Mediji – ogledalo u mraku?

Piše: Amela Delić
Datum: 18.09.2020. u 23:35
Kategorija: Kritika političkog uma

Latinska sintagma speculum mundi u prevodu znači „ogledalo svijeta“. Mediji su upravo identifikovani kao ogledalo koje bez greške preslikava svijet u kojem živimo. Nekritičko prihvatanje ove sintagme kada su u pitanju mediji, problematično je iz nekoliko razloga.

Ključni je sadržan u činjenici da su mediji fokusirani uglavnom na krajnosti – i to one negativne više nego pozitivne (shodno krilatici „vijest nije kada pas ujede čovjeka nego kada čovjek ujeda psa“). Suštinski, novinarska epistemologija razlikuje se od znanstvene. Vremenski i prostorno mediji su ograničeni u prezentaciji događaja, stoga su brojne prezentacije usljed zahtjeva imedijatne aktuelnosti i ekskluziviteta, manjkave i površne. To je razumljivo čak i kada uzmemo u obzir činjenicu da su mrežni mediji omogućili detaljnije izvještavanje uz obrazlaganje šireg konteksta događaja. Ipak su mediji, na kraju, ograničeni tek na informaciju.

Bez obzira na to, treba napomenuti da je jedan od ključnih zahtjeva objektivnom novinarstvu, pored činjenične utemeljenosti, nepristranosti i relevantnosti, i reprezentativnost ili kompletnosti. (Baker-Wood i saradnici smatraju da dobro napisana vijest ispunjava kriterije objektivnosti, izbalansiranosti, kompletnosti i tačnosti, 1997). Naime, svi događaji iz širokog spektra svakodnevnih trebaju biti reprezentativno zastupljeni u medijima. Oni, složit ćemo se, nisu uvijek tako jednostavni i negativni. Svakodnevno se dešava i mnoštvo događaja vrijednih izvještavanja koji govore i o uspješnim projektima, a postoje i brojne interpretacije koje od onih mainstream često ne uspijevaju doći na površinu (možda zato što su ipak suviše duboke?).

Izvještavanje fokusirano na negativne događaje kojima se u člancima ili prilozima ne nazire rješenje ili kraj, a sagovornici se biraju samo kako bi potvrdili već očekivane pretpostavke, čine građane nespokojnim, depresivnim, umornim (Curry & Hammonds 2017, McIntyre i Sobel 2017, Gyldensted 2011, Poort 2018).

U tom smislu, mediji nerijetko djeluju ne kao ogledalo svijeta, nego prije kao ogledala u mraku, pa tako čak „i ako znamo da su to ogledala, ona nas ipak neprestano čine nespokojnim“ (Umberto Eco). Zato bi možda bolje bilo kazati da su mediji prozori, ili još manje, dvogledi ili naočale (metafora medija kao dioptrijskih naočala) kroz koje gledamo na svijet. Parcijalna, površna, nekompletna slika je sve što možemo dobiti. Ili ipak nije?

Javni medijski prostor je javno dobro

Fokusirani na negativne događaje (ŽESTOKA KRITIKA ZAGREBU SDA: Štetno je što Milanović ignoriše poziv Predsjedništva BiH, a istovremeno prima Dodika; NAKON AKCIJE SIPA-e Načelnik općine Sokolac Milovan Bjelica ne vidi svrhu hapšenja u ranim jutarnjim satima; Dodik: Na sjednici Predsjedništva tražiću minut ćutanja za Krajišnika; STEGOVNI POSTUPAK; GRANICA BIH Prijetio kaznom od 300 maraka, pa ih pustio za 20 eura i dobio otkaz) mediji kreiraju kulturu pesimizma i „oblikuju“ cinične građanje nihiliste, latentne posmatrače društvene zbilje u kojoj je „misaono argumentiranje postalo samo dijelom medijske igre u kojoj intelektualci glume da misle, a mediji glume da informiraju” (Sead Alić).

