime se sami obračunavali. Mi znamo ko su nam saveznici. Jasno i glasno možemo reći da oni sjede u Londonu i Distriktu Kolumbiji. Anglosaksonska osovina je naša jedina nada da se iz ovog turbulentnog vremena u kojem živimo možemo izvući kao pobjednici. Međutim, ne smijemo ni pomisliti da će nas neko izvana spašavati ako mi sami sebe ne želimo spasiti, da će se neko boriti za nas, ako se mi sami ne želimo boriti.
“Jedini način da se takve stvari zaustave, da se više nikada ne ponove, jeste biti snažan, moći to zaustaviti. Ne treba se ni u šta drugo uzdati nego u vlastitu snagu i u snagu asocijacija unutar kojih treba da bude snažna država BiH. Dakle, država koja će da suzi prostor zlikovcima koji će, nažalost, vjerovatno do sudnjeg dana biti tu oko nas.” (Bakir Izetbegović, u Kamičanima, gdje je prisustvovao zajedničkoj dženazi i ukopu 16 žrtava ubijenih na području Prijedor u proteklom ratu, da se genocid nije dogodio samo u Srebrenici.) (Izvor: zvanična Fb-stranica Bakira Izetbegovića)
Države i politike koje su na našoj strani, na našoj su strani zbog svojih interesa na prvom mjestu. U tome nema nikakve tajne. To nije ni dobro, nije ni loše – tako je kako je. To je realnost međunarodnih odnosa, diplomatije i visoke politike. Naša je, međutim, zadaća, da radimo tako da se naši interesi uvijek poklapaju sa interesima naših država/politika zaštitnica i saveznica. Također, naša je obaveza da budemo pouzdan saveznik, da nadasve budemo – u skladu sa svojim mogućnostima – moćan partner. Učimo od drugih i učimo iz povijesti prije svega. Situacija u kojoj su nekada bili Jevreji u onome što će postati Izrael najsličnija je našoj trenutnoj situaciji. Izrael nije postao moćan zato što je bio američki saveznik. Izrael je postao američki saveznik zato što je bio moćan. Moć, u skladu sa svojim realnim mogućnostima, i mi moramo steći i održavati. Mi se, dakle, moramo naučiti oslanjati sami na sebe, a podršku izvana koristiti kao ispomoć, a ne obratno. U našem narodu to bi se reklo: „U se i u svoje kljuse!“ Mi, dakle, moramo biti snaga koja će voditi procese i donositi odluke sarađujući sa prijateljima i zaštitnicima, a ne da oni budu ti koji će voditi i tražiti nas da ponekad malo sarađujemo.
Trenutno, čini mi se da to nije slučaj. Mi se previše oslanjamo na Međunarodnu Zajednicu. Čini mi se čak toliko da se stiče utisak da mi ništa ne moramo raditi. Ona će spriječiti sve što ne bude valjalo. Aktivno prisustvo Međunarodne Zajednice u našoj domovini, svakako, donijelo nam je brojne koristi. Donijelo je mir, održavalo je ravnotežu, spriječilo neke nove sukobe, pomoglo u jačanju države itd. Sa druge strane, bojim se da je tako snažno prisustvo Međunarodne Zajednice pasiviziralo bošnjačku politiku i umrtvilo kolektivnu svijest naroda o potrebi stalnog vođenja brige o državi kao garantu opstanka naroda. Mi smo izgradili i – nadam se da griješim – ukorijenili vjeru u Međunarodnu Zajednicu kao svoga zaštitnika.
Svrha pogleda u prošlost sa početka teksta ovdje dolazi na red: hoće li nam se ponoviti povijest? Hoćemo li i mi danas-sutra svjedočiti kako nam se pred očima raspada nešto u šta smo čvrsto vjerovali? Kada ili ako ne bude više te i takve Međunarodne Zajednice u koju sada vjerujemo, da li smo spremni suočiti se sa izazovima koji će se neizbježno naći pred nama ili ćemo svjedočiti trećoj velikoj sahrani iluzija? Da li je podrška Zapada Bošnjacima i Bosni iluzija, vrijeme će pokazati. Što god pokazalo, nama je boriti se za vlastite interese.
Krpić Amir rođen je 7. 1. 1995. godine u Tuzli. Studij historije završio je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli akademske 2017/18. godine, a 2020/21. godine je magistrirao na istom fakultetu. Na matičnom odsjeku je izabran za asistenta na užoj naučnoj oblasti „Novi vijek“. Akademske 2021/22. godine upisao je doktorski studij na Filozofskom fakultetu Karlovog univerziteta u Pragu.
