Piše: Mirsad Kunić
Datum: 12.06.2022. u 16:00
Kategorija: Savremeni odjeci
Govor o Bosni
Govor o Bosni pokazuje znake afazije. Afazija je težak govorni poremećaj. Afazija je, također, lingvistički i književnoteorijski pojam za čiju su se lingvističku i književnoteorijsku afirmaciju pobrinuli Roman Jakobson i David Lodge. Omiljena sintagma takvoga govora jeste „bosanska paradigma“. Na djelu su najmanje dva paradoksa u vezi sa ovom sintagmom:
- a) Sintagma je ušla u upotrebu, reklo bi se, niotkuda i niotkada. Ako bismo joj, ipak, pokušali ući u trag, došli bismo do zbunjujućeg zaključka da je u bosanskohercegovački teorijski diskurs ušla zahvaljujući svojoj političkoj promociji u godinama poslije rata.
- b) Ne znamo da li je neko pokušao dati definiciju onoga šta bi trebalo značiti „bosanska paradigma“? Ne vjerujemo da političar i književni teoretičar imaju istu predstavu kada upotrebljavaju pojam „paradigma“. Zapravo, definicija ovoga pojma postoji, precizno se zna njegovo porijeklo i upotreba, ali izostaje izjašnjavanje u kom značenju se upotrebljava dati pojam.
Već kod ove druge nedoumice neminovno se nameće novo pitanje: pruža li pojam „paradigma, ili čak cijela sintagma „bosanska paradigma“, mogućnost književnoteorijske upotrebe i, ako pruža, kakve su njene implikacije? Da bismo se konačno zaustavili u ovom postavljanju pitanja i počeli davati neke odgovore, moramo se vratiti na spomenuti problem afazije i tekst Romana Jakobsona koji se time bavi.
Radi se o tekstu Dva aspekta jezika i dva tipa afazije. Naš govor funkcionira na principu izbora i kombinacije jezičkih jedinica. Izbor se vrši iz postojećeg fundusa, a kombinacija se pravi prema pravilima datog jezika. Ukoliko dođe do smetnji u jednoj od ovih operacija, radi se o afazijskom poremećaju govora. Jakobson je pokazao na nizu kliničkih slučajeva kako se ponašaju osobe sa smetnjom u odabiru, a kako sa smetnjom u kombiniranju jedinica jezika. Iz mentalnih procesa, poput Claudea Levy-Straussa, on pravi strukturalni obrazac koji je moguće primijeniti i na diskurs. Odabir se vrši na paradigmatskoj osi jezika, a kombinacija na sintagmatskoj; za odabir kaže da je to metaforički, a za kombiniranje da je metonimijski put nastanka diskursa; prvi je karakterističan za romantizam, a drugi za realizam, od prvog se tkaju pjesnički, a od drugog prozni tekstovi. I, da dovršimo ovaj dihotomijski niz opaskom Davida Lodgea, koji je, također, bio inspirisan Jakobsonovim tekstom: metafora je moderna, a metonimija postmoderna figura.
Svaki govor, pa prema tome i svaki diskurs, faličan je ukoliko je falična jedna strana ove dihotomije. Nije to slučaj samo sa emisijskim nego i sa recepcijskim polom komunikacije. Ne može se ni u jednom ozbiljnom teorijskom disputu zazivati samo jedna strana dihotomijskog para, a da taj disput na kraju ne ispadne defektnim. Defektan je zato i onaj diskurs koji uporno zaziva sintagmu „bosanska paradigma“, jer paradigma ne može bez svog komplementa – sintagme. Defektan je već u startu zbog nepostojanja precizne definicije ovog sintagmatskog pojma.
Prvi dio sintagme „bosanska paradigma“ nije sporan, barem u onoj mjeri u kojoj bismo ga mogli zaštititi od eventualne politizacije i ideologizacije. „Štitimo“ ga trenutnom indiferentnošću spram političkog i ideologijskog diskursa. A šta je sa drugim pojmom – pojmom „paradigma“? Ako malo bolje pogledamo, nije ni on baš do kraja neodređen niti oslobođen mogućih implikacija. Njega, za početak, semantički djelimično popunjava prvi pojam „bosanska“, znamo već toliko da on nečemu pripada. To „nešto“ čemu on pripada jeste Bosna i određuje ga, zasada, vrlo neodređeno i, u krajnjem slučaju, zbunjujuće.
Drugi uslovljavajući faktor, koji baca nešto slabašnog svjetla na pojam „paradigma“, jeste samo njegovo porijeklo i značenje koje mu je u startu lingvistička teorija priskrbila. Paradigma je, vidjeli smo kod Jakobsona, jedna strana govornog procesa koja se popunjava metaforama, riječima koje su dovedene u vezu jedna sa drugom po sličnosti. Bosanska „paradigma“, naslućujemo, mogla bi biti popunjena sljedećim metaforama: raskršće, sredokraća, stjecište, susret, sraz, sukob, sudar, most, granica itd. Nijedna od ovih metafora nije povijesno uslovljena, mada su neke od njih u određenim povijesnim razdobljima imale periode aktivnije upotrebe. Svaka od njih bi mogla naći svoje mjesto u nekom od mogućih ideoloških sagledavanja Bosne kao paradigme.
Sve navedene metafore, kao i one nenavedene, zahtijevaju svoju sintagmatsku (horizontalnu) kontekstualizaciju. Pokušajmo to ispitati na sljedeći način:
Bosna kao paradigma svjetova.
Bosna je raskršće svjetova.
Bosna je sredokraća svjetova.
