Intervju sa predsjednikom SD BiH, Enverom Bijedićem: „Ovdje su ljudi zaboravili da je Tito umro“ (II dio)

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 18.04.2020. u 19:45
Kategorija: Diwan

Intervju: predsjednik SD BiH, Enver Bijedić: „Ovdje su ljudi zaboravili da je Tito umro“ (I dio)

Socijaldemokrati BiH nemaju ništa sa komunistima

Indikativno mi je što spominjete otvaranje realnom sektoru. U SDP-ovskim narativima afirmacija privatnog poduzetništva je skoro pa anatemisana. Vi, naprotiv, govorite drugačije, iako ste rekli da se ideološki ne razlikujete puno od njih. Proširit ću ovo pitanje: ideologija SDP-a prepoznatljiva je po reafirmaciji tekovina jugokomunističkog perioda, posebno na simboličkoj razini, a vrlo malo, ili nikako, promicanju autentičnih ideja socijaldemokracije u ideološkom smislu, neovisno o ideologiji „bratstva i jedinstva“, Tita i partizana. Hoće li SD napraviti neke promjene u tom kontekstu?

Ako Bog da pa uđemo vlast (u Gradu Tuzli ćemo sigurno pobijediti i dat ćemo gradonačelnika) na kantonalnom, entitetskom i državnom nivou, a nadam se da hoćemo na izborima 2022., to ćemo sigurno promijeniti.

Ovdje ljudi u svojim glavama ne mogu da shvate da je Tito umro 1980. godine. Period 2. svjetskog rata, kada su komunisti sa Titom na čelu organizovali otpor fašizmu, jeste nešto blistavo. Poslijeratna izgradnja i pretvaranja jedne agrarne zemlje u srednjerazvijene industrijske zemlje je također za svaku pohvalu.

Međutim, u tom periodu je bilo i dosta mana. Samo ću reći da sam na Osnivačkoj skupštini SD-a, u septembru prošle godine u Tuzli, u svom govoru rekao: „Mi sa komunistima nemamo ništa. Ništa!“ To je period koji je, iz ove perspektive to možemo vidjeti, bio utopija. Socijaldemokratija i komunizam, nemaju ništa jedno s drugim.

Treba reći da su komunisti u Jugoslaviji dobro riješili oblasti zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite. Međutim, uravnilovka, da najbolji inžinjer i onaj koji loše radi moraju imati istu platu je za ekonomiju pogubna. Ali nisu samo ti ekonomski principi bili problematični.

Problem je bilo i nacionalno pitanje. Konkretno, u 2. svjetskom ratu Bošnjaci su ginuli u borbama protiv fašizma u jedinicama koje su imale prefiks „muslimanska“. Konkretno, moj rahmetli otac bio je partizan u XVI muslimanskoj brigadi. I dok je trebalo ratovati i ginuti, moglo se nositi muslimansko ime. Kad je završen rat „zahvaljujući“ ne Titu, nego Moši Pijade, „ukinuto“ je muslimansko ime, pa smo na grbu FNRJ imali umjesto šest, pet baklji, koje su simbolizirale  narode. Treći narod po brojnosti, muslimanski, nije imao „baklju“; nije bio priznat. Tek je Ustavom iz 1974. priznato naše nacionalno postojanje.

To je stvaralo opravdan revolt u narodu, posebno kod starijih ljudi koji su dali svoje najbolje sinove u partizane, iz Krajine Pozderci, iz Hercegovine Hume i Bijedići, a evo i u Tuzli…. Pašaga Mandžić, koji je nasvjetliji lik Tuzle svih vremena, Salih Burek, Halid Čokić i drugi, koji su bili osuđivani samo zato što su željeli ista prava za Bošnjake kao i za druge narode.

Treća greška Tita i komunista je što nisu dozvolili uspostavljanje višepartijskog sistema. Uvjeren sam da je višepartijski sistem došao ’70-ih godina, bivša država bi se razvijala progresivnije, a sigurno se ne bi raspala na način na koji jeste. Jugoslavija je bila Zapad za zemlje istočnog bloka, pa i danas je Bosna i Hercegovina razvijenija od Bugarske i Rumunije…

Prvi put od nekoga sa lijevog političkog spektra čujemo eksplicitan odgovor na ova pitanja. Nasuprot tome, na zvaničnoj web-stranici SDP-a, u spotu koji govori o historiji te partije, navodi se da se pobjeda nacionalnih političkih partija u Bosni i Hercegovini, na prvim parlamentarnim izborima 1990., desila „zahvaljujući politikama mržnje i straha“, te da je upravo njihova pobjeda odvela „neizbježno zemlju u rat“. Da li će se u mogućem spotu o vašoj partiji uzrok agresije na Bosnu i Hercegovinu vidjeti u pobjedi nacionalnih stranaka?

