Medij je sjećanje, a sjećanje stvara medij

Piše: Amela Delić
Datum: 08.03.2020. u 19:13
Kategorija: Kanon sjećanja

“Kuća hoće da se pomjeri s mjesta, hoće da ode u neki drugi, postojaniji, kvart, daleko od divlje rijeke iz snova, van domašaja poplava i nepogoda, gdje bi mogla doživjeti sretnu starost. U neki grad gdje žive bolji stanovnici: Petar Pan, Ivica & Marica. Kuća je nevina baš kao i oni čije ruke su je izgradile. U proljeće 1992. kuća je mislila da će nju poštedjeti, jer nikad nikom nije zlo učinila. Oko nje sve druge kuće su žute buktinje sa dječijih crteža. Pravila se da je toliko blještavilo posvuda zato što su zvijezde rano izašle na nebu. I da druge kuće nisu ognjena sunca što se urušavaju u središtu ovoga pakla. Njena svijest se povukla ispod samog krovnog vrha, šćućurila se drhteći kao smrznuta sova” (Faruk Šehić: “Knjiga o Uni”)

Da je sjećanje složen psihosocijalni fenomen, nema potrebe pretjerano razlagati i objašnjavati. U interakciji društva, medija i društvenog konteksta (ekonomskog, socijalnog, historijskog, psihološkog) sjećanje se formira, skladišti u odaje latentnog pamćenja da bi, evocirano i provocirano različitim događajima ponovno bilo oživljeno i nerijetko (zlo)upotrijebljeno.

U procesu posredovanja, transformiranja i upotrebe pamćenja oduvijek učestvuju komunikacijski mediji. Stari Sumeri su kao medij koristili glinene pločice na kojima su upisivali informacije koje su željeli prenijeti drugima. Nažalost, ovaj medij nije bio dugog vijeka. Zahvaljujući Egipćanima koji su oko 2500. godine prije Isusa, neka je mir Božiji s njim, počeli proizvoditi svitke od biljke papirus, pamćenje događaja dobija novu vremensku dimenziju – traje mnogo duže. U ranim periodima ljudske historije, sjećanje je bilo u glavama živih svjedoka.

Čuveni kanadski teoretičar medija, Marshall McLuhan 60-ih je zapisao da je sam „medij poruka“. U kontekstu sjećanja to bi moglo značiti da su mediji i odjevni predmeti, stambeni objekti, a onda i govor, pismo, radio, televizija, a danas i internet. Za svaki od ovih medija karakteristično je to što omogućavaju specifične forme sjećanja i što su pogodniji za pamćenje određenih sadržaja iz čovjekovog života.

Mediji pamćenja i autobiografsko sjećanje

Naime, odjevni predmeti najpogodniji su za pamćenje porodične historije. Uzmimo za primjer staru košulju – oko i njuh nasljednika stare očeve košulje uvijek će, pogledom na ovaj odjevni predmet, „vidjeti“ nekoga bliskoga koga više nema, osjetit će miris karakterističan za njegovog djeda, oca, brata… Čak iako nikada nije upoznao vlasnika košulje, sama činjenica da je riječ o tako bliskom srodniku koji nije među živima, navest će sadašnjeg vlasnika da izmašta sliku osobe, njen miris, pa i da stvori, nerijetko iskrivljenu, predstavu o njenom životu.

Zamislimo sada da je riječ o ratnoj uniformi. Koliko simbolike i sjećanja može izazvati? Koliko konotacija se vezuje uz ovaj odjevni predmet? Slično je sa stambenim objektima. I oni su neizmjerno važni u pamćenju porodičnih trenutaka. Ne iznenađuje vezanost ljudi za rodno mjesto i rodnu kuću, beskrajne stranice knjiga i stihova ispisani su u namjeri da se upamti „rodni prag“. Autobiografska sjećanja koja se upravo upisuju u medije odjeće, stambenog prostora, porodičnih fotografija, neophodna su za izgradnju našeg jastva, a José van Dijck tvrdi da „bez autobiografskih sjećanja ne bismo imali nikakav doživljaj prošlosti ili budućnosti, te bi nam nedostajao ikakav osjećaj kontinuiteta“. Zato je, naprimjer, neizmjerno važan projekt prikupljanja materijalnih artefakata preživjelih Srebreničana koji je pokrenuo Memorijalni centar Srebrenica – Potočari u 2019. godini.

