Piše: Eldar Haračić
Datum: 30.01.2022. u 12:18
Kategorija: Kanon sjećanja
U kontekstu savremenih događaja i procesa koji se odvijaju van i unutar države Bosne i Hercegovine postoji teza da prihvatanje koncepta moderne i građanske države Bosne i Hercegovine može i treba postati slijed historijskog razvoja. Zbog toga je važno osvijestiti tu realnu mogućnost jer Bosna i Hercegovina je kultuno-historijska tvorevina. Bez obzira na postojanje razlike pojmova onoga što znači predmoderna i moderna država, važno je stalno vraćati se u prošlost Bosne i sebe i druge podsjećati na nju.
Možemo kazati da prvi oblik bosanske državnosti datira u X stoljeću. Opće je poznato da je naša zemlja spomenuta još u djelu Bizantskog cara Konstantina Porfirogenita (De Administrando Imperio), a njeno ime Bosna se može naći u nizu dokumenata pisanih tokom cijelog XI stoljeća, kada se pojavljuju prvi pisani dokumenti koji već tada proizvode institucije bosanske države. Svijetli primjer za to je, naravno, Povelja bana Kulina, koja formalno 1189. godine naglašava postojanje državnih institucija jer su one, kao takve, formirane prije objave same Povelje. Zato ću dopustiti sebi da kažem da atribucija Povelje kao „rodni/matični list države“ možda i nije adekvatna, ako istinski razumijevamo stvarne dubine i postojanje Bosne u prošlosti. Prije svega zato što niti jedna država ne nastaje aktom, već procesom dugog trajanja u čemu Bosna i Hercegovina nije izuzetak.
De administrando imperio, djelo bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta u 10 vijeku. Djelo je posvetio svom sinu, da bi mu pomogao pri vladanju državom. Za Bosnu djelo je značajno jer je to prvi izvor u kojem se spominje Bosna i Bosanska država. (Izvor: Mreža mira)
Bosna se cijelim srednjim vijekom mijenjala kroz različite forme političkih i društvenih organizacija od banovine do kraljevine. Kao takva je živjela svoju ideju državnosti i doživljavala svoj uspone i padove. Srednjovjekovna Bosna imala je svoju vladajuću dinastiju, teritorije, granice, heraldiku, plemstvo, crkvu, ali nije imala jedinstvo u vođstvu.
Nakon pada pod osmansku vlast 1463. godine Bosna je kao država de facto prestala postojati i funkcionirati u tom važnom historijskom momentu. Ipak, ulaskom u taj novi osmanski period ideja bosanske državnosti nije gubila na vitalnosti, najprije kroz svijest stanovništva i kulturne forme koje su isto tako uspješno prolazile kroz sve političke oblike osmanske vladavine nad Bosnom. O tome nam ponajbolje svjedoče bosanski franjevci svojim izuzetnim djelovanjem kao i svijest bosanskog muslimanskog plemstva. Ta svijest naročito dolazi do izražaja u pokretu za autonomiju Bosne Husein Kapetan Gradaščevića iz 1831–1832. Tada pod sticajem historijskih okolnosti ideja bosanske autonomije u okviru Osmanske države nije mogla zaživjeti. Ponajviše zbog toga što je u ključnom momentu borbe prevagu odnijelo neslaganje onih snaga koji su se trebali boriti za autonomiju Bosne.
Pogodna prilika konačno se ukazala 1943. godine, kada je na zasjedanju ZAVNOBIH-a Bosna ozvaničila obnovu davno izgubljene državnosti. Važnost ZAVNOBIH-a leži upravo u razumijevanju te historijske činjenice. Obnova državnosti bila je izuzetno važan događaj koji će se kao takav pokazati nakon pada komunizma 1989. i raspada Jugoslavije devedesetih godina XX stoljeća. Već tada uočila se snaga postojanja Bosne kao historijske tvorevine, jer nakon raspada Jugoslavije jasno se mogla temeljna razlika između Bosne i Jugoslavije: Bosna ima svoje duboko historijsko utemeljenje u odnosu na Jugoslaviju, kojoj je ideološko-politička tvorevina, a očigledno je da joj je život odredio drugi tok sudbine. Odnosno, Jugoslavija je, ipak, samo država za jedno stoljeće.
