Piše: Igor Radulović
Datum: 12.11.2021. u 19:05
Kategorija: Kritika političkog uma
Nije Crnu Goru i crnogorsko društvo toliko paralisalo i unazadilo to što je imala nesreću da se ruski i zapadni geostrateški interesi prelamaju preko nje, kao ni činjenica da evropska brokratija nikad nije bila ovako impotentna u trenuku kad su okolnosti nikad izazovnije, kao ni sve poznate slabosti prošlog režima nagriženog predugom vladavinom, korupcijom i lošom kadrovskom selekcijom u mnogim sferama, ni otvoreni nasrtaj Vučićeve nacionalističke mašinerije na Crnu Goru preko svog najjačeg oružja – Crkve Srbije i njihovih ovdašnjih političkih eksponenata i poslušnika, ni beskrajno licemjerni NVO sektor, ni nepojmljiva sujeta i egocentrizam Dritana Abazovića i ekipe, sastojka koji je nedostajao za pokretanje destruktivnih planova prema Crnoj Gori, u čijoj realizaciji mnogi imaju svoja mjesta i uloge… Nije crnogorsko društvo unazadila ni tradicionalna sklonost ka konvertitstvu i prozelitizmu jednog dijela Crnogoraca što je već jednom, prije više od vijeka, rezultiralo slomom i nestankom države, a što je za posljedicu imalo nezapamćene patnje naroda, već pojava koja je sve pobrojano učinila mogućim – mržnja.
Mržnja u svim pojavnim oblicima, od one indukovane klasičnim slabostima poput zavisti, ljubomore, osjećaja nedovoljnog uvažavanja od strane sredine, neuzvraćene ljubavi ili raznih životnih neuspjeha, reaktivne mržnje koja nastaje kao rezultat dubokog osjećaja nezadovoljstva usljed izloženosti nekoj bolnoj i stresnoj situaciji, koju svojim naporima osoba nije u stanju prevazići, do mržnje utemeljene na strukturi ličnosti, gdje je mržnja inherentna osobina takve jedinke. Mržnja koju su ljudi sa izraženim karakternim slabostima uspjeli uzvisiti na nivo ideologije, sa kojih pozicija su svjesno ili nesvjesno napadali i pokušavali obesmisliti i izvrgnuti ruglu svaki izraz ljubavi prema državi, zemlji, domovini ili, ako hoćete, metafizičkom prostoru kojeg poimamo kao okvir našega rođenja, istorijskog i porodičnog nasljeđa, ili još više sopstvenim izborom, u kojem smo kao ljudi nastali, i sa kojim ćemo se spojiti na kraju puta.
Petar Martinović, potpredsjednik cetinjskog odbora URA-e i advokat Mitropolije crnogorsko primorske, na partijskom skupu grubo je prozvao crnogorsku dijasporu govoreći: ” Lako je doći iz inostranstva da se kupaju ođe sedam – osam dana, kad dobiju boju da se vrate ponovo u inostranstvo, da preko plastike propagiraju patriotizam, a da se raduju materijalizmu. Treba ostat ođe u ovaj ČEMER I JAD (Crnu Goru tako naziva), treba ođe podizat familiju, plaćat porez, voljet ovu državu, to je patriotizam”. Opće je poznato da je dijaspora ne samo najznačajnija “privredna grana” Crne Gore, jer ona u Crnu Goru šalje dva puta više novca nego što u budžet države uđe od turizma, nego i ključni promotor Crne Gore u svijetu. Osim toga, nebrojeno je humanitarnih akcija koje je organizovala, a posebno se ističe po svome iskrenom patriotizmu.
Sakriveni iza ugodne pozicije ljutnje na bivši režim, kojem se, niko to ne spori, imalo štošta zamjeriti, izgradili su čitavu egzistenciju i neiscrpnu kolekciju narativnih bravura kojima su na mržnju što ih je pokretala, nanosili sve više slojeva farbi u vidu besmislenih izgovora. Mržnja ima odliku, na to računaju kreatori destruktivnih politika, da mnogo lakše i uspješnije od ponašanja motivisanog ljubavlju homogenizuje ljude ka nekom cilju. Ali to daje rezultate samo na kraći rok. Jer za razliku od mržnje koja snagu crpi iz negativnih osjećanja i nametnutog perfekcionizma, ljubav ne traži savršenstvo, jer se država, kao ni dijete, životni partner, roditelji, braća i sestre ili prijatelji, ili bilo ko ili bilo šta do čega nam je stalo ne voli uprkos manama, nego umnogome zbog njih samih.
Previše je manifestacionih oblika mržnje isplivalo kroz turbulentni period političkih sporenja u društvenom biću Crne Gore da bismo ih sve nabrajali, vidljivih od ulice do društvenih mreža. Ali za ovu priliku spomenuću neka skorašnja, iz javnog prostora, poput nevjerovatne radosti i likovanja dijela javnosti, kad je Vlada odlučila da nasuprot većine zemalja EU koje su spašavale svoje avio-prevoznike, na prečac i bez ozbiljnih analiza i procjena o svim aspektima uticaja jedne takve odluke, likvidira nacionalnu avio-kompaniju, obećavajući pritom, da će nova koju će formirati koštati nula eura. Što se vrlo brzo pretvorilo u trošak od više desetina miliona eura na teret državnog budžeta. Pa su na emotivni gest pilota Nikole Pavićevića koji je, na posljednjem letu za Montenegro Airlines “iscrtao” srce u vazdušnom prostoru iznad Crne Gore, reagovali palanačkom zajedljivošću i cinizmom, pokušavajući to “prodati” kao humor. Ili skorašnji nastup na stranačkom skupu potpredsjednika cetinjske URA-e i advokata Mitropolije crnogorsko – primorske Crkve Srbije, Petra Martinovića, koji je “kantu mržnje”, ničim izazvan, izlio na crnogorsku dijasporu, za šta je pobrao salve aplauza od svoijih kolega koji se nijesu na tome zaustavili, već su snimak proslijedili medijima kao promo sadržaj. A koliko mržnja do paroksizma može ogoliti slabosti i obesmisliti svako djelovanje, vidjelo se i u emisiji “Načisto”, u kojoj je gostovala poznata NVO aktivistkinja Vanja Ćalović Marković, gdje se projektovana namjera da politički poentira uz asistenciju prijateljski nastrojenog voditelja pretvorila u festival grča, nekulture i loših manira, što je za posljedicu imalo razočarenje čak i nekih njenih hard core fanova.
Na gostovanju u TV-emisiji “Načisto” sa Specijalnim državnim tužiocem Milovojem Katnićem, povodom slučaja “Panamskih papira”, gospođa Ćalović Marković (na fotografiji) u nedostatku konkretnih argumenata i pored naklonosti voditelja emsije, u jednom trenuku je na vrlo ružani i neprimjeren način spomenula porodičnu tragediju specijalnog državog tužioca, što je izazvalo osude čak i onog dijela njoj uvijek naklonjene javnosti.
Erich Fromm, njemački filozof, psihoanalitičar i socijalni psiholog u svojoj knjizi Zdravo društvo postavlja pitanje – šta je to pogrešno u savremenom društvu? Pa objašnjenje daje kroz pojam društvenog karaktera i njegove uloge u usmjeravanju energije članova društva da, bez svjesne odluke, čine upravo ono što društvo očekuje, uvjereni da to rade po sopstvenom izboru. Tako se refleks mržnje uvukao u onaj dio crnogorskog društva što sebe percipira kao vječite borce protiv svrgnutog režima, zaboravljajući pritom da su na vlasti već godinu dana neke druge snage, pa im je borba u nekim nastupima poprimila komične oblike skijamahije. Sve je rezultiralo time da je postalo normalno da svaka reakcija pri iznošenju stava ili kritičkog mišljenja u odnosu na suprotstavljeno, mora sadržati neki oblik mržnje i žučem obojene netolerancije. Doživljavajući potpuno pogrešno svaku dobronamjernost ili želju za razumijevanjem kao znak slabosti i odraz svoje superiornosti, što će zakonomjerno, vrlo brzo, shvatiti na teži način.
Sveti Augustin je jednom prilikom napisao – “mržnja je kao da popiješ otrov u nadi da će drugi čovjek da umre”. Plodove i učinke mržnje kojoj je Crna Gora izložena duže vrijeme, gledamo svakog dana u vidu entropije snaga koje su na ideologiji mržnje uspjeli doći u poziciju da njome upravljaju. I kao da su ispunjenjem toga cilja izgubili svaki drugi, pa sad državom upravljaju poput kapricioznog đeteta koje nenadno dobije dugo željenu igračku, s kojom sad ne zna šta bi, bez da počne da je lomi. Mrzjeti svoju porodicu, državu ili grad u kojem živite nije politički stav nego psihološki poremećaj. I jedino se na ljubavi može graditi nešto trajno i vrijedno. Zato njihova mržnja nikad neće biti veća od naše ljubavi.
Igor Radulović rođen je 8, 5, 1973. u Podgorici. Živi u Kolašinu, gdje je zaposlen u Osnovnom sudu.
