Dan mladosti/žalosti

---

Piše: Amira Banjić
Datum: 24.05.2021. u 21:35
Kategorija: Kritika političkog uma

Pišem sa vremenske distance o periodima u kojima nisam bila ni rođena, a koji su obilježili historiju kako naše tako i susjednih zemalja na južnoslavenskom prostoru.
Maj, 25. datum je koji referira na dva važna historijska događaja.

Na prostorima bivše Jugoslavije, ovaj dan slavio se kao „Dan mladosti“ u čast rođendana Josipa Broza. Istog dana, ali 1995. godine izvršen je maskr nad mladim ljudima Tuzle; sa položaja srpske vojske na planini Ozren ispaljena je granata na „Kapiju“, centar grada, kojom je ugašen 71 mladi život, a ranjeno je preko stotinu.

Zašto pišem o dva različita događaja? Ovo nije jedini datum u našoj prošlosti koji referira na dva događaja, a koji znatno ukazuje na polarizaciju mišljenja, stavova, političkog i ideološkog opredjeljenja našeg društva. Društvene mreže, kao jedna vrsta medija, simptomatičan su primjer na kome se takva diferencijacija može primijetiti – dok se jedni sjećaju jednog, drugi pak slave drugo. Dok jedni sa izgrađenom i jasnom svješću o vlastitoj nacionalnoj i državotvornoj neovisnosti pišu jedne komentare, drugi im se suprotstavljaju smatrajući takvu neovisnost nužnim zlom za razvoj zajednice, nostalgično prizivajući prošla vremena (čitaj „Titova vremena“). No, i jedni i drugi danas dijele isti životni prostor u istom državnom sistemu.

Danas, 25. maja, nailazila sam na komentare Bošnjaka koji šalju tužne emotikone u znak sjećanja na žrtve i empatiju sa porodicom žrtava Kapije, ali sa dodatnim komentarom poput: „Srbi i muslimani, jeste li šta naučili, da rat donosi samo smrt, zato ne dajte se zavaditi.“
Komentari poput ovog ukazuju na paradoks sa kojim živi većina Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, a koji nepobitno relativizira prošlost i zločine koji su se desili.

Jedinstvo ili iluzija o jedinstvu?

Politički režim kakav smo imali u Jugoslaviji, davno je prošao, ali neosporna je činjenica da je jugonostalgija prisutna u Bosni i Hercegovini, u najvećoj mjeri zbog nezadovoljstva i frustracije prema današnjoj političkoj sceni i načinu vladanja pojedinaca. Pored toga, zbog loših međususjedskih odnosa danas, jugonostalgičari rado prizivaju prošlost u kojoj su „kulturu“ dijelili upravo sa drugim državama bivše Jugoslavije, razvijajući tzv. jugoslovensku kulturu. Priča o nekadašnjem „bratstvu i jedinstvu“, pokušaj je prevazilaženja bola zbog „okrutne“ sadašnjosti.

Koncept jedinstva i razumijevanja zaista zvuči lijepo, no možemo li govoriti o jedinstvu naroda ako se danas sjećamo genocida i stravičnih zločina u Srebrenici, Sarajevu, Prijedoru, Foči, Vlasenici i drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine, a koje je počinila srpska vojska? Kako je moguće da se slavi nekadašnje jedinstvo ako se 25. maja sjećamo masakra na Kapiji u Tuzli?

Jedinstvo naroda bilo bi sve, samo ne vršenje genocida jednog naroda nad drugim, u cilju njegovog istrebljenja i nestanka. Dok se stvari odbijaju nazvati pravim imenima, stojimo među dvjema oprečnim stranama, ne dajući prošlosti da progovori.

Prema mišljenju jugonostalgičara, Jugoslavija je bila najljepši dio njihovog života. Efektu ružičastog pogleda u vlastitu mladost pridonosi i činjenica da smo skloni potiskivanju ružnih stvari dok lijepe stvari i doživljaji imaju „okus“ koji se vremenom dodatno nadograđuje i romantizira. Tako se kao osnovnim protuargumentom u raspravi o lošem životu u Jugoslaviji, jugonostalgičari koriste istrošenom floskulom „spavanja na klupama“, zanemarujući sva pitanja i probleme identitarne prirode koji su bili duboko neriješeni, a koji su, vidimo, ostavili posljedice i danas.

Pojava jugonostalgije danas i nije toliko iznenađujuća s obzirom da se godinama gradio kult vođe uz sveprisutnu ideologiju i represiju, i time predstavlja osnovni stub totalitarne vladavine. Kult Josipa Broza sistematski je utiskivan u svijest narodnih masa, a indoktiranacija djece, koja su danas odrasle osobe, bila je neizostavna. U udžbenicima se promovirao kult vođe uz stihove „Otac se voli puno, majka se voli više, a Tito se voli najviše!“

Imajući u vidu ovakvu vrstu indoktrinacije kao i sve pozitivne ali površne predodžbe o davnim vremenima, nije začuđujuće da se danas javlja toliko simpatizera socijalističkog režima. Ta vremena su prošla, no nije li malo kontradiktorno obilježavati dva događaja koja su sasvim oprečna, gdje jedan proizilazi iz drugog? Odakle potiče agresija i genocid ako ne iz prošlosti koju treba imenovati.

