Piše: Igor Radulović
Datum: 16.10.2021. u 09:00
Kategorija: Kritika političkog uma
Prosječan čovjek bez hrane može izdržati dvije do tri nedjelje, bez vode mnogo kraće, od dva do najviše nedelju dana zavisno od stanja organizma. Zato bez integriteta, ako sam izabere ili ako mu je takva priroda, čovjek može proživjeti čitav život. S druge strane, neki su izuzetni pojednici poput Jana Baalsurda, jednog od dvanaest norveških komandosa obučavanih u Britaniji tokom Drugog svjetskog rata, mogli uraditi skoro nemoguće. Kao prilikom akcije upada u Norvešku koja je bila pod nacističkom okupacijom, kad je bježeći od neprijatelja, nakon što je akcija otkrivena, uspio ranjen plivati čiav sat vremena kroz gotovo zamrznuto more do obližnjeg fjorda, u kojem prosječan čovjek ne može preživjeti duže od nekoliko minuta.
Janov podvig ga je ubrzo nadrastao i postao simbol otpora okupatoru koji je inspirisao mnoge druge da mu se pridruže rizikujući sopstvene, i živote svojih porodica, i pomognu mu da se prebaci na tada neutralnu teritoriju Švedske. S kontra strane opet, neki su crnogorski intelektualci bez integriteta, inspirisali mnoge slične duše da im se pridruže u hipokriziji i malodušnosti, stvarajući tako jednu društvenu amorfnu masu koja pluta na moralizmu, daveći sopstveni intelekt u dvoličnosti, dobro obloženoj u visceralnoj masti samodopadljivosti.
“Mržnja se prepoznaje po tome što neprestano traga za razumnim razlozima. Ona neće da bude osjećanje nego ubjeđenje.” kaže Manes Sperber, a Freud je mržnju definisao kao stanje ega koje želi da uništi izvor svoje nesrećnosti. Tako ovdašnji gurui građanizma, svoje mržnjom stvorene frustracije pokušavaju “prodati” kao borbu za pravednije društvo. I mora im se priznati – ta im prodaja ide odlično. Pa se nemali broj ljudi pronašao u tom referentnom okviru konstruisane stvarnosti. Sa kojeg “Olimpa” licemjerja “gađu” svojim otrovnim cinizmom, na svakoga ko se usudi da u ovom vremenu hibridne okupacije moje države izjavi da mu je Crna Gora u srcu, i da je preskupa cijena koju ćemo, zbog mržnjom vođenih pogrešnih odluka, kao društvo plaćati u godinama pred nama.
Potpredsjednici Demokratske Crne Gore Dragan Krapović i Mijomir Pejović pozdravljaju okupljenje protestante nakon nasilnog ulaska u zgradu Opštine Budva 2020. godine. Isti akteri su zajedno sa liderima Demokratskog Fronta, koji su zahvaljujući glasovima Građanskog pokreta URA i podrškom njima bliskih intelektualaca postali vlast u Crnoj Gori, prisustvovali su nacionalističkom piru isto u Budvi 2018. godine, povodom obilježavanja stotinu godina od sramne Podgoričke skupštine, koja je održana pod zaštitom četničkih formacija Koste Pećanca, čijim odlukama je Crna Gora obešćašćena i nasilno i prijevarno prisajedinjena Srbiji.
Ako govorimo o integritetu neke osobe onda mislimo i na njeno ponašanje, odnosno šta je pozadina tog ponašanja i šta ga podstiče. Na sposobnost samokontrole nad emocijama i impulsima u mjeri da ne prevladaju nad razumom. Na svjesnost osobe da se upravlja etičkim normama, vodi računa o sopstvenom interesu i interesu zajednice. „Znam da će biti mnogo gore nego što je sad, ali samo da ovi odu.“ rečenica je, koju ste često mogli čuti od mnogih građana Crne Gore prije parlamentarnih izbora u avgustu 2020. godine. Rečenica koja mnogo govori o stanju duha u jednom društvu. O nesposobnosti takvog društva da proizvede kredibilnu alternativu koja bi bila bolja od administracje kojom je nezadovoljno, i koja ne bi dovodila u opasnost i sami opstanak države. Pa onda takvo drušvo svjesno zabasa u destrukciju, da bi se, sveteći se „njima“, osvetilo samom sebi.
Ali da bi jedan takav diskurs uopšte zaživio, osim političkog, medijskog, obavještajnog i ekonomskog uticaja sa strane, radi sprovođenja planova političke dominacije, koja bi Crnu Goru svela na puku formu bez sadržaja pogodnu za asimilaciju, neophodno je da postoji plodno tlo za njegovo sprovođenje.
Prije zavisti, ljubomore, gnjeva, pa čak i mržnje Nietzsche je izdvajao osjećanje resantimana. Prema njemu, uslov da se resantiman uspostavi počiva na optuživanju okoline, pojedine grupe ili nacije za nečiju patnju ili nevolju. Resantiman je stalno ponavljanje istog bola na kojem se grade čitave kulture. Resantiman koči i uništava svako društvo koje svoje odluke zasniva na tom osjećanju. Tako su, inače ne pretjerano zdravo crnogorsko društvo, zastupnici građanističke političke misli odveli u bolest, prepuštajući političkim strujama koje mrze sopstvenu državu, uz pomoć populizma, banalnosti i tuposti, ali s jakim ideološkim i nacionalističkim uvjerenjima, da destruiraju i devastiraju crnogorski javni prostor i obesmisle većinu institucija. Da bi prikrili vlastite greške u proteklih godinu dana, koliko je na vlasti novi režim, za sve loše ekonomske, zdravstvene, socijalne i političke odluke (a bilo ih je nebrojeno) koje su povlačili, naši licemjeri nastavili da krive prethodnu vlast. Jer kultura resantimana je uronjena u prošlost, a prošlost je mjesto na kojem se akcija ne mora aktivirati, što podrazumijeva da su onda sadašnjost i budućnost od drugorazrednog značaja.
Težak je period i okolnosti koje proživljava crnogorsko društvo, a vrijeme pred nama obećava još neizvijesnosti i borbu za golo očuvanje temeljnih vrijednosti i kulture na kojima počiva. Ipak bih jednu stvar izuzeo iz one skupe cijene, koju moramo platiti svi zajedno, voljni i nevoljni sudionici izvrnute stvarnosti postistine, kreirane najviše od notornih licemjera. Što se mitovi o nekim ljudima i njihovim motivima, koji su se u javnosti uspjeli legitimisati kao beskompromisni borci za pravdu sa građanskim pogledom na svijet, i mitu o tome kako je Crna Gora prepuna kadrova kojii bi proizveli blagostanje nego im se ne da šansa, ruše kao dječije kule od pijeska pod naletom talasa na ulcinjskoj Velikoj plaži. A to nije skupo, koliko god da košta.
Igor Radulović rođen je 08. 05. 1973. u Podgorici. Živi u Kolašin, gdje je zaposlen u Osnovnom sudu.
