Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 03.01.2022. u 19:35
Kategorija: Kritika političkog uma
„Nemaš pojma kako sam se osjećao dok su sva djeca primala paketiće, a ja nisam. Izdvojen, pogrešan… Usamljen do boli. Zato sam danas i ovakav, ters, više namrgođen nego nasmijan, a znaš da nisam isključiv čovjek i da mi ne smeta drugačije…“ – pričao mi je prijatelj O., u jugoslovenski vakat odgojen u porodici koja je njegovala bošnjačku / bosansko-muslimansku tradiciju, u kojoj nije bilo mjesta Djeda Mrazu i novogodišnjim paketićima. Slično mi je pričala i prijateljica, također odrasla u bosansko-muslimanskoj tradiciji: „Za Novu godinu babo bi nas okupio i pričao o hazreti Mejremi i rođenju Isa, alejhi selam. Učio bi iz Kur’ana suru „Mejrem“. Nisam primala paketiće, a za Djeda Mraza sam znala da je izmišljeno biće.“
Nemamo, a Bog zna kad ćemo dobiti, ozbiljne socio-psihološke analize pokušaja jugoslovenskih komunista da sa povijesne (ili, čak, hijeropovijesne) scene izbrišu autentične kulture južnoslavenskih naroda i od socijalizma naprave kulturu jedinstvenu za sve „narode i narodnosti“, za sve „radnike i građane“, za sve bez razlike. Znanstvena pregnuća bi u tom pravcu zasigurno dala rezultate koji bi nam olakšali razumijevanje nemalo bizarnih nesporazuma u javnosti. Ti nesporazumi su izvorišta agresivnog, isključivog jezika u javnom prostoru, pa i besmislenih i nepotrebnih rasprava među Bošnjacima o tome treba li ili ne čestitati Božić, a ako treba kako treba, treba li kititi jelke, uposliti Djeda Mraza da djeci dijeli paketiće, „slaviti“ Novu godinu. Te rasprave se javljaju svake godine od 20. decembra, pa sve do početka nove godine. Onda se sve zaboravi, pa opet ispočetka…
Jugoslovenski socijalizam je u javnom diskurzu doslovno izbrisao bošnjačku tradiciju, time i njen odnos prema Božiću i Novoj godini, ali nije uspio izbrisati Bošnjake, „samo“ ih je podijelio. Jedni su u bivšoj Jugoslaviji, u privatnom krugu („među četiri zida“, što nam ljevičari preporučuju i danas) nastavili njegovati bošnjačku tradiciju, drugi se nisu htjeli zamjerati nositeljima projekta kreiranja nove, jugosocijalističke „kulturne“ paradigme.
Islamska zajednica je osudila „skrnavljenja javnog prostora“, odnosno skidanja bilborda sa Božićnom i Novogodišnjom čestitkom u Bužimu. A dala je i odmjeren i racionalan odgovor na pitanje trebaju li Bošnjaci ili ne slaviti Novu godinu: „Muslimani obilježavaju Novu hidžretsku godinu, na način koji smatraju primjerenim. Drugi, pa i neki Bošnjaci, obilježavaju nove godine po drugim kalendarima, na način koji oni smatraju primjerenim.“ te na taj način potvrdila da joj je borba za slobodno izražavanje građana, time i Bošnjaka, primarni cilj.
Kojih je bilo više u bivšoj Jugoslaviji? Odgovor su dali rezultati prvih parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. Stranka demokratske akcije (SDA) odnijela je furioznu pobjedu među građanima bošnjačke nacionalnosti, ne manje od 80 % Bošnjaka dalo je glas političkoj platformi koja je u svom osnivačkom aktu formirana kao predstavnik kulturno-povijesnog kruga Muslimana u Jugoslaviji.
Nesumnjivo, mnogo više je bilo Bošnjaka kojima paketići Djeda Mraza i slavljenje Nove godine nisu bili dijelom tradicije. Jugokomunisti na vlasti, pak, kreirali su odgojno-obrazovni i medijski sustav u kojem je slika bila potpuno drugačija. Uprkos tome što SDA, kao simbol (politički) zaštitnika i promotora bošnjačke kulture, redovno dobija najviše glasova Bošnjaka na parlamentarnim izborima, uprkos tome što Islamska zajednica BiH ima skoro aklamacijsku podršku Bošnjaka (bili religiozni ili ne), slika stanja duha Bošnjaka, kreirana u bivšoj Jugoslaviji, i danas se održava u javnom prostoru. Tome možemo biti zahvalni novinarima, publicistima, umjetnicima i profesorima koji su, kao djeca, primali paketiće, kitili jelke, jer su odgojeni u porodicama koje su se, oportunizma i lukrativnih razloga radi, javno odricali vlastite tradicije i pristajali na ideologiju „izgradnje novoga čovjeka“.
