Piše: Sanjin Salahović
Datum: 02.02.2022. u 18:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Interesantno je gledati iz zraka oblike koje u tlu crtaju rijeke. Neke su prave, neke krivudaju na malom prostoru, za tako velike fenomene nelogično, poput zmija, a neke prave velike elegantne okuke i okreću se u čudnim pravcima koje, sa visine distanciranom posmatraču čini se, samo one razumiju. I na svom putu te rijeke prave priče o kojima svjedoče ljudi koji žive uz njih i u njima ili oko njih nalaze neiscrpan izvor egzistencijalnog nadahnuća.
Jedna rijeka koja je nesumnjivo ostavila veliki trag u civilizacijskoj priči jeste egipatski Nil. Svake godine plavila je područja kojim teče, a pored mulja, kojim je đubrila „civilizacijsku žitnicu“, stvarala je i nemir u seljacima koji su strepjeli za svoje parcele i sa zebnjom očekivali suočenje sa komšijama u ponovnoj preraspodjeli. Poznati osjećaj zebnje oko pravde i nepravde koje odlučuju o propasti ili uspjehu. Taj nemir i zebnja stvorili su geometriju, a geometrija unaprijedila civilizaciju i mir. I tako, mnogo je faktora koji utiču kako će zavijati rijeke: geologija, nagib terena, otpori i pogodnosti svakojake vrste na putu vode od izvora do ušća.
I kulture teku. Kroz vrijeme. Zavijaju tamo amo i imaju privilegiju i da idu unatrag i naprijed i uzvodno i nizvodno. U skladu sa vremenom i hirom kakvim su rijeke sastavljene od ljudskih misli i osjećaja. Kultura bi trebala stvarati ljudima mir u duši. Zato i postoji. Ljudi pristaju proizvoditi stvarnost na određeni način da bi maksimalizirali mogućnost svojoj egzistenciji, a mir i spokoj, koji jako zavise od uređenosti i predvidljivosti, spadaju tako u najveće ideale jedne kulture kojima ona mami svoje potrošače da pristaju uz nju i daruju joj svoje misli, vrijeme i djela.
A kako zavijaju rijeke kultura na prostoru Bosne i Hercegovine na kojoj se civilizacije susreću? Na čiju sreću i nesreću neka kultura plavi i kakve dragocjenosti ostaju iza nje? I koja je logika s kojom te rijeke zavrću i uvijaju se da bi nosile sa sobom i blagodet i nesreću u isto vrijeme?
Ambador Rusije u Bosni i Hercegovini, Igor Kalabuhov, prisustvovao je i obilježavanju neustavnog Dana Republike Srpske i manifestaciji organiziranoj povodom godišnjice Igmanskog marša. Novinari Slobodne Bosne su ovakav njegov postupak atribuirali kao „Šamar antifašistima“. A realnost je, zapravo, drugačija: narodnooslobodilačka borba u 2. svjetskom ratu praktično je omogućila jednoj isključivoj ideologiji (jugokomunističkoj) da zavlada dušama južnoslavenskih građana. Isključivost, totalitarizam, masovna ubistva tačke su na kojoj ruku pod ruku idu i velikosrspki nacional-socijalizam i jugoslovenski komunizam. Ne radi se ni o kakvom šamaru antifašistima, jer Kalabuhov jeste antifašista koji baštini komunističku ideologiju. (Foto: Slobodna Bosna)
Od 1945. godine Jugoslavija je objavila nastanak jedne velike panregionalne metarijeke koja je sa svojom jugoslovenskom ideološkom „kulturom“ trebala donijeti mir i predvidljivost na područjima „od Vardara pa do Triglava“, od „Đerdapa pa do Jadrana“. Žitelju urbanog naselja bila je nepresušni izvor stvarnosti potrebne da se utopija učini mogućom, a onome sa sela, koji živi uz obale te rijeke nevidljive društvene sile učinila se tim solidnim, vječnim, neumoljivim i blagodanim Nilom. Pa ju je i prihvatio, vjerujući da ona može stvoriti neku geometriju koja će, pored onog žita koje raste uz obale, proizvesti i civilizaciju i čudnovate oblike misli koje, također, proizvodi.