Nakon toga Bosna se našla u izazovom periodu kada se kao država morala suočiti sa vojnom velikosrpskom agresijom i velikodržavnim programom. Ovaj put jedinstvo svih onih koji su bili za Bosnu i Hercegovinu, pokazalo se na referendumu. Tada je 99, 7 % glasova građana koji su izašli na referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine, odlučilo da će ona biti suverena i nezavisna država ravnopravnih građana i naroda. U tom turbulentnom periodu Bošnjaci kao jedan od tri većinska naroda, morali su biti jedinstveni jer su se nedugo nakon toga našli još pred težim iskušenjima novih vremena. Uz djelovanje prvog predsjednika predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića, koji se nalazio na čelu SDA organizovana je odbrana Bosne i Hercegovine kao multietničke i koja se kao takva nalazila pred hegemonističkim, velikodržavnim projektom tadašnje Jugoslavije.
Na referndumu za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovine na kojem je većina građana naše zemlje odlučila da žele samostalnost pokazana je politička zrelost Bošnjaka, njenog većinskog naroda, i ostalih patriotski opredijeljenih građana. (Ilutracija: Index.ba)
K tome, Muslimani Bosne i Hercegovine su zahvaljujući svom jedinstvu uspjeli, najteže ratne 1993. godine, vratiti svoje povijesno ime – Bošnjaci na, pod teškim okolnostima, organiziranom Bošnjačkom saboru, što je od izuzetnog značaja sve do danas. Velikosrpski projekt je tada imao za cilj pokoravanje i nestanak Bosne, vojnim putem. U tom važnom i izuzetno teškom historijskom momentu, svijest o Bosni kao državi, zatim o njenom historijskom kontinuitetu razvijala se snažnije kod svih njenih građana, pa je imala vanvremensku važnost za opstanak Bosne. Na historijskoj pozornici tada se odigravala jedna od najtežih borbi za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. Cijenu tog perioda, ponajviše su okusili Bošnjaci, nad kojima je 1995. godine izvršen genocid. Već iste te godine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma vojni čin agresije prema Bosni je zaustavljen. Bosna kao država uspješno je odbranjena u tim teškim historijskim momentima, zahvaljujući prije svega Armiji Republike Bosne i Hercegovine, njenim građanima i svim bosanskohercegovačkim patriotama. Bosna i Hercegovina danas je uređena kao sui generis prema Daytonskom mirovnom sporazumu. Država je sa asimetričnim uređenjem koja spaja dva entiteta i deset kantona i koji su kao takvi priznati u Daytonskom mirovnom sporazumu.
Prema tome, u kontekstu savremenih događaja Bosna i Hercegovina se danas suočava sa sofisticiranijom i savremenijom agresijom na njenu državnost. Na nju ponovo atakuju velikodržavni projekti, koji se vode drugim sredstvima. Medijskom propagandom, obavještajnim kanalima, diplomatskim ofanzivama itd. Negira se njeno postojanje, njeni historijski temelji, lažno se manipuliše njenom historijom. Potom se nastoje izjednačiti žrtva i agresor, a u vezi s tim negiraju se bošnjački identitet i kultura, kao i njihovo višestoljetno postojanje na tlu Bosne. Istovremeno sa tim negira se i duh multietničnosti, ideja suživljenja itd.
Zbog toga je država Bosna i Hercegovina u opasnosti jer cilj svih tih negiranja ostao je isti kao i bezbroj puta u povijesti, a to je pokoravanje Bosne i Hercegovine. Zbog toga je održavanje ideje kontinuiteta državnosti izuzetno važno. To je posljednji bedem odbrane opstojnosti Bosne od svih sofisticiranih metoda agresije. Zbog toga je važno tu istu ideju iskristalizirati u novi koncept, koji se nameće kao koncept moderne i građanske države Bosne i Hercegovine. Međutim, za ostvarivanje tog koncepta potreban je konsenzus i složnost svih bosanskohercegovačkih patriotskih snaga bez podjela spram ideološko-političkih interesa. Bosna će sasvim zasigurno opstati. Na kraju, to je ipak njen historijski kontinuitet, ali stvarna su pitanja u kakvom će obliku opstati i za koga? Da li bismo mogli sebi oprostiti, svi mi, ako ovaj historijski momenat propustimo? Odgovore na ova pitanja možemo dati samo ako poznajemo našu historiju.
Eldar Haračić rođen je 31. 12. 1995. godine u Tuzli gdje završava osnovnu i srednju školu. 2016. godine započinje studijski program historije na Filozofskom fakultetu Univrziteta u Tuzli, kojeg uspješno završava te stiče zvanje bachelor historije. Trenutno obavlja pripravničku praksu u Srednjoj hemijskoj školi Tuzla. Uža područja interesovanja su historija Bosne i Hercegovine u XIX i XX stoljeću.