Pa, ako njihovim očevima i majkama trebamo halaliti praktično odustajanje od vlastite kulture (jer, nije bilo lahko biti nasuprot komunističkom režimu), njihovoj djeci ne možemo i ne trebamo, jer nemaju moralni kredibilitet da promisle i osvijeste da je njihova ideološka i kulturna paradigma konstrukt jedne totalitarne ideologije, i kao takva ne može biti relevantna za duhovne, političke, kulturne procese u kojima se Bošnjaci nalaze u 21. stoljeću.
Na margini uobičajenih nesuvislih prepucavanja o čestitanju Božića i slavljenju Nove godine, desilo se nešto dobro: Hrvatski medijski servis je objavio tekst u kojem afirmativno govori o Islamskoj zajednici i njenom odnosu prema svetkovinama nemuslimana, što svakako ide u pravcu vrlo važne konsolidacije bošnjačko-hrvatskih odnosa. Foto: Hrvatski medijski servis
Ipak, reći za potomke, u bivšoj Jugoslaviji oportunih, da su manje Bošnjaci, ne možemo. Pa i ne smijemo. Jer, kultura bilo kojeg naroda unutar sebe sadrži i elemente koji su suprotstavljeni. Otuda, ako smo iskreni kad kažemo da hoćemo razvoj institucije pluralizma, slobode javnog govora i izražavanja misli i osjećanja, onda se mora čuti i glas potomaka jugokomunizmu oportunih Bošnjaka, ali pod uslovom da priznaju postojanje Bošnjaka koji su u većini, odustanu od nastavka slikanja slike u javnosti da su tradicionalni i konzervativni Bošnjaci u manjini, usvoje argumentiran i racionalan dijalog kao jedini relevantan u javnom prostoru i, prije svega, nadiđu lične emocionalne reflekse. Ovo potonje, zadatak je i jednih i drugih. Nije pristojno, pa nije ni moralno, lične emocije uspostavljati kao središte ideološke, političke i, ne daj Bože, kulturne diskurzivne paradigme. Na šta mislim?
Na jednom seminaru predstavnika svih političkih partija u BiH i nevladinih organizacija, frustriran valovima političke korektnosti u planiranim sesijama i radionicama inicirao sam jednu neoficijelnu dijalošku sesiju, na kojoj sam sa koordinatoricom izabrao po troje ozbiljnih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih nacionalista. Sastavio sam upitnik sa nizom politički nekorektnih pitanja, od kojih je jedno bilo: „Ezan sa džamije mi smeta? DA / NE.“ Miloš (zaboravio sam mu prezime), predstavnik mladih PDP-a, zaokružio je „DA“. Kad sam ga pitao kako može učestvovati u izgradnji demokratske i pluralne Bosne i Hercegovine, za koju se deklarativno zalaže, a smeta mu ezan, odgovorio je ovako: „Moje emocije su plod kulture u kojoj sam odgojen. Svjestan sam toga, i zato neću dozvoliti da me one, nasuprot razuma, vode u donošenju političkih odluka.“ Miloš je racionalan i moralan Srbin. (Ne vidim ga među elitom PDP-a danas, što dovoljno govori o stanju bosanske inačice srpske kulture, ali to nije tema ovoga teskta.)
Kultura je konstrukt. Imaginarni konstrukt koji ima svoje objektivne korelative u institucijama, koje, pak, nisu imaginarne nego stvarne. Konkretne, „opipljive“, životno važne. No, i one su podložne mijenama po nalogu Zeitgeista (duha vremena), koji je, po sebi, imaginaran ali nikao na konkretnim potrebama, bilo pojedinca, bilo kolektiva / kulture. Pričam o dvije tačke iste kružnice, vječnoj bipolarnosti koja je Božija Zakonitost. Apstraktno je važno kao i konkretno, i obratno. Jedno s drugim ide, jedno s drugim mora komunicirati, želimo li više mira, a manje stresa, više zadovoljstva, a manje tegobe.
Nedugo poslije Karićevog teksta „Krik iz Bužima“, viralan je postao „meem“ sa njegovim citatom izvađenim iz konteksta, koji očito ima za cilj diskvalificiranje jednog od najvećih živih muslimanskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini, pa i u cijeloj Evropi. Prema prevodiocu Kur’ana na bosanski jezik, autoru nebrojenih znanstvenih radova priznatih u cijelom svijetu, ovako se ne odnosi. Opasno je što protivnici njegovog stava ne postavljaju pitanja, nego osuđuju.
I negativne i pozitivne emocije Bošnjaka spram čestitanja Božića, slavljenja Nove godine, Djeda Mraza i njegovih paketića, jednako se moraju uvažiti. Kažem jednako, bez obzira što statistika pokazuje da je većina Bošnjaka (iako je, ponavljam, u javnosti dominantan jugoslovenski narativ prema kojem su manjina) indiferentna spram praznika i svetkovina koje nisu autentične značajke bosansko-mulimanske kulture. Uvažavanje i jedne i druge strane je potrebno iz dva razloga.
