Piše: Sanjin Salahović
Datum: 21.06.2020. u 18:30
Kategorija: Kritika političkog uma
Ideje mogu ovladati kulturom, ali nikad ne mogu postati kultura. U kompjuterskom jeziku ideje mogu biti važna aplikacija, ali uvijek su u konkurenciji sa drugim idejama, dok je kultura Windows, jedan operativni sistem, jedna i temeljna osnova koja čini da grupe ljudi proizvode specifičnu stvarnost. Ta stvarnost se može mijenjati zajedno sa promjenom kulture. Srbi, primjera radi, mogu promijeniti svoju kulturu i stvarnost koju proizvode i sebi i malim narodima oko sebe. Ali za sada, neće. Promjene se ne dešavaju dok god se misli da se bez njih može postići nešto.
Kultura ima oblik starogrčkog hrama sa puno stubova. Simbolički, ona je krovna konstrukcija, a leži na stubovima od kojih je jedan važan – religija. I ideologija je stub, ali je u konkurenciji sa više istih u građevini kulture. Tako i konzervativizam i socijalizam jesu stubovi kulturi, pored mnogih drugih.
Socijalizam je pokušao biti sama kultura, ali nije uspio – nije imao religiju. Marksizam-lenjinizam nije uspio postati religija i tu je socijalizam kao kultura izgubio svoj najvažniji stub i na taj način izgubio primat nad konzervativizmom. Borba traje, jer socijalizam još nije odustao od toga da postane kultura i preuzme sve segmente čovjekove misli s kojima on proizvodi stvarnost. Socijalizam je pokušao promijeniti prošlost i prilagoditi je svome marksističkom poimanju historije kao konflikta klasa, ali nije uspio. Dok je on pokušavao promijeniti prošlost, promijenila se budućnost u četvrtoj tehnološkoj revoluciji.
Kada socijalizam odustane od ove historijski nemoguće misije, jer i on sam jeste derivacija abrahamskih religija čiju je priču premjestio na Zemlju i obećao ljudima nemoguće, te pristane na saradnju sa konzervativnom misli, nastaje socijaldemokracija i vrijeme mira i prosperiteta.
Isuviše glasna, nerijetko isključivih zahtjeva, nevladine organizacije, pokreti, udruženja koja se bore za prava manjinskih grupa, kao logičnu reakciju su izazvala jačanje konzervativno-desničarskih pokreta. Socijalizam, čiji je fokus odveć na biološkim i fiziološkim potrebama čovjeka, metatekst je svih idejnih stremljenja koja su protiv tradicionalnih vrijednosti kao što su porodica, religija, institucije, autoriteti… Kako se konzervativizam obično veže za isključivanje drugosti, kao takve, više je nego zanimljiva ova ilustracija jednog korisnika socijalne mreže Twitter, objavljena uz komentar „Moja ideologija u jednoj slici“.
No mir u Svijetu jeste cilj, ali ne i realna mogućnost ljudima. Naime, ljudi su stvorenja koja u sebi nose suprotnosti. I dobro i zlo, i čisto i prljavo, perfektno i neperfektno u ljudima je dio jednoga koje je oličeno u suprotnostima. Premda ljudi pokušavaju polarizirati ove suprotnosti izvan sebe i opredjeljivati se u borbi za dobro, a protiv zla, taj je polaritet neminovan dio samih njih i iz njih se projicira u stvarnost u područje kulture i civilizacije.
Tako danas imamo sukobe različitih kultura koje sve za sebe uzimaju odijelo dobroga u tražnji vlastitih prava, bježeći pri tome od introspekcije i traženja odnosa suprotnosti u samima sebi. Baš kao i ljudi na individualnom planu. Rusija i Kina će ustvrditi sebi dobrotu koju Zapad, sa svojom percepcijom ljudskih prava, ne može pojmiti.
Razlog bijega od introspekcije u kulturama počiva na individualnom nivou u pojmu disocijacije koji u psihologiji označava pokušaj čovjeka da, bijegom od sebe, odjeljivanjem racionalnoga od emocionalnog, te proizvodnjom bolje stvarnosti od one koja je u njegovim osjećanjima, uz upotrebu logičko-analitičke inteligencije, stvori jedan bolji svijet od onog koji je u njemu.
Socijalizam je ideologija koja je u potpunosti iskoristila disocijaciju i umjesto da motivira čovjeka da se vrati sebi i riješi vlastitu traumu koja ga je nagnala na put bijega od sebe, on je stavio sam mehanizam bijega u političku filozofiju koja je obećala onima koji bježe od sebe nešto bolje tamo gdje su pošli. Obećala im je jedan bolji svijet, pravedniji, ispunjen ljubavlju i pravdom.
