Piše: Igor Radulović
Datum: 29.10.2021. u 14:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Danas mi je zadnji dan izolacije usljed zaražavanja korona virusom. I da, vakcinisan sam, ali je korona opet našla način da mi se uvuče u organizam, tražeći slabo mjesto koje može napasti. Veoma slično korona virusu ponaša se i velikosrpski hegemonistički virus koji je napao Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.
On takođe napada slaba mjesta društvenog organizma, lijepeći se za najslabije karike kako bi na tom mjestu izazvao neki upalni proces, nadajući se da će to u konačnom za posljedicu imati kolaps čitavog sistema. Tako sam čitajući ovih dana reakcije nekih građana Bosne i Hercegovine, povodom najnovijeg mahnitanja Milorada Dodika, koje može proizvesti ozbiljne posljedice i ugroziti i sami mir u BiH, kao i kontroverznih prijedloga američkog diplomate Matthew Palmera, stekao utisak da je nekima najveći problem u svemu tome hoće li i treba li Bakir Izetbegović otići na razgovor sa Aleksandrom Vučićem u Beograd, a ne činjenica da je Bosna i Hercegovina izložena veoma ozbiljnom, hibridnom, destruktivnom napadu.
Nevjerovatna je, pri tom, energija i emocija sa kojom nastupaju Izetbegovićevi oponenti. Ne smatram, naravno, da ti ljudi ne treba da imaju stav o njegovoj najavi da će razgovarati s Vučićem, da saopšte taj stav i obrazlože ga. Ili da Izebegović i njegovo okruženje, ili bilo ko drugi, ne treba da budu kritički opservirani. Problem je što to rade sa neskrivenom destruktivnošću i negativizmom sa kojim zastupaju svoje stanovište. Kao i utisak da im je mnogo više stalo da nešto „dokažu” unutar bosanskog i bošnjačkog društvenog i nacionalnog korpusa nego da se fokusiraju na otvorenu prijetnju kojoj je opet izložena država BiH, i to u trenutku kad je nepohodan makar minimum nacionalnog jedinstva radi odbrane zemlje, koja je nastajala i stvarana uz ogromne žrtve tokom vjekova.

U prirodi je čovjeku težnja za sigurnošću, a razlika u načinu na koji ju on doseže odlučuje i o njegovom odnosu spram pojma slobode. Historija je sociologija u prošlosti. Na slici je scena iz poznate, upravo prema ovom shvatanju historije urađene, odlične američko-italijansko-engleske TV serije Rome (Rim) iz 2005-2007 god. Gaj Pompej, negdje uz obalu Sredozemnog mora u Maloj Aziji, razmišlja o sudbonosnom predstojećem susretu sa Cezarom na bojnom polju. Iza njega kleči rob ispunjen ljubavlju i zahvalnošću prema svome gospodaru. Pompej mu govori da je lahko biti u njegovoj robovskoj ulozi, jer on ne mora promišljati sudbinski i donositi odluke. U politici i Bosne i Crne Gore postoje snage koje ne moraju i ne žele donositi sudbinske odluke, a ta im situacija omogućava ulogu beskrajno moralistična kritičara koji lahko može idealistički propovijedati vlastitu perfekciju, ljubav i slogu na zemlji. Čak i tamo gdje dobrobiti teško može biti bez suočenja sa surovošću istine gole stvarnosti imperijalnog poduhvata Srbije na Balkanu. I upravo ta ljubav, primijenjena na nekritički način, poticana od porobljivača, stvara ropski mentalitet i gura ga u poziciju sile koja, u strahu od vlastitog oslobođenja, hoće tražiti iluziju veličine napadajuć svoje i svoga vlastitoga. U taj mentalitet virus o kome autor govori prodire lahko.
Veoma sličan „imuni” odgovor na hegemonistički “virus” kojim je u dužem vremenskom periodu napadnuta Crna Gora desio se i u procrnogorskom društvenom korpusu. Pa se došlo do toga da je normalno i svrsishodno za jedan segment suverenističkog političkog bloka, okupljenog uglavnom oko GP URA i medijskog koncerna “Vijesti” i raznih nezadovoljnika iz stranaka bivšeg režima, da prave aranžmane i dealove sa snagama koje negiraju i samo postojanje crnogorske nacije, jezika i crkve. Čiju kulturu brutalno otimaju i prisvajaju, a za državu otvoreno kažu da se oni pitaju da ne bi ni postojala. Tako žele ubijediti prvenstveno sebe, pošto više nikoga drugog ne mogu, da je sa ljudima koji slave i baštine nasljeđe Draže Mihajlovića, Ratka Mladića, Joanikija Lipovca, popova Šiljka, Mace i sličnih, moguće praviti srećnije i pravednije društvo i prosperitetnu državu. Pa im je postalo prihvatljivo i to da čitavu plejadu opskurnih likova izaberu na najodgovornije državne funkcije, poput notorne Vesne Bratić, kojoj su u ruke dali četiri najvažnija identitestska resora: kulturu, prosvjetu, nauku i sport, sigurno ne kako bi ih unaprijedila nego da bi ih što bolje i temeljnije razorila.