Prvi je kultura kao konstrukt, dakle podložna mijenama. Jugoslovenski socijalizam je ostavio duboke tragove u emocionalnom registru komunističkom režimu oportunih Bošnjaka i njihovih potomaka, ali čak i u njihovom slučaju nije uspio ubiti bošnjaštvo u njima. Nisu puške, za vrijeme srpske agresije 1992. – 1995. uzeli samo „nekitači“ jelki, kako je tradicionalne Bošnjake simpatično imenovao autor ovoga portala, Sanjin Salahović, nego i oni koje su ih kitili. Mnoštvo je Bošnjaka ateista, agnostika, socijalista koji su rame uz rame stali sa konzervativcima u rovove po bosanskim brdima i dolinama. Nemoralno im je oduzeti pravo na bošnjaštvo, jer su oni njegovim dijelom, a ono dijelom njihovih bića. Konzervativni nisu, ali Bošnjaci jesu. Čuti i njihov glas, moralna je obaveza većine, tj. konzervativaca. Pronalazak najmanjeg zajedničkog sadržioca između njih je conditio sine qua non opstanka Bošnjaka i njihovog aktivnog participiranja u okviru Zapadne kulture i civilizacije.
Drugi razlog je to što forma čestitanja praznika nemuslimanima, slavljenje, bolje reći, obilježavanje Nove godine, priređivanje radosti djeci paketićima Djeda Mraza, te, u konačnici, relaksiranje prosječnog građanina od svakodnevnih obaveza kroz „dobri zaborav“ u uživanju benignog novogodišnjeg kičeraja, nipošto nisu protivne islamu kao univerzalnom sistemu vrijednosti, koji je metanarativ bošnjačkoj kulturi od XV stoljeća do danas. O tome je u fantastičnom tekstu pisao jedan od najvećih bosansko-muslimanskih intelektualaca, Enes Karić. Praktično je dao recept kako da zapadnu kulturu integriramo i u bošnjački kulturni kod, a da ne napustimo njegov islamski aspekt. Ali, naišao je na odmazdu „pravovjernih Bošnjaka“, što ukazuje na ozbiljan problem. Dio konzervativaca, poput ideoloških protivnika, a u metodološkom smislu braće, svojim javnim istupima kroz tekstove i društvene mreže pokazao je da ne poštuje kognitivne autoritete, što Karić nesumnjivo jeste, odnosno da je više sklon naraciji koju je sam profesor jednom prilikom nazvao „lepobrenizacija islama“.
Lijepa je ili nije lijepa slika u kojoj su se sjedinili označitelji islamsko-orijentalne i hrišćansko-okcidentalne kulture. Foto: Mondo.ba
Lijep praznik, što Božić nesumnjivo jeste, Nova godina, kao međunarodni praznik, paketići i jelke, benigni kičeraji koji ih prate… Nisu i ne smiju biti predmetom rasprave. Koliko su nemoralni ataci tzv. građanskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini na konzervativce koji sa biloboarda atakuju na Djeda Mraza i Novu godinu, jednako su destruktivni i konzervativci koji pod parolom zaštite autentične bošnjačke kulture gaje narative identične svetosavskim. Ovim prvima je oružje „politička korektnost“, percepcija stvarnosti kroz naočari Nove ljevice, arogancija spram drugačijih, jedno prikriveno gađenje spram autentične bošnjačke kulture. Ovim drugima je oružje otrovni stid i islamski puritanizam (koji, kojeg li paradoksa, govori upravo protiv njih). I jedni i drugi su autistični, pa slobodno možemo reći da su lice i naličje novogodišnjeg autizma, nefunkcionalnih rasprava o pitanjima koja, suštinski, nisu bitna.
Loše je što se tim besmislenim raspravama, koje nerijetko zadiru u samu privatnost Bošnjaka, forsira nepotrebna podjela među njima, podjela koja je poslije srpske agresije 1992. godine najopasnija baš u ovom vremenu. S druge strane, dobra je ova diferencijacija među njima, jer omogućava i jednoj i drugoj strani da kristaliziraju i osvijeste vlastiti odnos prema tradiciji koja nije autentično bošnjačka, ali jeste ušla u bošnjačku kulturu u 20-om stoljeću. Sad je do samih Bošnjaka: ili će nastaviti sa besmislenim prepucavanjima u javnom prostoru, čineći nas tako neozbiljnima u civilizaciji Zapada, ili će kroz smislen, smiren, argumentiran i racionalan dijalog doći do jedinstvenog stava o čestitanju praznika građanima nemuslimanske provenijencije, Novoj godini, Djeda Mrazu i njegovim paketićima. Ako pitate mene, na strani sam Enesa Karića.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
