Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 04.05.2020. u 22:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Numerologija je ozbiljna naučna ili pseudonaučna disciplina, izaberite sami. Lično, nisam njen ljubitelj. Ne osjećam se ugodno kada neko izvodi metafizičke zaključke računajući, povlačeći paralele između događaja koji su se desili na isti datum i slično. Bojim se da u tom slučaju prelazimo granice koje su nam postavljene.
No, oholo bi bilo u cjelosti odbaciti numerološke zaključke. U konačnici, skoro je nemoguće oteti se dojmu da postoji neki viši, nama nepoznati, sistem vrijednosti kada shvatite da su se „na isti dan“ desili važni događaji.
Dani 4., 5. i 6. april, recimo, vrlo su znakoviti: 4. aprila 1992. godine izvršen je masakr nad muslimanima u Bijeljini, dan poslije 5. aprila počela je otvorena agresija srpske vojske na Sarajevo, grad koji svoje oslobođenje i danas slavi 6. aprila, odnosno na dan kada su 1945. godine u Sarajevo ušle partizanske jedinice, preteča buduće Jugoslovenske narodne armije koja se stavila u službu srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Na prostorima bivše Jugoslavije 25. maja se slavio Titov rođendan, pod nazivom „Dan mladosti“, a istoga dana, 25. maja 1995. godine masakrirani su mladi ljudi na Kapiji u Tuzli; podsjetimo, sa položaja srpske vojske na planini Ozren ispaljena je granata u centar Tuzle, kojom je ubijeno 71, a ranjeno preko stotinu mladih ljudi.
Važan događaj za prostore bivše Jugoslavije je smrt Josipa Broza Tita. Sa ovoga svijeta otišao je 4. maja 1980. godine. Istog dana, 4. maja 1992. godine Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine usvojilo je zvanična obilježja Republike Bosne i Hercegovine, grb i zastava sa ljiljanima.
Na društvenim mrežama jasno se može vidjeti ko šta obilježava. Jedni se sjećaju Tita, uglavnom sa sjetom, tugom i nostalgijom, drugi ističu zastavu sa ljiljanima, sa porukama koje jasno daju do znanja da nećemo zaboraviti ideale zbog kojih smo bili spremni i poginuti.
Zahvaljujući političkom nasljeđu Alije Izetbegovića, na prostorima Bosne i Hercegovine kojima de facto vladaju Bošnjaci i ostali probosanski opredijeljeni građani u javnom prostoru nema zabrane izražavanja ideoloških, političkih, religijskih stavova. I dobro je što je tako. Dobro je što pripadnici naroda kojem je bio namijenjen nestanak danas mogu slobodno slaviti simbole tekovina ideologije iz koje se mogla izroditi politika „konačnog rješenja“.
Tim više dobro što se među Bosancima, kao političkom tijelu, onom izgrađenom oko Armije Republike Bosne i Hercegovine, dešava jasna diferencijacija na one koji imaju svijest o vlastitoj nacionalnoj i državotvornoj suverenosti i one kojima je nezavisna i suverena Bosna i Hercegovina samo nužno zlo koje se ne može izbjeći. Na one koji sanjaju o raju na zemlji i one koji su svjesni da je takav projekat nemoguć i mimo volje samoga Boga. Na one koji na personalnim emocijama grade svjetonazor i nastoje ga nametnuti drugima i one koji su spremni na promjenu i osvajanje etičkih prostora.
Jedan Tuzlak, Aleksandar Nedoh, rekao je da je Tito gori od Staljina, jer je Staljin ubijao u prostoru, a Tito ubija u vremenu. Je li Josip Broz svjesno izgradio sistem zahvaljujući kojem je jedan narod zamalo nestao? Nema potrebe tražiti odgovor. Pretpostavimo da nije. I da jeste, opet bismo mogli reći da nije problem u Josipu Brozu, nego u našem odnosu prema njemu.
Ili Tito ili ljiljani, izbor se mora napraviti. Zajedno, ne idu. Jer je Tito simbol jake države koja gradi pojedinca, a ljiljani simbol jake države koju grade pojedinci.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