Bosna je stjecište svjetova.
Bosna je susret svjetova.
Bosna je sraz svjetova.
Bosna je sukob svjetova.
Bosna je sudar svjetova.
Bosna je most (između) svjetova.
Bosna je granica (između) svjetova.
Očigledno je da ova objašnjenja ili sintagmatske kontekstualizacije nisu baš precizne, kao što je uopćena i prazna sintagma „bosanska paradigma“. One bi prije mogle da se odnose na onu kosmičku tačku iznad Bosne, koja je istovjetna za sve paradigmatske i neparadigmatske tačke u Kosmosu, a ne na konkretnu geografiju i povijest koju ispisuju konkretni ljudi i narodi. Stoga ovakav niz jedino ima smisla u svojoj središnjoj koloni pri vertikalnom čitanju, čime se opet vraćamo na puko nabrajanje mogućih metafora. Ponavljanje riječi iz treće kolone pokazuje afazijsku nesposobnost kontekstualizacije. Umjesto metonimije, kao ključne sintagmatske figure, imamo tek – epiforu, figuru ponavljanja. Možda i nije riječ o nesposobnosti već o svjesnom prešutkivanju i izostavljanju onoga što bi moglo biti sadržajem pojma „svjetovi“. U tom slučaju radi se o afaziji na recepcijskom polu.
Sasvim sukladno afazijskoj recepciji Bosne može se izvesti i recepcija recepcije Bosne, koja će pokazati izlišnost riječi koje se ponavljaju iz prve i treće kolone:
Bosna je raskrsnica svjetova.
Bosna je sredokraća.
Stjecište.
Susret itd.
Svaka sljedeća metafora iz paradigmatskog niza ne zahtijeva više svoj sintagmatski kontekst, jer se isti ponavlja. Sintagmatski niz na kraju se svodi na paradigmatski. Od cijele rečenice ostaje samo osnovna riječ – metafora. Da bi ovaj paradigmatski niz „proradio“ ili postao djelatan i na horizontalnoj ravni, neophodno je odgovoriti na pitanja: kojih svjetova i kako od epiforične riječi „svjetova“ doći do njenog metonimijskog sadržaja? Naravno, odgovor nije težak: to su istočni i zapadni, islamski i kršćanski „svjetovi“. Neumitnim radom povijesti tri su se svijeta u Bosni ozrcalila u trima narodima, koji naporedo koegzistiraju i stvaraju tako jedan sintagmatski niz. Ovaj sintagmatski niz krajnji je paradigmatski sadržaj Bosne. Zapravo, Bosna jeste paradigma (uzor, primjer, drugačija) upravo po toj činjenici, ostalo su samo metonimijske zamjene. Bosna, dakle, nije nikakav kosmički areal ili tek puki geografski prostor, nego vrlo konkretna povijesno-kulturološka pojava, koja se razlikuje od drugih susjednih ili nesusjednih pojava upravo po svojoj multinacionalnoj sintagmatici. Sintagmatskim sadržajem ona ispoljava svoju posebnost, a bez tog sadržaja sintagma „bosanska paradigma“ ne znači ništa. Tim prije i tim više, ako joj se tako praznoj i uopćenoj pridoda još i anacionalna pozicija. Anacionalna pozicija, koja se suprotstavlja tzv. nacionalnoj, zapravo je jedan nonsens.
Elokventni i seksualno razigrani Roland Barthes na primjeru mode bi to, možda, ovako prikazao: djevojku koja se zove Bosna snabdjeli smo samo u jednom segmentu odjevnim predmetima za sva godišnja doba. Za ljeto bismo joj ponudili neku kratku laganu suknjicu, za jesen neke farmerice, za zimu toplije hlače sa helankama ispod i za proljeće opet farmerice ili dužu suknju. Ali, šta je sa gornjim dijelovima njene odjeće i sa njenom obućom? E, tu joj nismo dali mogućnost izbora: u majici kratkih rukava i sandalama na nogama naša bi djevojka morala preživjeti sva godišnja doba do sljedećeg ljeta.
Šta bi to uopće moglo biti paradigmatsko u Bosni ako joj anacionalizirate etnički prostor? Taj proces anacionalizacije se trenutno sprovodi donekle u teorijskom i politčkom diskursu. To su diskursi koji sebe legitimiraju upravo na anacionaliziranoj „paradigmatičnosti“ Bosne. Može li zemlja bez ljudi, geografija bez povijesti, paradigma bez sintagme, riječ bez svog konteksta, čovjek bez okruženja, jedan narod bez drugih naroda? Smisao ukupnog postojanja čovječanstva je u koegzistenciji država, smisao postojanju jedne države daje koegzistencija njenih naroda i njenih ljudi. Dakle, anacionalno razumijevanje pojma „bosanska paradigma“ pati od recepcijske afazije i to u njenom sintagmatskom nizu.
(Iz knjige “Teme iz usmene književnosti”)

Mirsad Kunić rođen je u Tuzli, odrastao u Turiji, Opština Lukavac. Školovao se u Lukavcu, Beogradu, Sarajevu. Kao Fulbrightov gostujući istraživač na Harvardu istraživao Parryjevu zbirku. Bavi se fenomenom usmenosti i usmene tradicije, posebno neistražene bošnjačke. Predaje Usmenu književnost na Univerzitetu u Tuzli. Autor nekoliko knjiga o usmenoj tradiciji, posebno bošnjačkoj. Posjeduje obimnu građu iz bošnjačke usmene književnosti i čeka istraživače da pokažu interes.