Zašto pričamo o prošlosti?

Mnogi smatraju da se pričajući o prošlosti samo stvaraju uslovi za novi rat. U želji da se postigne neostvareno jedinstvo iz prošlog stoljeća, zatvaraju se svi jasni pravci za napredak.
Nazadujemo li, zaista, ako se vraćamo i sjećamo nečega što je davno prošlo? Savremeni facebook analitičari, ozbiljno se bave ovim pitanjem, komentarišući kako predmet historije treba izbaciti iz obrazovnog sistema, te krenuti dalje, stvarajući sadašnji trenutak na osnovu trenutnih saznanja i sposobnosti. To bi možda imalo smisla, kada bi život zaista funkcionisao prema pojednostavljenim pravilima i shvatanjima.

Prošlosti kakva je naša, traumatična i bolna, mora se ustupiti pravo da progovori. Primjećujem dva jasna razloga:

1. Jedini način da se prevaziđe trauma jeste da se o njoj govori.
2. Lišenje tog prava, nastavak je zločina.

Dok jedni šute, drugi progovaraju!

Paradoksalna je i jedna stvar: dok se pričaju priče u kojima se povratak u prošlost definira kao opće zlo za društveni progres, isti zapadaju u već spomenutu jugonostalgiju evociranjem prošlosti o bajnom jedinstvu. Ovdje se javlja paradoks kojeg sam spomenula na samom početku teksta. Puno je kontradiktornosti koje se javljaju kod Bošnjaka a koje bi trebali razješiti, a kako nego racionalnim sagledavanjem prošlosti: ili jedno ili drugo, oboje ne ide.

I dok Bošnjak ostaje vjeran svojoj nekadašnjoj naivnosti pozivajući se na jedinstvo i mir, sa one strane Drine, konstantno pristižu negiranja kako imena, jezika i kulture Bošnjaka tako i negiranje genocida i svih zločina koji su nad njima počinjeni.

Velikosrpska ideologija preko svojih instituacija, medija i propagande nastavlja širiti svoj zločinački poduhvat prema tuzlanskoj Kapiji i svim drugim mjestima stradanja Bošnjaka, ispisujući tako novu historiju temeljenu na lažima.

Indoktrinacija kao jedna od metoda za osvajanje velikosrpskih pohoda

U jednoj od sarajevskih emisija na N1 televiziji gostovali su studenti koji su ponosno branili svoj studentski dom na Palama koji nosi naziv prema ratnom zločincu Radovanu Karadžiću:

Mladić je otvoreno relativizirao činjenice grdeći Haški sud kao nepravednog prema Srbima, dodajući „Ja kao takav, kao razuman čovjek ne mogu da shvatim da nisu svi činili zločine u Bosni i Hercgovini.“

Na pitanje voditeljice možemo li krenuti naprijed sa novim generacijama ako negiramo nešto što je činjenica, mladi studenti naglasili su da nema napretka ukoliko se previše bavimo time. Ovakvi, na lažima utemeljeni, argumenti oduzimaju Bošnjacima temeljno ljudsko pravo.

A da je velikosrpska ideologija uzela maha kod još mlađe generacije od prethodno spomenutih studenata, govori nam četnički obilježena fotografija učenika osnovne škole u Srebrenici, koju su objavili na društvenim mrežama tokom proslave Svetog Save. Naime, učenici ističu kako se ponose što su četnici.

Navedeni primjeri ruše svaku postavku jedinstva koja se godinama slavi i uzdiže na značajan nivo. Dokle god svjedočimo ovakvim prizorima mržnje i negiranju identiteta Bošnjaka ne možemo govoriti ni o jedinstvu a pogotovo mirenju dvije strane. Ovakvi prizori nisu rezultat pojedinaca nego rezultat kolektivne svijesti jednog naroda kojem treba pročišćenje. Tek kada jedan narod preuzme odgovornost za svoja (ne)djela i doživi kolektivnu katarzu možemo govoriti o napretku. Preuzimanje odgovornosti oslobodilo bi istinu koja kaže da nijedan Bošnjak nije želio i nije uticao na zločine koji su počinjeni.

Dokle god se pišu knjige i promoviraju neistine o tzv. režiranim tragedijama, i dokle god za takvo što postoji publika koja podržava, ne bismo smjeli pasti u zamku jedinstva. Poziv da se priča o prošlosti i zločinima nije poziv na mržnju nego poziv da se racionalno i sa poštovanjem odnosimo prema prošlosti. Kada to napravimo, gradit ćemo stabilniju i sadašnjost i budućnost. Nije li vrijeme da preuzmemo odgovornost, tako što ćemo najzad odabrati stranu, a ne ostajati u vakuumu naših htijenja i očekivanja ružičastog života, dok se oko nas dešava haos?

Amira Banjić rođena je 22. 10. 1998. godine u Tuzli. Živi u Klokotnici, Doboj Istok. Osnovnu školu završila je 2013. godine u Klokotnici, a Srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar u Gračanici, koju završava 2017. godine. Trenutno boravi u Tuzli, gdje pohađa treću godinu Filozofskog fakulteta, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost.