Piše: Maida Šljivić
Datum: 15.02.2021. u 19:20
Kategorija: Kritika političkog uma
Bosanskohercegovački javni prostor preopterećen je izlizanim floskulama o brizi za „sve“ i „svašta“, koju producira ljevičarska utopistička strategija, a koja ima za cilj zaslijepiti javnost svojim narativima o borbi za prave vrijednosti. Spektar borbe političkih partija (SDP, Naša stranka, Platforma za progres) koje proizvode moralističko-utopističke narative ide od borbe za pravdu, protiv korupcije, za prava žena, za prava mladih itd. Poražavajuća činjenica je da sva ta pregnuća uglavnom ostaju na nivou lijepih priča i korisnih instrumenata za kreiranje retorike potrebne za prikupljanje političkih poena. Konkretno, urađeno je doslovno – ništa.
Zanimljiv je u tom retoričko-simboličkom opusu bh. socijalista odnos prema mladima. Osim deklaracije „Dajmo šansu mladima!“, za dio društva koji se priprema da kreira i vodi društvo u budućnosti ne radi se doslovno ništa: mladi su najčešće meta moralističkim političkim igračima za ostvarenje njihovih nejasno struktuiranih ideologija.
Politika nije stvar simpatije – od ljubavi se (ne) živi
Često nas kao mlade osobe pitaju o stanju u državi, na način da smo upitani da kažemo koja nam je najdraža / najmrža politička stranka ili političar/ka. Zašto je relevantno pitanje ko nam je najdraži ili najmrži političar? Da li nam nužno neko mora biti ”drag” kako bismo prepoznali njegovu ”moć vladanja”? Da li se time želi skrenuti pažnja na to da odluke ko će biti na vlasti donosimo samo na osnovu naših emocija?! Da li je to nova paradigma, neke inovativne ljevičarske ideologije?
Ne mogu se složiti da treba na osnovu emocija odlučivati o tome, jer bi se za zajedničke interese odluke trebale donositi ”hladne glave”, racionalno, a ne prema tome koga volimo, ko nam je drag, simpatičan… Odluka o vlasti je racionalnog karaktera, a ne stvar ljubavi i simpatije. Ljubav je divna emocija, daje boje životu, ali njena zloupotreba u javnom prostoru ima kobne posljedice. Problem s ljubavlju ili s bilo kojom drugom emocijom je naša pogrešna percepcija i upotreba istih – zloupotreba (pozitivnih) emocija tamo gdje ljudima nedostaje intelektualne zrelosti i/ili racionalne argumentacije.
Prethodno navedena pitanja vrijeđaju intelekt svake mlade osobe koja se bavi ili se planira baviti politikom, koja ozbiljno promišlja u svojoj zajednici. Ovakvim pitanjima nam se pristupa još uvijek kao tinejdžerima, samo što je paradigma prešla sa pitanja ”Ko ti je najdraži pjevač?” na pitanje ”Ko ti je najdraži političar?”. Jedina razlika je u odgovoru na pitanje, dok je koncept pitanja isti i još uvijek nedosljedan racionalnosti – sada dolazimo do zabune u načinu odgovora na to pitanje: mlade se počinje etiketirati na osnovu stranke iz koje dolaze, odnosno na osnovu osjećanja za koja su upitani. Šta bi psiholozi rekli o ovoj vrsti emocionalne represije na individue? Šta bi borci za ljudska prava rekli o ovakvom obliku diskriminacije i segregacije – intelekta!?
Pred naše društvo je potrebno nametnuti zahtjev da se razmisli o racionalnosti i ozbiljnijem pristupu kada je u pitanju političko opismenjavanje mladih ljudi. Utopija nam ne treba, bratstvo i jedinstvo još manje, a priča o pravim vrijednostima podrivajući državu i institucije najmanje. Država nam treba, zajednica nam treba – u kontekstu razvoja nas kao pojedinaca (a ne da vrši respresiju na naše slobode, koje su na ovakav način, o kojem govorim, već ugrožene).
Zašto ući u politiku?
Nepopularno mišljenje je kada kažemo da se u politiku zaista ulazi zbog ličnih interesa. Teško je izbjeći osudu društva kada izgovorite te magične riječi ”lični interes”. Utopističko-moralistička paradigma se ruši onog trenutka kada kažemo da svaki naš izbor, zaista i jeste – lični izbor, lični interes.
U politiku se ulazi zbog ličnih interesa, ali je pitanje pristupa i namjere. Koliko su bitne namjere najbolje vidimo na primjeru izbora u Mostaru i ponašanja tzv. bh bloka, kao i ponašanja i uključivosti (čitaj isključivosti) bosanskohercegovačke (čitaj većinski bošnjačke) ljevice kada je u pitanju vlast. U ovom slučaju, ulazak u vlast je sam sebi svrha i namjera i interes, iznad kojeg drugog interesa trenutno nema, što se primijeti u beskompromisnosti i neracionalnom pritupu spomenute koalicije.
No, lični interes nije nužno loš. Šta ako je briga o zajednici, o nacionalnom interesu, ono što predstavlja ličnu satisfkaciju – izbor da se država i njen narod zaštite? Stoga je bitno redefinirati pojam ličnog interesa. Trenutno, ako bismo javno rekli da smo u politici zbog ličnog interesa, a prethodno ne definiramo i podrobnije objasnimo sam pojam ”lično” i pojam ”interes”, naići ćemo na medijski linč, te ubrzo nakon toga na linč šire javnosti. Nije stvar u interesu, nego u namjeri koja je sama sebi svrha, a čiji instrument ostvarenja jeste interes.
Maida Šljivić, rođena 26. 06. 1999. godine u Tuzli. Osnovno obrazovanje je stekla u Živinicama, a Srednju medicinsku školu završila u Tuzli. Od 2018. godine studira na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, studijski program Politologija usmjerenja međunarodnih odnosa i diplomatije. Trenutno je studentica 2. godine. Aktivan je član i sekretar Studentskog vijeća Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
