Piše: Petar Matijević
Datum: 03.08.2023. u 08:51 Izvor: Facebook
Kategorija: Kritika političkog uma
Na šta pomislite kada pogledate fotografiju nepregledne traktorske kolone u kojoj su žene, djeca i starci, tupih pogleda uperenih u nesigurnu i neizvjesnu budućnost? Koja li ih je muka natjerala da ostave sve što su imali, a ostatke spakuju u džakove? Da li je u pitanju neka strašna vremenska nepogoda? Nije, vidi se da je vrijeme bilo sunčano. Možda zemljotres, vide se ruševine tu i tamo? Nije zemljotres, područje jeste trusno, ali trese se zbog nečeg drugog – napolju bjesni rat, tačnije Oluja!
Šta vam se mota po glavi kad pročitate vijest da je dvjesta hiljada ljudi na tim traktorima, a da su samo nekoliko dana ranije obrađivali svoju zemlju, živjeli na svojim, kako se to dramoserski kaže, vjekovnim ognjištima, uljuljkani u nekakvu iluziju velike srpske države? Da li možda pomislite da su nesvjesni opasnosti koja se nad njima nadvila, ili možda svjesni ali ludo hrabri? Ili su slagani, prevareni, izdani? Nasankani na opsjenu nametnutu od beogradskih opsjenara i njihovih lokalnih žbirova, koji su ih ubjeđivali da Krajina nikad neće pasti (jedan takav i danas je na vlasti) i da „ustaše“ nemaju nikakve šanse da im preotmu oteto. Da tzv. Srpska vojska Krajine drži liniju razdvajanja pod kontrolom… Liniju koja se raspala kao paučina kad je na nju nagazila moćnija, brojnija, opremljenija i, kako to kažu Hrvati, nabrijanija vojska, u namjeri da okonča rat koji je započet četiri godine ranije na Plitvicama i u Vukovaru. Rat koji je vođen „za odbranu srpskog naroda“ – prljavi, pljačkaški rat u kom su sa trećine teritorije Hrvatske protjerani svi Hrvati, nakon čega su sukobi uglavnom utihnuli sve do jare i vreline avgusta 1995…
14. jula 1990. na hercegovačkoj vrelini u Trebinju, u atmosferi zagrijavanja plemenskih i etničkih poriva, Jovan Rašković drži zapaljivi nacionalistički govor. Od toga da „mi Srbi imamo prokletstvo života, da nas uvijek neko mrzi“ do otvorenog zazivanja rata i „rušenja ograda među Srbima“. Lupetao je uvaženi profesor ko maksim po diviziji, ali čisto sumnjam da je to radio zato što je bio glup, nije dakako. Radio je to zato što je osjetio da u okolnostima Miloševićevog de facto državnog udara, upada i pljačke trezora Narodne banke Jugoslavije, separatističkog ustava Srbije, narastajućih tenzija, zveckanja oružjem, ali i porasta nacionalizma među Hrvatima, on ima priliku za politički uspon. Dakle, čitavu godinu dana prije bilo kakvih ratnih sukoba ovaj srpski nacionalista šparta Hrvatskom i Bosnom i agituje za rat. Njegovi govori su jezivi, njegove opaske su opaske zlog ili ludog čoveka. Sve pod maskom „arhijereja“ s lažnim oreolom nekakvog svetitelja i spasitelja, ovaj čičica truje taj nesretni i neprosvijećeni narod, o kojem se navodno brine i navodi ga na slijepi kolosijek do kojega je stigao u avgustu 1995. Svega nekoliko godina bilo je sasvim dovoljno da od relativno kompaktnog, ekonomski solidno stojećeg i naroda grupisanog na teritorijama bivše vojne krajine napravi izbjeglice na traktorima iz 1995. Od predratnih više od pola miliona Srba u Hrvatskoj, danas ih ima, koliko, dvjesta hiljada? I to uglavnom raštrkanih po velikim gradovima i nešto malo u istočnoj Slavoniji koja je izbjegla Oluju mirnom reintegracijom.
Halal vam vjera, majstori i „zaštitnici“ srpskog naroda, zlikovci iz Kluba književnika, yebeni popovi udbaši i komunjare s nacionalističkim pamfletima u džepu… Halal ti vera narode, na moralnoj i etičkoj ispravnosti, na pronicljivosti, halal ti vjera što si dozvolio da te slijepci vode i dovedu tu gdje si sad! Po nekakvim Ledinama, utrinama, Sajlovu i Batajnicama, grupisani oko vruće janjetine, naričući nad zlehudom sudbinom.
Sudbina je tako htjela da odem iz rodnog sela – kaže poznata pjesma. Sudbina kao fatalistički slijed događaja na koji nemamo uticaj? Ili sudbina kao logičan slijed događaja na koje imamo uticaj, odgovornost, krivicu?
Vojno-redarstvena akcija Oluja je legitimna akcija oslobođenja OKUPIRANIH teritorija i u tom smislu je čista kao suza. U smislu planiranja akcije i namjeri da se, osim oslobođenja teritorije, protjera svo srpsko stanovništvo, Oluja je nesumnjivo udruženi zločinački poduhvat („nanijeti im takve udare, da praktički nestanu“ – F. Tuđman) koji je bacio sjenku na oslobodilačku akciju. Koliko god bili pobunjeni, pobuna se guši uklanjanjem kolovođa, a ne cijelog naroda. Takođe, preko 2000 ubijenih civila, uglavnom staraca, na ovu akciju baca tamnu sjenku ratnih zločina i etničkog čišćenja.
Svake godine Hrvatska neumjerenim i neodmjerenim proslavama gura prst u oko preostalim Srbima, svake godine Srbija svojim nekritičkim naricanjima gura prst u oko Hrvatima koji su od 1991. pretrpjeli sve ono (a i gore) od onog što su ’95 doživjeli Srbi. Međutim, po odvratnosti sutra će ih zasjeniti trojica jahača srpske apokalipse, tri crne ptičurine, dvije s kravatama, a jedna u mantiji, gdje će svojim lažnim suzama i brigom za Srbe, saditi klice za neka nova nasankavanja i neke nove oluje, a sve to pored ormara prepunog kostiju prijedorskih Bošnjaka.
E moj narode nesretni i glupavi, neće ti to na dobro izaći! Opet ništa ne vidiš i ništa ne razumiješ, opet se kockaš s budućnošću svoje dece. Zašto bih te žalio?
Naslov teksta je redakcijski. Fotografije u tekstu preuzete sa Fb-statusa.
