Piše: Sanjin Salahović
Datum: 29.11.2020. u 08:30
Kategorija: Kritika političkog uma
Poučan je prilog profesora Esada Rahića, predsjednika Udruženja historičara Sandžaka, o običaju, kroz historiju, ponižavanja poraženih u ratu kod naših ljudi, gdje je odrubljivanje glave i „igranje“ sa glavama bio rasprostranjen, mašti podložan običaj. Od nabijanja na kolac, prepariranja i pokazivanja, izlaganja na uvid ili šutanja poput lopte.. Izmaštalo se mnogo. I moda frizure sa perčinom nastala je kod ratnika koji su unaprijed mislili kako bi se glava mogla lakše nositi i poniženje u vlastitoj smrti barem malo ublažiti.
Odatle, logičkim slijedom, pomišljam na način komunikacije kod nas i jezik kojim pokušavamo ponižavati sugovornika i pobjeđivati, u nekoj agresivnoj, nazovimo je argumentaciji ili politici – kao u ratu. Zbilja, bezbrojne su jezičke figure s kojima šutamo jedni druge baš kao posječene glave poraženih protivnika. A prefinjenost zlobne ironije u izrazu perfekcionirana je do paradoksa koji ju uspijeva nazivati i humorom.
I onda dolazim do Milorada Dodika i njegovog izraza u jeziku s kojim se s prezirom obraća Bošnjacima, evo već skoro deceniju i po, te, napokon, kako se istim tim (ne)stilom odlučio obratiti i međunarodnoj zajednici i promašiti cijelu civilizaciju u načinu na koji je to činio.
Naime, Zapadna civilizacija, u svom historijskom toku, već odavno ne ponižava svoje zarobljenike, a osiono obraćanje sugovornicima uopće ne prihvata. One koji to čine, pa bili i njeni vlastiti vojnici, ona pokazuje i prokazuje javnosti, kažnjava ih, za razliku od Istoka koji radi suprotno. Baš onako kako se i danas pokazuje u Miloradovom „svetu“ u kome se ratni zločinci, osionost i neotesanost veličaju.
I baš, kao da je Dodik mislio da je upravo ta osionost neka vrlina iskrenosti i prirodnosti u izrazu s kojim je autentično htio u međunarodnom prenosu prikazati „teški i nepravedni“ položaj „uniženih“, a ipak „ponosnih“ Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, pa je uspio, nesvjesno i nenamjerno, naslikati situaciju onakvom kakva ona upravo jeste i prema kojoj je potvrđeno ono što je Međunarodni sud već zaključio: Bosna i Bošnjaci posebno, napadnuti su od, još od 2. svjetskog rata u Evropi nedoživljenih, barbara koji su napokon prezentirani, zahvaljujući modernoj tehnologiji, širokom mnijenju Zapada. U svim dimenzijama misli čovjeka: vizualno, verbalno i osjećajno, u neotesanom izrazu i liku, a konzekventno i djelu, Milorada Dodika.
Profesor Rahić piše u odjeljku pod naslovom: ”Dekapitacije krajem XX vijeka”
”Dekapitacije, odnosno odsjecanje glave oštrim sječivom su primjenjivane na žalost i tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine. Tako su ostala svjedočenja da su u općini Kiseljak pripadnici postrojbe za posebne namjene ‘Maturice’, kao dio Hrvatskog vijeća odbrane sakatili bosanske Muslimane i vješali njihove odsječene glave na otvorenoj tržnici u gradu Kiseljaku, a Dominik Ilijašević zvani Como vozio se po Kiseljaku sa odrezanim uhom jednog Muslimana zakačenim za antenu svog auta.
Dvanaestog jula 1995. godine ‘između cinkare i Alijine kuće’, blizu baze UN u Potočarima, desetak vojnika vojske Republike srpske ubili su stotinjak bosanskih Muslimana, tako što su “te ljude vodili na neku vrstu skele, gdje su im glave odrubljivali mačetom i bacali na hrpu. Neki od vojnika VRS-a bi povremeno odlazili i dovodili još muškaraca bosanskih muslimana da budu pogubljeni na tom mjestu. Tijela su stavljana u plave vreće i utovarena na kamion, koji je više puta odlazio i vraćao se . (…) Sakriveni iza jednog spremišta (svjedoci su) brojali uz pomoć olovke i kutije od cigareta. Olovka se slomila na osamdeset i trećem čovjeku, a ubijanje se nastavilo dok nije ubijeno više od stotinu ljudi”.
Barbari, ne samo djelima, nego i riječima, kako su to činili i do sad, stvaraju narativ kojim hoće, ako ne oprati sebe, ono barem dokazati da i Bošnjaci jednako odsjecaju uši i noseve i imaju svoju skelu na kojoj sijeku srpske glave… Ali uzmimo stvarni kontrapunkt likovima Milorada Dodika i Radovana Karadžića i upitajmo se da li kultura naroda koga, u ovoj čudnoj konkurenciji, predstavljaju smireni, obzirni, taktični i mudri Alija Izetbegović i sin mu Bakir, može proizvoditi takvu stvarnost i djela?!
Ostavimo za trenutak na stranu ono što je utvrđeno od Međunarodnog suda pa recimo i bez toga: naravno da ne može jer upravo ta dva uljuđena čovjeka su ujedno i produkt bošnjačkog naroda i njegov zaštitni znak. Ali do sada se i njih moglo praviti lošima zahvaljujući opet barbarskoj sili koja misli da može raditi u jeziku šta hoće i kako hoće.
Sad, poslije nastupa vrhovnog barbarina (zajedno sa svojim manjim, na izgled uljuđenim, ali za silom povodljivim pomagačem), u svome možda posljednjem značajnom realitiju, prostor za takvu manipulaciju stvarnosti je do kraja sužen. Tim prije što istočna sila ruskog barbarizma svojom nogom polako ide u smjeru suprotno od Balkana, zauzeta sve više kako vlastitim tako i problemima u svom bliskom okruženju.
Pred nama je neumoljivost starih mudrosti: „Šta si sijao, to i žanješ ili ko posij’o vjetar…“, važi posebno i u jeziku. Sve usamljenija na sve jasnijem civilizacijskom polju Zapada, kakvim se Balkan neumoljivo sada definiše, srpsko(hrvatska) ili ti esha, po jugoslovenskom jezičkom kulturološkom konsenzusu, percepcija svijeta gleda kako historija ide dalje i novi dan se rađa nakon što je dobri civilizacijski narativ sa utvrdom svoje pisane riječi i dobrih manira, još jednom prozreo i pobijedio barbarizam.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