Začaranom krugu nema kraja, pa iste mantre nalazimo u medijima, pjesmama, izjavama političkih analitičara, ali i takozvanih političkih analitičara za sve i svašta. Pitanje je ko će i hoće li snositi odgovornost za kreiranje klime nemogućnosti ikakvog smislenog života u Bosni i Hercegovini?

Hoće li intelektualci, od kojih je nekima glavni izvor zarade postala kritika zarad kritike po skupim seminarima u luksuznim hotelima, odgovarati za kontaminiranje javnog prostora konstantnim mantranjem o besmislu života u državi u kojoj oni, očigledno, vrlo dobro žive, skupa s političarima koje tako bespoštedno kritikuju? Provjeriti samo koliko su puta volonterski učestvovali na skupovima koji mogu doprinijeti rješavanju nekih društvenih problema; Oni, koji nerijetko kritikuju nerad političara koji imaju basnoslovna primanja, i sami uglavnom imaju odlična primanja, no kao i političara, više ih ima na televiziji i okruglim stolovima nego za katedrama i u učionicama;  u medijima zbog nezasitog ega učešće ne odbijaju, a pitanje je da li i koliko njih nakon svojih medijskih ‘ispovjesti’ uopće promisli o konsekvencama rečenog.

Svi navedeni – intelektualci, umjetnici, novnari insistiraju često na jednom jedinom, dobro ustoličenom, dovoljno popularnom i naizgled nimalo upitnom pogledu na svijet. A svaki drugi pogled, ili „istina koja nije na strani stereotipa“, kako to piše Sead Alić „nepoželjna je, neprihvaljiva i vjerovatno zla“ (Odnosno, našim novinarskim žargonom kazano – Da li vas je stid?). Koga bi, a ko misli drugačije (pa neka je i iz neke perspektive pogrešno) trebalo biti stid i koga u društvu koje se diči slobodom mišljenja, otklonom od svega vjerskog i otvorenom antagonizmu prema svakom autoritetu. S kojim pravom nam ti „lideri“ javnosti nameću osjećaj krivnje i zbog čega tačno? Ako je Frojd pribilježio da osjećaj krivnje proizlazi iz interiorizacije autoriteta u vlastiti Super ego koji je k tomu strašniji od očeva autoriteta jer zna i svaku misao, a jeste, da li nam se današnji „očevi javnog mišljenja“ nastoje, skupa s nekim medijskim „autoritetima“ nametnuti kao novi, medijski posredovani, eksternalizirani Super ego?

Podsjećanja radi, mediji su „javno dobro“. Ustanovio je to Robert McChesney, a nije jedini koji je medije i „društvenu klimu“ ili „društvenu aromu“ (Fromm) koju kreiraju slikovito opisivao metaforama iz diskursa ekologije. Mediji kao takvi pripadaju svima i ne može ih se beskrajno onečišćavati. Kao ni zrak, kao ni vodu… „Ali, mediji moraju izvještavati o poremećajima i devijacijama u društvu!“ – zavapit će „objektivni“.

Njih treba podsjetiti da medijska pristranost nije samo neselektivna privrženost jednoj strani (stranci, ideologiji, pojedincu), nego i zadržavanje rasprave u granicama prihvatljivih pretpostavki (Chomsky i Herman). A prihvatljive pretpostavke su čitljive iz svima već dobro poznatih floskula i sintagmi tipa Retorika političara je ratnohuškačka, nacionalistička; Našom državom vladaju i uništile su je tri nacionalne partije; Država Bosna i Hercegovina podijeljena je po etno-nacionalnim linijama; U Bosni i Hercegovini umjesto demokratije imamo partiokratiju; Trebamo građansku državu; Zvanično Sarajevo/Beograd/Zagreb, bošnjačka nacionalistička politička elita (isto tako srpka, hrvatska), Treba nam kritičko suočavanje s prošlošću, Tri neofašizma, Politike sjećanja….