I baš kada smo trebali blagodeti te civilizacije i najveća dostignuća geometrije koja je nastala kako bi ljudima svojim čudnovatim oblicima, kojima je pronalazila parcele na zemlji nakon njihovog brisanja, dala osjećaj mira, spokoja, sigurnosti i iz toga pravde i slobode, uvidjeli smo nešto potpuno suprotno. Geometrija te civilizacije iscrtala je parcele koje nisu bile dobre za sve. Odnosno, vidjeli smo da je ta velika rijeka ustvari bila nevidljivi tok velikoprojekta velikosrpstva koji se na Balkanu prostirao kroz vrijeme još od sredine 19. stoljeća.
Ako je oružje Teritorijalne odbrane BiH bilo namijenjeno da izbalansira gestalt sliku odnosa moći između republika u jugoslovenskoj tvorevini, vidjeli smo da tog balansa nije bilo. Rijeka je poplavila, povukla se, ali novi crteži na terenu nisu odgovarali karti koju su seljaci imali u glavi i zebnja i nemir su se vratili – vrijeme za sudbinsku poplavu. I potom, simbolički, to oružje koje je namijenjeno tome da održava civilizacijski balans na Balkanu, podijeljeno je isključivo pobunjenim Srbima. Shvatili smo da je ta civilizacija bila njihova, a da smo mi u njoj bili gosti te da su htjeli da nam daju do znanja da je vrijeme da idemo.
Znamo kako je sve prošlo. Balans je ponovo uspostavljen i civilizacija može ponovo da nudi svoje plodove puštajući rijeku da teče kao prije.
Izjava aktuelnog premijera Kantona Sarajevo i predsjednika Naše strane, Nedžada Forte: „Ne stidim se bošnjaštva, jer ja nisam Bošnjak.“ možda najbolje pokazuje svu nesuvislost i opasnost ideološke paradigme na kojoj današnji Bosanci grade identitet. Naime, biti Bošnjak, ne znači ne biti Bosanac. Ali za baštinike jugoslovenskog ideološkog narativa, kakvi su ideolozi Naše stranke, bosanstvo isključuje bošnjaštvo, i obratno, što je stajalište prilično opasno za opstanak bošnjačke kulture. (Foto: Klix.ba)
Ali posao još nije završen. Mi znamo da se rijeke povremeno izlijevaju iz svog korita. Okusili smo to, znamo kako je. A valja sad napraviti tako da, kad se sljedeći put izlije, ne napravi štetu koju je načinila devedesetih godina prošlog stoljeća i do danas nije prestala praviti. Kako na primjer ustrojiti tu veliku kulturu u Bosni i Hercegovini koja je u biti metakultura i zove se bosanstvom, da bude rijeka koja će možda poplaviti, jer rijeke plave, ali da u tome ne zaprijeti ponovo da uništi Bošnjake koji žive uz njene obale? Kako se osigurati da sutra, u zajedničkoj državi, rijeke kultura Srba i Hrvata ponovo ne provale u Bosnu, ne razruše ustave i ne povedu sa sobom svoje esha potoke u lovu na vjekovni san o gospodstvu u Bosni, na račun Bošnjaka. Kako učiniti da, naprimjer, u sistemima sile koji direktno raspolažu oružjem, glavne kulturološke rijeke iz svojih matica u Srbiji i Hrvatskoj ne provale ustave u mislima Srba i Hrvata ili Bošnjaka srborusofila ili kroatofila, pa legalno opet, uz njihove potpise na odgovorajućim mjestima, kao 1991. godine oduzmu Bosni oružje i sa njim počnu ubijati Bošnjake koji druge domovine nemaju pa im je, u konačnom rješenju, propisan i genocid?
Duga je historija i dobrog i lošeg u suživotu ljudi i rijeka. Ljudi uče. Proračunavaju, prave i probaju vječne tokove i njihova djela učiniti predvidljivima. A rijeke se otimaju. Daju i uzimaju. Čini mi se da je tako i u Bosni. A vrijeme nam daje da učimo, probamo i činimo najbolje. I naravno, ne damo da se traže najlakša ad hoc rješenja koja nas često šarmiraju svojom jednostavnošću i lažnim mirom koji obećavaju. Jer najgore što se može ipak jeste povjerovati u priče i bajke i zbilja pokušati živjeti njihovu „stvarnost“. Rijeke teku. Ne mogu se popiti. Kulture isto. Ne mogu se uništiti. Barem ne ona bošnjačka na koju su Srbija i Hrvatska s visoka pogledale. Ne da se. Hoće teći.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