Nikada se takvo što neće naći na nekom spotu SD-a. Iz takve teze, da je zahvljujući mržnji i strahu došlo do rata, može se izvući samo jedan zaključak – da je ovdje bio građanski rat. Jer ako je mržnja i strah na svim stranama istovjetna, onda je to građanski rat. A nije bio građanski rat.

Ovdje je bila agresija od strane Srbije, poslije se pridodala Hrvatska. Agresija s dvije strane koja je prijetila da uništi jedan narod, muslimanski, bošnjački narod, i da se Bosna podijeli na dva dijela. Naravno, ko bi od Bošnjaka preživio bio bi asimiliran ili manjina, u nekakvoj velikoj Srbiji ili velikoj Hrvatskoj, kao što su i danas manjina u Srbiji i Hrvatskoj. Identitet muslimana, Bošnjaka, bio bi izbrisan.

Neovisno o tome, želim reći da u odbrani Bosne i Hercegovine nije učestovala samo SDA. U Tuzli su reformisti se Selimom Bešlagićem na čelu organizirali odbranu, a u Predsjedništvu Republike BiH bili su članovi SDP-a koji su dali značajan obol odbrani Bosne i Hercegovine, kao jedne moderne, evropske države.

Parola “Gradimo fabrike, a ne džamije“» je čisti populizam

Uvažavajući činjenicu da ste predsjednik političke partije koja odbija predstavljati jedan etno-nacionalni kolektiv, želimo Vas pitati šta mislite o artikuliranju specifično Bošnjaka kao političkog naroda, a što neminovno podrazumijeva i, ako ne odobravanje, a ono nužno poštovanje i islamsko-orijentalnog aspekta bošnjačke etno-nacionalne fizionomije. Pojednostavljeno rečeno, iz SDP-a, partije kojoj ste dugo pripadali, odnos prema ovom pitanju najslikovitije je očitavan kroz populističku parolu „Gradimo fabrike, a ne džamije.“ Hoće li vaš odnos biti drugačiji?

U nekim stvarima hoće. Kad ste već spomenuli tu parolu, želim reći da i ja mislim da ima previše vjerskih objekata u državi. Međutim, ko to pravi? Bogomolje se prave novcem stranih investitora, kojima nemamo pravo reći šta da rade sa svojim novcem. Dakle, takve parole su čista glupost.

Fabrike treba otvarati, naravno, ali za to treba otvoriti vrata i domaćem i stranom privatnom kapitalu, olakšati im poslovanje, dati im zemlju na korištenje 99 godina, olakšati administrativno-pravne procedure i slično. U globalnom smislu za takvo što je najvažniji ulazak BiH u NATO.

No, da se konkretnije osvrnem na vaše pitanje… Ne bi se moglo reći da je SDP imao zatvorena vrata samo spram muslimana, njegov stav je spram svih vjerskih zajednica bio krut, mada najviše prema Islamskoj zajednici, jer najveći uticaj ima gdje su Bošnjaci većina.

Pristup SD-a prema vjerskim zajednicama će biti mnogo liberalniji. Činjenica je da se u određenim dijelovima ove zemlje malo pretjeruje sa nacionalnim pitanjem i da se vjerski postulati stavljaju iznad državnih interesa.

Možete li malo konkretizirati?

Recimo, u Sarajevu neke stvari se ne posmatraju istim očima kao u Tuzli. Sarajevo je još liberalno, u odnosu na Mostar i zapadnu Hercegovinu, gdje je to pet puta izraženije, a o Banja Luci da i ne govorim. Zapravo, želim skrenuti pažnju na zlouptrebu religijskih osjećanja u etno-nacionalnim i političkim narativima.

A opet, najmanje je Islamska zajednica monolitna u tom političkom smislu. Srpska pravoslavna crkva i Katolička crkva u BiH su sigurno odredili ko su njihovi politički favoriti i u kom pravcu trebaju ići.

Prezime mi je spasilo život u ratu

Dozvolite jedno indiskretno pitanje. Vi ste se pred sami početak agresije dobrovoljno uključili u odbrambeno-oslobodilački rat u kojem ste učestvovali do potpisivanje Dejtonskog sporazuma, a iz Armije Republike Bosne i Hercegovine izašli kao demobilizirani oficir.  Vaša braća, također, aktivno su se uključila u odbranu zemlje. Poznato nam je da su Vaš otac i Džemal Bijedić rođaci. Džemal Bijedić, simbol je očuvanja i artikuliranja bosanskohercegovačkih muslimana kao nacije i jačanja Bosne i Hercegovine, što je općepoznato, dok je, želim naglasiti, manje poznato da je svojim aktivnostima zaustavio odlazak Hrvata iz zapadne Hercegovine. Može li i hoće li Enver Bijedić danas biti za Bosnu i Hercegovinu ono što je bio njegov amidža (ako tako možemo reći) za nju?

