Piše: Igor Radulović
Datum: 17.08.2023. u 22:33
Kategorija: Kritika političkog uma
“Onaj ko se poduhvata da govori o gluposti, rizikuje danas da bude osramoćen: ili mu može biti prebačeno da hoće da remeti istorijski razvitak.” Rečenica je kojom je Robert Muzil, slavni austrijski pisac, počeo predavanje u martu 1939. godine u Beču. Samo godinu kasnije Njemačka će izvršiti anšlus nad Austrijom uz masovno oduševljenje kolektivne gluposti raspoređene po bečkim ulicama.
U eseju “O gluposti” Muzil problematizuje sam pojam gluposti i mogućnost njegovog određenja. Dalje preispituje stanja kada se, kako kaže, “odigrava suspenzija aktivnosti inteligencije i, još opštije, viših funkcija duha, koju podstrekava jedno primitivnije psihičko kretanje.” U nastavku razmišlja – mogu li ovakva stanja biti i, uslovno, “kolektivna”. Mogu li narodi, države, društva, dospjeti u stanje kolektivne gluposti? Pita se austrijski pisac I sam nudi odgovor konstatujući da su “sadašnji životni uslovi takvi, obrazuju tako prostran, složen, haotičan skup, da individualne gluposti koje se javljaju samo u određenim prilikama lako mogu da povuku za sobom konstitucionalnu glupost cijele zajednice.” Koliko je Muzil bio u pravu, možemo viđeti i na primjerima Crne Gore i Bosne i Hercegovine u aktuelnom trenutku njihove egzistencije. Odnosno centripetalnim djelovanjem kolektivne gluposti na dovođenje obje države u stanje opasnosti njihovog samog opstanka.
Iako su znali da Srbe i Crnogorce doživljava kao jedan, čija je Crkva ista (Srpska pravoslavna), nemali broj Crnogoraca je glasao za Jakova Milatovića i njegovu partiju, Pokret Evropa sad (PES)
Postoje razne vrste gluposti, od najbezazlenijih do onih čije su posljedice razorne po čitavo društvo. Od nesvjesnih do zlonamjernih, i svaka je imanentna čovjeku. Nije glupost ekskluzivno “dar” koji posjeduju samo manje inteligentni. Naprotiv. Ali glupost prestaje biti glupost kad je “osvijestimo”.
Mnogi su najumniji ljudi kroz razne epohe pokušavali “uhvatiti” glupost u definiciju. Dok ona često zna nastanjivati ne samo manje inteligentne i očigledne glupake, nego i učene, akademski priznate i ugledne ljude.
Kant je rekao da je glupost odsustvo rasuđivanja. Definicija koja se čini ipak previše pojednostavljenom. Glupost nije samo odsustvo rasuđivanja, ukoliko se ne radi o mentalno zaostaloj osobi, ili individui koja ima neki moždani defekt. Ona je povezana dobrovoljnim odustajanjem od upotrebe kognitivnih potencijala i moždanih vijuga. Čovjeka koji vatru pokušava ugasiti kantom benzina svi će lako detektovati kao glupog, a njegov postupak kao apsurdan. Ali kad se glupost maskira u kvazi logičko analiziranje nije je odmah lako pročitati, i kao takva postaje potencijalno opasna.
Iako su prije općih izbora svojim izjavama jasno davali do znanja da će postati poslušnici antidržavne koalicije SNSD-HDZ, dovoljan broj Bošnjaka je glasao za “trojku”.
Pojavilo se u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini u aktuelnim trajućim političkim i društvenim procesima mnogo, da upotrijebimo jedan oksimiron – “pametnih budala”. Obrazovanih i pametnih individua koje neštedimice produkuju po društvo veoma opasne i razarajuće gluposti, koje su vremenom i upornošću poprimile kolektvni karakter. Glupost pokretana taštinom, resantimanom ili lukrativnim motivima, praćena tupošću njenih protagonista, svodila je odgovore na složena pitanja na nivo binarnih opozicija.
Jer, primjera radi, kako drugačije osim kao notornu glupost atribuirati mišljenje da upravljanje Crnom Gorom treba povjeriti politici i ljudima koji je otvoreno negiraju, podrivaju i godinama rade protiv njenih interesa za račun druge države, koja više od dva vijeka iskazuje okupatorske pretenzije na njenu teritoriju, istoriju, kulturu i državnost? Kako osim “suspenziju aktivnosti inteligencije” i “konstitucionalnu glupost cijele zajednice” nazvati to što je toliko mnogo ljudi povjerovalo u jednu krajnje očiglednu glupost, i Crnu Goru olovkom, na izborima, predalo u ruke izvršiocima i slugama velikodržavnog nasrtaja na nju. Pa je moguće čak i to da se na mjestu prvog čovjeka Nikšića nađe osoba koja je podržavalac nacističkih saradnika i ratnih zločinaca iz ratova devedestih godina prošlog vijeka, koja pri intoniranju crnogorske himne pokazuje srednji prst. Naravno, ovo sve pod uslovom da vam je do Crne Gore, njene dobrobiti i dostojanstva uopšte stalo. Kako osim glupost, ako vam je do nje stalo, nazvati mišljenje da Bosnu i Hercegovinu treba dati u ruke Miloradu Dodiku i Draganu Čovićiu, kao što je uradila “čuvena” Trojka? Kad i ptice na grani znaju da ova dvojica rade sve što mogu na njenoj dezintegraciji i uništenju. Da glupost ne stanuje samo na domaćim adresama uvjerile su nas zapadne diplomate najmoćnijih država svijeta. Podržavajući prethodno navedeno, aktivno i često presudno utičući da se upravo takav scenario ostvari. Ili se možda, ipak, u nekim slučajevima radi radi o gluposti s predumišljajem? Kao u slučaju predaje Crne Gore, članice NATO, njenih institucija i službi bezbjednosti, uključujući Agenciju za nacionalnu bezbjednost, direktnim saradnicima ruskih obavještajnih službi.
Šta god da je u pitanju, bilo da se radi o nenamjernoj ili onoj s predumišljajem, posljedice gluposti su na kraju uvijek vidljive. Problem je što su neke od njih previše skupe. I zanju napraviti fatalnu štetu.
Svako nekad ispadne glup ili napravi glupost. Ali razlika između pametnog i budale je, što se pametan svoje gluposti stidi a budala na njoj istrajava.
Igor Radulović rođen je 08. 05. 1973. u Podgorici. Živi u Kolašin, gdje je zaposlen u Osnovnom sudu.