Knjige su, pak, poseban medij pamćenja. Školske knjige, omiljene knjige i pisci, knjige u kojima se možemo prepoznati, koje nas uveseljavaju, ali i one koje nas bole – one su medij pamćenja u koje pisac unosi svoja sjećanja, ali i sjećanja drugih ljudi kojima je okružen i koji ga inspirišu. S novinama je nešto drugačije, one, kako to kaže McLuhan „produžavaju umove i glasove ljudi“.

Zahvaljujući novinama, moje pamćenje može postati dostupno u sjećanjima cijelog svijeta. One omogućavaju globalno povezivanje ljudi (pod pretpostavkom da su u tom smislu pismeni) te, uz puteve i transport ljudi i roba, svijet povezuju u „globalno selo“ (McLuhan). Nažalost, novine su bile pogodne i za širenje totalitarnih ideologija, zatvaranje država i zajednica u uži krug ljudi koji dijele isti jezik, norme, ideološke poglede na svijet s onima koji imaju pristup istoj periodici. McLuhan kaže da upravo štampa dovodi do postupnog homogeniziranja društva, okupljanja oko jedne ideologije ovaploćene u zajedničkim novinama koje nisu samo medij, nego i zajednički okvir kroz koji se gleda u svijet.

Radio, ili „bubanj plemena“ (McLuhan) pogodan je za poruke kratkog sadržaja, a takvo je i njihovo pamćenje – kratko. Međutim, moguće je poruke putem radija učiniti snažnijim njihovim ponavljanjem i umnožavanjem. Ovaj medij nažalost nosi stigmu medija koji je iskorišten u svrhe širenja nacizma. Upravo je Adolf Hitler, putem radija, slao svoje poruke građanstvu Njemačke, a McLuhan smatra da je njegov utjecaj na građane putem radija povezan i sa samom prirodom ovog medija koji je, kako tvrdi, medij koji izaziva prisnost između slušatelja i govornika. McLuhan hrabro zaključuje da bi Hitler „brzo nestao da je, kojim slučajem” televizija bila široko rasprostranjena u vrijeme njegove vladavine, a ovako su njegovi slušatelji „plesali u zanosu na zvuk plemenskog bubnja u obliku radija, koji je produžio njihov središnji živčani sustav kako bi svakomu osigurao dubinsko sudjelovanje”.

Iako ne mislimo da je radio mogao tako snažno utjecati na mišljenja i stavove građana, ipak se moramo složiti s McLuhanom u tvrdnji da mediji zaista utječu na sami sadržaj poruke koja se njima posreduje, ali isto tako i na način na koji ćemo poruku upamtiti i kasnije iskoristiti. Slično je stanovište i José van Dijck koja tvrdi da „materijalna okruženja utiču na strukturu i sadržaje uma – predmeti i tehnologije utiču na sjećanja, nije posrijedi to da ga naprosto prenose“, a Sherry Turkle poručuje da smo mi „oblikovani našim oruđima“ ili medijima.

Kada je 50-ih godina prošlog stoljeća televizija ušla u širu upotrebu, radio je izgubio na svome značaju, i polahko je od informativnog i ponekad propagandnog medija postao dio plejade medija za zabavu i razonodu. Ključne teme iz društva i politike prešle su u domen televizije, koja je kao medij koji je nudio i vizuelnu dimenziju možda i najviše od svih dotadašnjih medija fokus pamćenja pomjerila sa riječi na sliku. Zato će McLuhan kazati da je televizija produžila čovjekovo osjetilo dodira, „stvorila sklonost za svim dubinskim osjećajima“, ali istovremeno i otupila naša stvarna osjetila budući da smo uz televiziju postepeno počeli da se navikavamo na nasilje, smrt, ubistva, uspjeh i tugu u krupnom planu.