U biti to je svijet opisan u predodžbama o raju u Abrahamskim religijama. Ali dok su monoteističke religije tu predodžbu plasirale na nebo, oglašavajući tako svoje racionalno shavatanje da takvo što nije, bez duga evolutivnog procesa, moguće ostvariti na Zemlji, socijalizam je učinio suprotno: zapalio je maštu ljudima koji se užasavaju povratka sebi i groznim osjećanjima koja su u njima i s kojima se užasavaju suočiti, te su našli lakšim da djelanjem u svijetu izvan sebe, u kome je puno „zabave“ svakojake vrste, mogu doseći svoj mir i sreću. Sve ono što odvraća čovjeka od osjećaja koji mu ne prijaju je po definiciji zabavno za njega i rado će to činiti pa zabava može biti i ono što na prvi pogled zabavno nije, ali u ovom smislu, djeluje.
Tzv. „antifa“ (antifašizam) pokreti možda su najbolji pokazatelj disociranosti pojedinaca i grupa koje su, slobodno možemo reći, izmislili vanjskog neprijatelja, jer odbijaju priznati da postoji unutarnji (onaj koji je u njima u formi trauma od kojih bježe). Fašizam se niti u jednoj Zapadnoj zemlji ne nazire ni u naznakama, no to ne smeta da se u duhu Nove ljevice postojeći liberalno-demokratski sistemi atribuiraju kao fašistički i time se da moralni legitimitet pozivima na njihovo rušenje. Foto: Portal New York post
Tako je i danas. Stare želje, stara obećanja u novim uslovima postmoderne. Premda je udio siromaštva i nevolje u svijetu statistički, u odnosu na broj stanovništva na planeti, najmanji u historiji čovječanstva, premda civilizacija stvara čuda među kojima je i izrada vakcine, proizvodnja i distribucija u kratkom vremenu, odlazak turista u svemir, ljudi nisu zadovoljni. Niko im ne može promijeniti loša osjećanja u dobra ukoliko oni sami to ne požele u sebi. Nisu to radili, a od svijeta izvan sebe mogu dobiti samo iluzije standarda i potrošnje finansijskog i socijalnog kapitala koje pomažu na kratko kao paracetamol. Uzroke depresije i anksioznosti koje su dominantne u ljudima, ne rješavaju.
I tu, naravno, uskaču nacionalni i imperijalni interesi koji to nezadovoljstvo koriste ili direktno, kroz velikonacionalne programe, ili indirektno, kroz ideologiju koja okreće stvarnost na mlin nacionalne koristi. Nacija je samo pojavni oblik kulture koja se veže za teritorij. Ideologije su, kako rekoh u uvodniku, samo stubovi kulture, zajedno sa religijom. Nacionalni interes ima kontinuitet, a ideologije su samo odijela za presvlačenje. U takvim uvjetima u kojima su mase željne „zabave“ koja im može pomoći da ne osjećaju svoju vlastitu ranjivost, rađaju se neminovno „mesije“ koje daju svakakva obećanja o sreći kroz revoluciju. I velikonacionalni cilj može biti revolucionaran. To su obećanja na uštrb strpljenju i ustrajnosti na evolutivnom putu.
Nacionalni velikointeres Srbije je da ovlada dijelom Jadrana i postane, u skladu sa svojom mnogoljudnošću, velesila na Balkanu. Nacionalni interes Bošnjaka je Bosna i Hercegovina, te zaštita svoje kulture i u njoj i u Sandžaku. Interesi se ostvaruju ratom. Bilo stvarnim ili kulturološkim koji je nastavak pravog i u kojem smo sada. Mir će biti kada, ukoliko ne uspije slomiti kulturu Bošnjaka, u ovom slučaju jedna, velikosrpska (naravno i velikohrvatska koja zajedno sa velikosrpskom tvori „eshovanje“) strana, odustane i prihvati ponudu da vodi kulturkonkurenciju, a ne rat u državama u kojima srpska (hrvatska) kultura egzistira izvan granica Srbije i Hrvatske.
U trenutnoj fazi kulturrata Srbija pokušava destabilizirati protivnika u bošnjačkoj kulturi podrškom socijalizmu koji s tom snagom dobija ponovo iluziju da može postati kultura i izbaciti iz konkurenciju bošnjačku kulturu oslonjenu na islam, a koja buntovno stoji na putu velikokulturi da dosegne Jadran.
No, takva pobjeda velikosrpskog projekta kroz socijalizam i jugoslovenstvo ne odgovara Hrvatima ni u Bosni i Hercegovini ni u Hrvatskoj. I tu se pali lampica i pokazuje čudo opstojnosti Bosne u kojoj su tri velika interesa u takvom odnosu da drže u šahu jedni druge i ne mogu, čak i uz koaliranje dvoje protiv jednog, učiniti ništa. Dakle, do konačnog dogovora. Ili dok se ne umore, kako reče Alija Izetbegović.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