Frazama kraja nema, a pitanje je šta su neki od kreatora ovih „status quo“ mantri ponudili kada su u pitanju moguća rješenja, a da prevazilazi uske okvire „skidanja s vlasti“ ovog ili onog, revolucije, bunta i sličnih nekonstruktivnih i često, u datom momentu nemogućih opcija. U kontekstu „informacija“ koje nude ovi „analitičari“, napominjemo da i „rob može imati pravo na informaciju o svojoj slobodi, a da ne bude oslobođen“ (Alić).

Dakle, osim rasipanja velikim riječima, optužbama i maštovitim i javnosti uglavnom nerazumljivim frazama, istinski dijalog na relaciji intelektualci – političari skoro da ni ne postoji. Monolozi koje gledamo u raznim TV emisijama originalnih naziva svjedoče u prilog činjenici da mnogi intelektualci, kao ni političari koje kritikuju, a koji za sebe vole reći da su slobodni, ustvari ne znaju voditi uljuđen dijalog niti ponuditi dublja i smislenija tumačenja zbilje koja bi prevazišla jeftina dnevno-politička prepucavanja u kojima ti „analitičari“ izgledaju posve jadno, kao neki zlobni i zavidni dobri đaci (štreberi) koji zavide onim snalažljivijim (zgodna igra riječi – kampanjcima ili političarima) koji su uspjeli dobaciti malo dalje u palanci. Njihova nesposobnost uočavanja vlastitih grešaka i nedostatak sumnje i skepse spram poželjnih tumačenja stvarnosti govori o tome koliko su ustvari neautentični, neslobodni, duboko i nepopravljivo narcisoidni (Samo autentičan čovjek može voditi autentičan dijalog kaže sociolog Ratko Božović, 2014).

Ima li dakle puta iz konformizma u kojem su mnogi našli svoje mjesto? Mogu li mediji i „analitičari“ pouditi išta više od pukog informiranja koje ne nudi uputstva za izlaz iz košmara masmedijskoanalitičarskog mantranja? Da li stvarno ne možemo bolje i više od jednoumlja u kojem vlada tek privid slobode izražavanja i mišljenja? Kakvo je to mišljenje u kojem svi mniju isto? „Ako u cijeloj jednoj zajednici koja se smatra sposobnom druge podučavati demokraciji nema razlika u mišljenjima, nema suprotstavljanja, dijaloga i kroz to provjeravanja najboljih opcija – onda tu na djelu nije demokracija“ (Alić). Ni medijska sloboda. Ni akademska.

Rješenje dakako postoji, ali ono nije u drugoj krajnosti – pristranom izvještavanju o svim pozitivnim potezima političkih, korporacijskih ili drugih grupa koje nerijetko imaju ključ od blagajne takvih medija, uz istovremeno neukusno i očigledno zatvranje očiju pred nepravilnostima. A o tabloidnom celebrity kvazinovinarstvu ne vrijedi ni govoriti.

Angažirano profesionalno novinarstvo rješenja

Moguće rješenje je tamo gdje je problem i nastao – vratiti se izvornim načelima profesije. Danas se to, progresivno novinarstvo fokusirano na probleme, ali i moguća rješenja, naziva novinarstvom rješenja (ili konstruktivnim novinarstvom).

Karen McIntyre i Cathrine Gyldensted (2017), pojašnjavaju da je konstruktivno novinarstvo zapravo „forma novinarstva koja podrazumijeva primjenu tehnika pozitivne psihologije u procesu proizvodnje vijesti, s ciljem da kreira produktivno i angažirano novinarsko izvještavanje, dok se istovremeno pridržava ključnih funkcija novinarstva“ (2017). Takvo novinarstvo po Jodie Jackson (2016) „ne zahtijeva da ignorišemo negativne vijesti; radije, ono zahtijeva da ne ignorišemo pozitivne događaje i da, kada je to moguće, uključimo događaje u širi pojašnjavajući kontekst“.