Pojam kulture se definiše ‘specifičnošću s kojom ljudi proizvode stvarnost’. Sastoji se iz tri segmenta: kulture izvođenja (prestacije), fine kulture ili umjetnosti i civilizacijskog pojma koji označava višu, tehnološku posebnost jedne kulture s kojim ona participira u civilizaciji. On vizualno naliči starogrčkom hramu sa mnogo stubova u kome je sama kultura krovna konstrukcija. Nije slučajno da su rušitelji crnogorske kulture i države ujedinili četiri važne grane kulture, njena četiri važna stuba, u jedno ministarstvo pod vođstvom Vesne Bratić. Njena vjernost velikosrpskoj ideologiji i pretpostavljena sposobnost i motivacija za destrukcijom treba valjda, za potrebe velikoprojekta, garantirati temeljit posao u razgradnji stubova crnogorstvu zarad pretpostavljenog rušenja krovne konstrukcije hrama njegove kulture.
Tako su sujeta, nezdrava ambicija, voluntarizam i golema mržnja oslabili imuni sistem društva i otvorili prostor za napad na njegove temeljne vrijednosti, držeći ga tako neprestano u limbu neizvjesnosti. Državnu administraciju sveli su na obezličenu, nesposobnu birokratiju, punu ljudi lišenih zdrave emocije prema državi koja im je poslodavac, čija sva ambicija počinje i završava uhljebljenjem. Postajući tako nijemi šrafovi u mehanizmu razaranja države, umjesto njen oslonac i brana od spoljnih i unutršnjih napada.
„Dajte mi dovoljno ordenja i ja ću dobiti svaki rat.“, govorio je Napoleon Bonaparta. Ovu taktiku aktuelna crnogorska vlast je transponirala u „Dajte nam dovoljno državnog aparata za podjelu radnih mjesta po dubini, i napravićemo vojsku zombiranih individua, koje će do zadnjeg atoma sujete i konformizma braniti sve loše što radimo.“
Medicinskom leksikom rečeno – usljed oslabljenog imuniteta došlo je do pada saturacije u društvenom organizmu, pa na razrijeđenom vazduhu, kad društveni organizam teško diše, virus primitivizma i moralizma lakše napada bazne ćelije kulture i razara zdravo tkivo. Dalje pretvara vrijednosti i odnose građene stoljećima u javni diskurs nalik rijalitiju, u kojem se neprestanom proizvodjom besmislenih sadržaja, garniranih karnevalskim ispadima političara i javnih ličnosti, taktikom „zasjenjivanja prostotom” obesmišljava svako progresivno djelovanje unutar takvog društva. Cilj je, podilazeći najranjivijim slojevima koji se na taj način identifikuju sa svojim predstavnicima, stvoriti dovoljno veliku bazu iz koje će kasnije crpjeti podršku i glasače, pretvarajući na taj način svaku nenormalnost i devijaciju u poželjni obrazac i model ponašanja.

U stilu korzikanske mafije instalirao je Bonaparte vlastitu familiju na svoj dvor, a braću i rođake postavio za vladaoce i funkcionere malih europskih država koje je pokorio. Njegov ministar policije Fouche preplavio je Francusku doušnicima i uhodama, a ova je zemlja postala strogo kontrolisano poduzeće namjereno proizvodnji svakojakih mangupluka kroz ratne poduhvate. Sljedeći politički poduzetnik inspiracije i kreativnosti Napoleonovog koda bio je Hitler, ali na sreću, njegove inovacije s ciljem stvaranja Novog svjetskog poretka nisu uspjele. U našem balkanskom prostoru, Srbija je trenutno duhovni proizvođač nekulture i ovih spodoba i proizvođač i korisnik svakojakih mangupluka kojima se, na kratke staze, čini lahko nositi se sa postojećim civilizacijskim vrijednostima Zapada kome pripadamo sad. Crna Gora je poligon djelovanja istih, pored tradicionalno mrcvarene Bosne i Hercegovine. Dvije zemlje i dva naroda, bošnjački/bosanski i crnogorski pišu svoju historiju i imaju zajedničku sudbinu boreći se protiv istog neprijatelja čije djelovanje autor upoređuje sa virusom hegemonizma.
Zbog toga je neophodno u danima i godinama pred nama ojačati kohezioni imuni odgovor društva, baziran na kulturnom i istorijskom nasljeđu kovanom kroz vijekove, kako se ni nama ni generacijama koje će doći poslije nas više ne bi dešavalo da nijesmo dovoljno spremni i otporni da efikasno odgovorimo na ovakve izazove, i da što manje budemo zavisni od toga hoće li u budućnosti kakav bjelosvjetski birokrata na vrijeme prepoznati problem, stati na stranu prava i međunarodnih pravnih tekovina, ili će vođen trenutnim sitnim ili krupnim interesima nekih država koje bi nam trebali biti partneri, okretati glavu i stati na stranu opresora.
