Medijski posredovana mržnja (I dio)

Piše: Amela Delić
Datum: 15.04.2020. u 20:56
Kategorija: Kritika političkog uma

Televizijska kamera snima ga dok sjedi za deskom u maslinastozelenom sakou. On uzima pištolj i s ironičnim smiješkom na usnama prislanja ga na sljepočnicu. Čuje se pucanj, a ekran je bijel. Leži na desku sa kapima umjetne krvi na sljepočnici.  “Prevarili ste se. Stavljanjem potpisa na Vens-Ovenov plan Srbi nisu izvršili samoubistvo. Srbi su ovim potpisom samo pokazali svijetu da će ostati i opstati na svojoj teritoriji, teritoriji Republike Srpske…”, govori dok ustaje i briše crvenu boju s lica.

Bio je to Risto Đogo, novinar tadašnje Srpske radio-televizije (poznate i kao Kanal S ili TV Pale). On je javnosti postao poznat po svojim nacionalističkim i ksenofobičnim “performansima” u toku dnevnika na već pomenutoj televiziji.

Kada mediji povedu rat…

Još prije osamostaljenja Hrvatske i Bosne i Hercegovine od ostatka Jugoslavije, a nakon što je u Srbiji vlast preuzeo Milošević, krenule su „čistke“ u srbijanskim medijima, pri čemu su na direktorske i uredničke funkcije postavljani poslušnici režima. U knjizi Olako obećana brzina, Dragiša Pavlović pojašnjava kako su mediji stavljeni pod Miloševićevu kontrolu odmah nakon čuvene Osme sjednice.

„Radio-televizija Beograd i Politika, sa većinom izdanja gotova svakog dana istržu najgrublje političke diskvalifikacije pojedincima, sa sastanaka osnovnih organizacija i opštinskih komiteta povodom rasprave o Informaciji sa 8. sednice CK SKS i te, ničim argumentovane sumnje i osude, nude na što udarnijim mestima. Štaviše, diče se time što su prešli na taj tobože demokratski, a ustvari huškački sistem imena i prezimena“.

Zajedno sa Ivanom Stambolićem i Dragiša Pavlović je na Osmoj sjednici eliminisan iz političkog života.

U historiji srbijanske televizije ostat će upamćeno prenošenje Miloševićevog obraćanja na Kosovu Polju kada je izrekao čuvenu rečenicu „Niko ne sme da vas bije!“. Dotada je već imao ključne medijske djetalnike uza se – Dušana Mitevića sa RTV Beograd, Ratomira Vicu urednika Ekspres politike, Slobodana Jovanovića, te glavnog urednika Politike Živorada Minovića. Uskoro će događaj od 24. aprila 1987. postati mitski.

Nekadašnji novinar i glavni urednik Oslobođenja, Kemal Kurspahić u knjizi Zločin u 19.30 piše kako je i sam Dušan Mitević svjedočio na koji način je RTV Beogad doprinijela stvaranju kulta vođe ili oca nacije nakon 24. aprila. „Pokazivali smo Miloševićevo obećanje ponovo i ponovo na TV. I to je ono što ga je lansiralo. Ovo je rekao Mitević naglašavajući tako i svoju ulogu u stvaranju nove srpske legende“ (Kurspahić).

Krajem agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada Milošević pokušava kurs svoje politike promijeniti u umjerenu i „mirotvoračku“, mnogi njegovi medijski saradnici s kraja 80-ih bit će zamijenjeni novim poslušnicima. Tadeusz Mazowiecki, specijalni Izvjestitelj Komisije Ujedinjenih nacija za ljudska prava  u  Jugoslaviji, piše da su osim režimske RTV Srbije postojale i privatne, nezavisne televizijske i radijske kuće – Politika i Studio B,  Radio B92, međutim, „njihov utjecaj je znatno manji od utjecaja RTV Srbije, jer ih samo mogu pratiti gledaoci iz Beograda“.

Problem sa štampom bio je još i izraženiji, budući da su „tri najtiražnije novine (Politika, Ekspres politika i Večernje novosti) pod kontrolom Vlade ili su joj veoma bliske“ (Mazowiecki). Kurspahić pak navodi magazin Vreme kao istaknut primjer medija u kojem je njegovano antiratno i objektivno izvještavanje. „Vreme je takođe ukazalo na jedan od najgorih primjera krivotvorenja “vijesti” iz ratnih zona sračunato na poticanje mržnje u srpskim medijima. Magazin (misli se na Vreme) je pronašao da je list koji se godinama ponosio time što je bio najtiražniji u Jugoslaviji upotrijebio 115 godina staru umjetničku sliku, izloženu u beogradskom Narodnom muzeju, predstavljajući je kao fotografiju srpskog siročeta čiji su roditelji ubijeni u ofanzivi muslimanskih snaga u Bosni.“, piše Kurspahić.

 Hrvatski mediji: Između Vijesnika i Feral Tribune-a

Ni stanje u Hrvatskoj nije bilo mnogo bolje nakon što je vlast preuzeo Franjo Tuđman. Specijalni izvjestitelj UN-a za ljudska prava, Tadeusz Mazoviecki zaključuje da su Hrvatsta televizija i Hrvatski radio prenosili poruke HDZ-a, dok je istovremeno postojalo i „impresivan broj lokalnih radio-stanica, više od 50, od kojih su mnoge emitovale kritičke poglede i mišljenja na račun Vlade.“ (Mazowiecki 2007).

