Piše: Sanjin Salahović
Datum: 30.12.2021. u 20:30
Kategorija: Kritika političkog uma
Kampanje ‘odbrane i napada’ u medijima u Bosni i Hercegovini se smjenjuju. Baš poput žestokog pravog rata u kome gine masa ljudi u velikim ofanzivama, odbranama i protuudarima i kulturološko ubjeđenje naših ljudi i njihovo mnijenje, stalno je na udaru. Želi ga se, koristimo skoro pa ratnu terminologiju: eliminirati, neutralizirati, poremetiti, pacifizirati, u nesmiljenom kulturološkom ratu koji se vodi protiv Bosne i Hercegovine.
Meta svih napada eshovanja su IZ kao logistika islamu – stubu bošnjačke kulture i SDA kao politička partija koja brani taj stub, baštini tekovinu i kontinuitet bošnjačke politike od odlaska Turaka i izgrađena je kao partija/pokret koji crpi moć iz kulture Bošnjaka. Jer ta bošnjačka kultura već stoljećima rasuta i po Balkanu i po svijetu, objedinjava populaciju koja se ustrajno opire planovima uništenja bošnjaštva i Bosne i Hercegovine. Eshovanje ima problem sa međunarodnim priznanjem svoga poduzetništva razbijanja Bosne i rado bi prihvatilo Bosnu(slaviju) u zamjenu za uništenje SDA i kontrolu nad IZ (čitaj bošnjačkom kulturom). To bi im dalo mogućnost da ne moraju direktno cijepati zemlju koju napadaju Srbija i Hrvatska nego da, kontrolišući je kao u vrijeme Jugoslavije, odgode njeno uništenje do povoljnijeg političkog trenutka u budućnosti.
Sjetimo se, socijalistička Bosna je bez problema, legalno potpisala i izvela oduzimanje oružja TO BiH i njegovu podjelu pobunjenim Srbima da ovi s njime učine genocid, a u tom poduhvatu učestvovali su, pod ideološkom kriknom i mnogi Bošnjaci. Na sreću, tad Hrvatska, u strahu za sebe, još nije bila spremna biti ono što će biti ’93. godine i što je danas sa otvorenom saradnjom sa Srbijom u Bosni i Hercegovini. Taj zamišljeni politički trenutak koji eshovanje čeka u budućnosti bio bi u geostrateškoj konstelaciji Istoka i Zapada nalik onom iz ’93. godine kada su se eshovci (izvedenica od oznake za srpskohrvatski jezik označitelj je i za političku slogu Srbije i Hrvatske politike u Bosni) okuražili na otvoreni rat protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. U tome im mogu pomoći samo Bošnjaci koji negiraju bošnjaštvo i svoju kulturpreferansu uglavnom okrenutu prema Srbiji, žele umotati u lijepi omot bosnoslavenstva ili bosanskog jugoslovenstva.
To je uglavnom srbofilski projekt u Bošnjaka, ali on uporno poziva sebi i ideološki bliske Hrvate kojima, u uvjetima bliskosti srpske i hrvatske politike u Bosni, taj poziv nije mrzak. Jedna od provokacija eshovanja usmjerena na podjele u Bošnjaka i jačanje bosnoslavenstva na uštrb bošnjaštva jesu i manipulacije sa Božićem i jelkama. One, pod plaštom ideologije, socijalizam je ovdje jednokratno, mentalitetski, na braniku odbrane katoličke i pravoslavne, ali ne i islamske religije, otvaraju rane kulturološkog rascjepa u Bošnjaka. Oni još nisu svi načisto sa svojom bošnjačkom samosvijesti i misle da je ideološko odricanje od nje adut s kojim će privoljeti kulture eshovanja na prijateljstvo prema Bosni i eventualno zanijekanje vlastitog identiteta zarad bosanstva. U toj konstelaciji nijekanja vlastitog identiteta kod jednog dijela Bošnjaka, eshovanju, pogotovo u moćnom monopolu nad bosanskim medijskim prostorom, nije problem graditi međubošnjački razdor.
Bilboardi u Zenici su, uistinu, napravili nepotreban problem u javnosti.