U svojim prilozima i člancima novinari bi morali ponuditi i odgovore na pitanja Šta dalje? i Kako ćemo problem riješiti? umjesto odgovora na klasičnih 5W+H pitanja (ko, šta, kada, gdje, kako i zašto). U tom slučaju bismo konačno s novinarstva koje se bavi posljedicama, i kako kaže Robert McChesney služi „više kao autopsija nego kao antiseptik” prešli na novinarstvo rješenja i preduprjeđivanja problema, otkrivanja uzroka, pa zašto ne i onemogućavanje ponavljanja istih grešaka u budućnosti. Drugačije kazano, „prisilili“ bismo sve silne analitičare naše stvarnosti da, na osnovu svojih iskustava u rješavanju društvenih problema, ako ih uopće imaju, edukuju javnost o najboljim načinima za prevazilaženje socijalnih anomalija. U suprotnom, ”protjerali” bismo ih iz medija, budući da su oni iz javnog diskursa protjerali svaku mogućnost smislenog dijaloga.

Treba naglasiti da konstruktivno novinarstvo nikako ne znači pristranost pozitivnim vijestima i njihovo neselektivno forsiranje. Znanstvenici u suštini sve vijesti često dijele u dvije ključne kategorije – konstruktivne priče koje moraju biti „iznijansirane i uključivati sistematsku kritiku”. S druge strane, ono što mahom imamo trenutno jesu nekonstruktivne priče koje su ili „ ‘dobre priče’ u kojima uglavnom nema sistematične kritike i koje nisu izbalansirane, ili su to ‘loše vijesti’ koje su orijentirane samo na probleme“ (Anderson 2020).

Od 2013. godine u svijetu postoji mreža novinara koji se bave ovom vrstom novinarstva, a osnivači poručuju da je njihova misija „širiti praksu novinarstva rješenja: rigoroznog izvještavanja o odgovorima na društvene probleme. Nastojimo rebalansirati vijesti, tako da su ljudi svakodnevno izloženi pričama koje im pomažu u razumijevanju problema i izazova, te pričama koje pokazuju potencijalne načine kako probleme riješiti“. Novinarstvo rješenja, konstruktivno ili solution novinarstvo u Bosni i Hercegovini tek je u začecima.

Ovakvu novinarsku priču možete prepoznati kroz odgovore na sljedeća pitanja: 1. Da li priča odgovara na uzroke društvenih problema?, 2. Da li priča nudi moguće odgovore na problem?, 3. Da li priča donosi detalje o potencijalnim rješenjima koja su već negdje implementirana?, 4. Da li je narativ fokusiran na rješenje?, 5. Da li priča donosi dokaze o uspješnosti ponuđenih rješenja?, 5. Da li priča donosi i argumente o nedostacima ponuđenih rješenja?, 6. Da li su u priču uključeni stručni izvori, ljudi koji su direktno uključeni u rješavanje problema?, 7. Da li je priča poučna?, 8. Da li se u priči izbjegava zastupanje nekog rješenja?, i 9. Da li se u priči daje više prostora odgovorima na problem nego liderima, inovatorima ili dobročiniteljima? (Bansal i Rosenberg 2014).

U svakom slučaju konstruktivno novinarstvo mnogo je bliže istini od novinarstva fokusiranog na problem koje trenutno dominira u našim medijima. Potonje dodatno pasivizira javnost zasipajući korisnike medija negativnim vijestima i naizgled nerješivim problemima. Svrha novinarstva je traganje za istinom koja je, kako to Kovach i Rosenstiel kažu „funkcionalan i praktičan oblik istine“ (2009). Smisao tog traganje je u pomaganju građanima da što lakše funkcionišu u svakodnevnom životu, a ne kreiranje kulta svetaca u likovima dosadnih fraza analitičara.

Amela Delić rođena je 22. 01. 1990. godine u Zvorniku. Na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli diplomirala je 2012. godine, a magistrirala 2015. godine. Angažovana je kao viša asistentica na Odsjeku za žurnalistiku u Tuzli. Trenutno je studentica doktorskog studija Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, smjer komunikologija. Učestvovala je na više naučnih i stručnih konferencija. Objavila je deset naučnih i stručnih radova, bila je urednik ‘Studentskih novina’, a trenutno je i dopisnica portala MediaCentar i Analiziraj.