Osim ovih radio stanica, ne treba svakako zaboraviti Nedjeljnu Dalmaciju, a kasnije Feral Tribune kao listove koji su se uspješno opirali nacionalističkom i ratno-huškačkom narativu, a Tadeusz Mazowiecki navodi još i novine Novi list iz Rijeke, dok im Kurspahić dodaje i kasnije pokrenute listove Erasmus i Nacional. Također, ne smijemo iz diskusije ispustiti ni OTV (Omladinsku televiziju) za koju specijalni izvjestitelj kaže da se „ističe po svojoj otvorenosti i prikazivanju mišljenja manjine“.

I Tadeus Mazowiecki i Kemal Kurspahić ističu da su mediji u Hrvatskoj koji nisu bili spremni prikloniti se Vladi i režimu Franje Tuđmana uglavnom trpjeli u ekonomskom smislu. „Drugi oblik pritiska je sudsko djelovanje protiv medija“, pojašnjava Mazowiecki, a problem su bili i monopoli budući da su HTV i Tisak – preduzeća u vlasništvu države imala pravo na nacionalnu frekvenciju / štampariju / prodajna mjesta štampe.

Iako je Tuđman pokušavo preuzeti i vlast nad listom Feral Tribune, „namećući mu drakonski porez, zabranjujući njegovo štampanje i prodaju u državnim štamparijama i kioscima i čak sudskim gonjenjem njegovih reportera i urednika“ (Kurspahić), ovaj list ipak nastavlja izlaziti i boriti se sa ratnom propagandom. Za ovaj dnevni list pisali su neki od najistaknutijih književnika i novinara poput Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Miljenka Jergovića, Heni Erceg.

Krug je, kako kaže Kurspahić, zatvorio čuveni Goran Milić (živio je u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu). Kada se vratio u Zagreb u početku nije dobro prihvaćen budući da su ga označavali kao jugonostalgičara koji je na Yutelu pokušavao „opravdati“ opstanak Jugoslavije, a drugi su mu, kaže, zamjerili to što nije pristao na antimuslimansku ratnu medijsku histeriju. Kurspahiću je kazao i da je odustao od angažmana u pojedinim međunarodnim organizacijama koje su mu nudile posao.

„Kao neko ko dobro govori engleski, španski i francuski pozvan sam na nekoliko međunarodno-spoznoriranih konferencija i uskoro sam shvatio da oni ne žele da ih ja podsjećam kako, ipak, postoje oni koji su krivi i oni koji su nevini za rat, počinioci i žrtve ratnih zločina. Jednostavno nisam mogao učestvovati u tim svi-su-oni-krivi ritualima i više me nisu zvali“, ispričao je Milić Kurspahiću.

Specijalni izvjestitelj zamjeri hrvatskim medijima širenje predrasuda i mržnje prema Srbima i Bošnjacima, a naglašava da se u tome posebno isticao list Hrvatski vjesnik. Nadalje, pojašnjava on, „mediji su manipulirali i u slučaju vojnog sukoba između snaga Vlade BiH i HVOa u BiH. Nakon što je HVO stvorio de facto ‘Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosna’ (HZHB) na području BiH, pojedini mediji počeli su se koristiti tim terminom rutinski. Čak i danas, nakon stvaranja nove Federacije BiH, mediji pod kontrolom hrvatske države nastavili su upotrebljavati termin institucija ‘Herceg-Bosna’“.

Kuspahić piše da su mediji bliski vladajućem režimu u Hrvatskoj bili očigledno zbunjeni načinom na koji se trebaju postaviti prema izvještavanju o zločnima srpskih snaga u Bosni. „Izvještavanje o srpskoj i hrvatskoj nacionalističkoj politici unutar Bosne također je bilo podložno očitim duplim etičkim i profesionalnim standardima: dok su ‘srpska republika’ i ‘srpska vojska’ redovno označavane kao samozvane i takozvane, njihovi ideološki blizanci ‘Hrvatska Republika Herceg-Bosna’ i njeno vojno krilo HVO tretirani su s punim uvažavanjem i poštovanjem“, piše ovaj autor.

Najmračnijim primjerom ratnohuškačkog izvještavanja u kojem se nije prezalo ni od izmišljanja lažnih informacija, Kurspahić uočava u dnevnom listu Vijesnik. Podjeća na lažnu informaciju ovog lista, smišljenu da izazove mržnju prema Bošnjacima. Naime, Vijesnikov dopisnik iz Mostara (Mario Marušić) napisao je da je „ispred katoličke crkve obješeno 35“ Hrvata. Ovaj tekst je, piše Kurspahić „sračunat na to da izazove maksimum užasavanja: tvrdnja o navodnom vješanju 35 Hrvata i to baš pred katoličkom crkvom smišljena je da proizvde utisak kako se istovremeno radi i o etničkom i o vjerkom progonu Hrvata-katolika.“

 

Medijski posredovana mržnja (II dio)

Amela Delić rođena je 22. 01. 1990. godine u Zvorniku. Na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli diplomirala je 2012. godine, a magistrirala 2015. godine. Angažovana je kao viša asistentica na Odsjeku za žurnalistiku u Tuzli. Trenutno je studentica doktorskog studija Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, smjer komunikologija. Učestvovala je na više naučnih i stručnih konferencija. Objavila je deset naučnih i stručnih radova, bila je urednik ‘Studentskih novina’, a trenutno je i dopisnica portala MediaCentar i Analiziraj.