Ovaj fenomen negiranja vlastitog identiteta je pohranjen duboko u emocionalnom registru Bošnjaka koji su dugo nakon odlaska Turaka morali birati između Istoka (Srbije) i Zapada (Hrvatske). Oni se još uvijek pate sa pristupom tom registru i radu na promjeni osjećanja nemoći u osjećanja samopouzdanja da bi sudbinski, individualno u sebi, mogli reći: “Da, ja sam Bošnjak!” Bez srpskog ili hrvatskog podtipa uopšte, ako je moguće!? Ili barem u posjedu svijesti o postojanju tih dubokih, podsvijesnih kulturoloških preferansi ka našim susjedima kroz koje neki Bošnjak tradicionalno traži iluziju s kojom može utažiti nesigurnost vlastite egzistencije. Tražiti tu sigurnost više u „prijateljima“ nego u sebi. Najčešće pod krinkom jugoslovenstva i njegovog hinjenog socijalističkog humanizma koji nije uspio ni spriječiti oduzimanje oružja TO BiH i njegove podjele pobunjenim Srbima, niti genocid koji su oni napravili s njim.
Agresivna glasnost starosocijalističkih medija u Bosni i Hercegovini i bosnoslavenskog mentaliteta u javnom prostoru, pogotovo elektronskim medijima, svjedoči o težini tog iscrpljujućeg puta koji Bošnjaci moraju preći u potrazi za čvrstom sviješću o sebi. Ohrabruje zato retorički dobro iznesena logička analiza zloupotrebe medija Face TV koju je Abdulah Sidran predočio Senadu Hadžifejzoviću u njegovom vlastitom programu.
Sidran je izjavom o Tegeltiji učinio vidljivim i trend u odnosu prema Srbima generalno. Naime, šta ja imam sa ljudima koji se upucavaju i hoće biti fina raja, a neće mi priznati kulturu, jezik, narod i odluke Međunarodnog suda i poput trojanaca u emocionalnom registru, insistiraju na svojim uslovima da bi prihvatili Bosnu kao državu u kojoj, u biti, kako reče Sidran: “nema mjesta za mene”. Premda i sam Bosanac koji, u stvaranju i održavanju pojma kulture, daje prednost državi nad tradicijom, socijalista Sidran je nabacio loptu konzervativcima Bošnjacima koji zabijaju gol. Jedan od mnogih jer raspolažu i kulturteorijom i praksom i jer su u biti socijaldemokrati koji uporno čuvaju slobode u BiH i brane sistem u kome i država (ljevica) i tradicija (konzervativci) imaju jednaku ulogu u gradnji kulture bosanstva i bdijenju nad državom Bosnom i Hercegovinom. Foto: radiosarajevo.ba
Premda je Sidran još uvijek zakačen na sidro starog socijalizma koji po svaku cijenu hoće vidjeti Bosnu kao Jugoslaviju i to čini opako kritikujući bošnjački nacionalizam koji stoji na putu nacionalizmima eshovanja, Sidranova potreba za logičkom dosljednošću njegove vlastite akademske misli ga je odvela bliže suprotnosti od koje bježi – svom vlastitom nacionalizmu. Čak i po cijenu duboka raskola u prijateljstvu uvriježenom u „bratstvu i ljubavi“ između njega i objekta njegove kritike. Niti jak emocionalno disciplinirajući apel na Sidrana u formi izjave „Ja tebe volim“, kako mu reče Senad, niti Sidranovo uvjeravanje da njihovo ideološko „bratstvojedinstvo“ ne može biti pokvareno trenutnom kritikom, a niti skoro naredba „Gledaj me u oči“, s kojom je Senad pokušao podići Sidranov spušten pogled, nije uspio promijeniti dubinu nesumnjivog otkrovenja u gledateljskoj areni.
Ni Bosna ni Bošnjaci nisu posjed ničijeg individualnog ubjeđenja – bez obzira kako ono idealistički lijepo zvučalo. A niti milion ljudi, kako reče Sidran referirajući na njihovo „muntanje“ od strane „udbaša“ u programu, koji gledaju Senada nisu njegovo vlastito tijelo da ga karakterišu mesijom koji može svoje radnje braniti sa narcisističkim „ja“. Ako je Abdulah Sidran, akademik, veliki potrošač besplatna hedonizma zbilje viđenih ljudi u SFRJ, uspio napokon stati pred kamere u odbranu onog miliona gledalaca koje Senad, godinama već, pridržava pravo sebi informacijski paternalizirati, onda ima nade i za Bosnu. Da će progledati i otet se svemu, osim onom što je stvarno drži ko malo vode na dlanu. Bošnjaštvu!
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