Istina, odlazak naroda je najviše bio izražen u zapadnoj Hercegovini. A o čemu se radilo…

Odmah poslije završetka 2. svjetskog rata, postojala je grupa ustaša iz toga dijela Bosne i Hercegovine koja nije priznala kapitulaciju i skrivala se po hercegovačkim vrletima, odakle su izvodili diverzantske akcije protiv partizana i vlasti koju su uspostavili komunisti.

Ta grupa je poznata pod imenom Škripari. Djelovali su skoro šest godina poslije rata, kada su razbijeni i likvidirani. Međutim, narod je živio u strahu od jugoslovenskog režima koji je narod zapadne Hercegovine na neki način stigmatizirao i poistovjećivao ih sa Škriparima. Zbog toga su počeli masovno da bježe, a Džemal Bijedić je to zaustavio jer je inicirao otvaranje velikih privrednih pogona, kao što su Hepok, Aluminijum i ostali, kako bi taj narod ostao na svojem da živi i radi. I ne samo to…

U vrijeme kada je Bugojanska grupa, ’70-ih godina, koju su vodili Tuzlaci Adolf i Alojz Andrić, planirala teroristički napad u Jugoslaviji, trovanje vodovoda u Bugojnu, (linkovao A.P.) uhapšen je i jedan crkveni velikodostojnik, inače ultranacionalist, sa grupom od oko trideset fratara, koji su bili optuženi kao pomagači te grupe. Džemal je lično intervenisao da se ti ljudi puste, govoreći da su oni, parafraziram, „pastiri, koji vode stado, a ako se stado pobuni to neće valjat’.“ I oni su pušteni.

Džemalovo nasljeđe meni je jednom spasilo život: 30. aprila 1994. godine, kada sam dovlačio pšenicu za Armiju R BiH, u Prozoru su me pripadnici HVO-a izvodili na strijeljanje. Ali tu se zadesio čovjek koji je znao ko je bio Džemal Bijedić, kako je on razvijao zapadnu Hercegovinu i kakav je ugled imao, i dan-danas ga ima. Tako da su mi prezime i rodbinska veza s rahmetli Džemalom bukvalno spasili život.

Zbog toga, bilo kakva komparacija Džemala i mene, naravno, velika je čast, ali mislim da se s tim čovjekom niko ne može porediti. A možda bi i moglo… (smijeh)

Kada danas pogledam kako sam teško promovirao svoje ideje, primjera radi, o saobraćajnoj deblokadi Tuzlanskog kantona u sarajevskim krugovima… Volim se našaliti pa reći da su Sarajlije prvo Sarajlije, pa tek onda SDP-ovci, SDA-ovci i slično. Dakle, kad vidim koliko je danas teško prema političkom centru promovirati neke ideje korisne za lokalni nivo, možete samo zamisliti koliko je bilo teško Džemalu Bijediću boriti se za interese Bosne i Hercegovine pored srpske kamarile u Beogradu. Kad se iz ove perspektive pogleda, izgleda nemoguće, a on je to uspio, i to u vrijeme kada smo bili „neopredijeljeni“. A upravo je on, uz braću Pozderce, najviše zaslužan da budemo priznati kao nacija.

Ako dozvolite da se malo našalim, imam dojam da su Bijedići svoje plemićko, begovsko porijeklo u drugoj polovini 20. stoljeća iz tradicionalnog pomjerili malo „ulijevo“…

Zanimljivo opažanje… Postoji jedan kuriozitet u našoj familiji. Nijedan Bijedić nikada nije bio vjerski službenik. Mi nikada nismo dali hodžu, pa ni mujezina, što je malo čudno. Da, bilo je vjernika u familiji, moja rahmetli majka je klanjala. Ali od 2. svjetskog rata svi su Bijedići antifašisti, a njih 90 % komunisti i socijaldemokrati. S druge strane, pored braće Pozderaca, zahvaljujući i Džemalu Bijediću udareni su čvrsti temelji da Bošnjaci, kao jedini muslimanski narod u Evropi (pored Albanaca) budu politički narod. Da budu ravnopravni sa ostalim narodima, da mogu birati i biti birani. Da imaju svoje institucije.

Drugim riječima, i moje porodično nasljeđe u nekom širem, društvenom smislu, bitno je određeno visoko razvijenom sviješću o važnosti etno-nacionalnog identiteta bh. muslimana, odnosno Bošnjaka, čiji je jedan od bitnih segmenata islamsko-orijentalno nasljeđe u kulturnom, ne u strogo vjerskom smislu, a politički u predanosti vrijednostima socijaldemokratije Zapadnog tipa, odnosno uvažavanju temeljnih načela sekularne države i vladavine prava, te brige za socijalnu ravnopravnost. Mislim da je za Bošnjake pogubno graditi ideološke i političke narative u čisto vjerskom smislu, odnosno islamizmu koji je prisutan u nekim državama na muslimanskom istoku.

Šta je osim toga što ste rekli važno za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu

U geostrateškom smislu ulazak važan nam je u NATO i Evropsku uniju, a u samoj državi ključna stvar je obrazovanje.

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.