Produžetak uma: Internet kao tehnologija sjećanja

Nakon televizije, upravo kada su mnogi mislili da se neće pojaviti medij koji će tako snažno transformirati čovjekovo iskustvo pamćenja, pojavio se internet (1969.). „Izum svake nove tehnologije – bilo fotografije, videa ili interneta – mijenja naše metode ličnog sjećanja, a svaka od tih alatki utiče na to kako zamišljamo i zapisujemo svoje jastvo u odnosu na kulturnu cjelinu“ (Van Dijck). Stanovište Nicholasa Carra jeste da je internet intelektualna tehnologija koja produžava čovjekove umne sposobnosti.

Zaista, kada se krajem 20. i početkom 21. stoljeća etablirao kao medij komunikacije, internet je ljudima omogućio da svoja sjećanja podijele sa cijelim svijetom, ali i da ih, u komunikaciji s tim svijetom mijenjaju. Sjećanje, naime, nikada nije isto bez obzira što je događaj ili doživljaj kojeg se sjećamo možda isti.

Pojavom bloga, ljudi su praksu rezervisanu za rukopis, pismo i papir, prenijeli na virtuelni dnevnik (naravno, ne svi). Time se izgubilo dosta ličnog u „ličnim dnevnicima“, ali su brzo pronađeni supstituenti rukopisu, od suza mokrom papiru i razmrljanoj tinti – emotikoni, različit font slova, template-i. Omogućeno je i dodavanje različitih fotografija i ilustracija u tekst, a što je možda još i važnije, unošenje različitih pjesama koje dočaravaju opisano iskustvo. Iz svih navedenih razloga, Van Dijck zaključuje da „u životu blogera, medij jeste iskustvo“.

Društvene mreže s početka ovoga stoljeća, omogućile su čovjeku da kreira svoj imidž onakvim kakvim želi da ga ljudi vide. Njegov virtuelni jastvo postao je Dorian Grey, a njegov stvarni identit slika skrivena daleko od očiju virtuelnih prijatelja. Ipak, mogućnost manipuliranja podacima i utiscima o sebi, čovjeku nikada ne omogućavaju da do kraja prikrije svoj stvarni karakter. Društvene mreže također su otežale proces zaboravljanja. Uspomene od prije tri, pet, deset godina progone nas i stalno podsjećaju na važne momente iz prošlosti. Nažalost, ti momenti su često profiltrirani kako vizuelno, tako i emocionalno, i nikada ih se ne sjećamo onakvih kakvi su zaista bili. No, napomenimo, da je doživljaj autentičan samo u momentu odigravanja i nikada više.

Na kraju, zaključimo riječima José van Dijck koja kaže „da ljudi stvaraju medij da bi oblikovali sjećanja, a sjećanja oblikuju ljude da stvaraju medije“. Ništa nije tako prosto uzročno-posljedično i razloživo. Pamćenje i evociranje pamćenja, odnosno sjećanje, kako već na početku kazasmo, složeni su psihosocijalni procesi, teško uhvatljivi, no neizmjerno važni za razumijevanje čovjeka i društva.

Amela Delić rođena je 22. 01. 1990. godine u Zvorniku. Na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli diplomirala je 2012. godine, a magistrirala 2015. godine. Angažovana je kao viša asistentica na Odsjeku za žurnalistiku u Tuzli. Trenutno je studentica doktorskog studija Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, smjer komunikologija. Učestvovala je na više naučnih i stručnih konferencija. Objavila je deset naučnih i stručnih radova, bila je urednik ‘Studentskih novina’, a trenutno je i dopisnica portala MediaCentar i Analiziraj.