Piše: Igor Radulović
Datum: 17.08.2022. u 22:35
Kategorija: Kritika političkog uma
U petak 19. avgusta u Skupštini Crne Gore, glasaće se o povjerenju 43. crnogorskoj Vladi, ili tačnije rečeno, o Vladi Dritana Abazovića. I ne bi to bilo značajno za politički život jednog društva, jer Vlade dođu, ostave ili ne ostave posebnog traga na život zajednice, pa prođu. Međutim, u ovom slučaju se radi o svojevrsnom izjašnjavanju koje će značajno u budućnosti determinisati mnoge odnose, ne samo političkih aktera, nego umnogome na ozbiljan test staviti iskrenost nekih prijateljstava i saveza koji su kroz godine teških iskušenja građeni i potvrđeni. Onih saveta koji su za rezultat imali učvršćivanje jednog od najznačajnijih dostignuća obnovljene crnogorske države – multietnički i multikofesionalni sklad, i potvrde da ljudi različitih kulturnih, religijskih ili bilo kakvih drugih posebnosti, ne samo da mogu da žive zajedno a ne jedni pored drugih, nego da kroz odnose iskrenog povjerenja i privrženosti grade nešto mnogo vrjednije od pukih političkih kalkulacija.
Danas je Crna Gora, bilo da je posmatrate kao specifičan i prepoznaljiv prostor, bilo kao državu sa administrativnim kapacitetima, ponovo izložena destruktivnom nasrtaju kao rijetko kad u svojoj istoriji. Po intezitetu i brutalnosti recentni nasrtaj može se porediti sa onim iz 1918. godine, kada je kombinacijom pogrešne unutrašnje politike, nezdrave ambicije, unutarcrnogorske izdaje i ciničnog puštanja “niz vodu” od strane savezničkih centara moći, vođene kratkovidim trenutnim interesima, Crna Gora žrtvovana i nestala sa svjetske mape.
Ne može se, nakon svega što se dešavalo od 30. avgusta 2020. godine i dolaska na vlast snaga koje Crnu Goru vide samo kao jednu od srpskih i ruskih gubernija, bilo ko praviti naivan i skrivati iza paravana neinformisanosti. Ne može se, nakon svih poteza, destruktivnih oduka, sistemskog uiništavanja i sprovođenja zadate agende destruiranja države, koje se ne bi moglo pobrojati u jednom čitavom tekstu, ne vidjeti da je Crna Gora izložena brutalnoj neoružanoj agresiji. Kulmunacija svih nepočinstava od 30. avgusta 20202. je prevarno i veleizdajničko potpisivanje takozvanog Temeljnog ugovora između Crkve Srbije i njihovog piona Dritana Abazovića kojim se, najprizemnijim falsifikovanjem u vlasništvo tuđe države prepisuje hiljadugodišnja crnogorska istorija i kulturna baština, zajedno sa svim pravoslavnim sakralnim objektima i više od 50 kvadratnih kilometara crnogorske teritorije. Poslije toga bilo ko iz političkog života ne može se praviti da ne shvata da smo izloženi „puzajućoj“ okupaciji.
Jasno je da su snage koje kidišu na Crnu Goru danas mnogo organizovanije i da nastupaju mnogo promišljenije i po pažljivo osmišljenom planu, nego što to radimo mi, koji ovu državu osjećamo i doživljavamo kao svoju. Koji reagujemo stihijski, emotivno i iskreno. No, ni takav odnos snaga ne garantuje protivnicima Crne Gore da će uspjeti da svoj naum sprovedu do kraja. Zato su udarili na najčvršće ali i najosjetljvije uporište, koje je do sad, a ja želim da vjerujem da će tako biti i u budućnosti, bio ključni sastojak njene snage – privrženost i ljubav različitih nacija koje je čine.
Neprijatelji crnogorske države znaju da će, dokle god postoji riješenost i sloga onih političkih i društvenih snaga i nacija, koje su na Referendumu 21. maja 2006. godine Crnoj Gori vratile državnost i dostojanstvo, vrativši je tako na svjetsku scenu nezavisnih država, a nakon toga uvele u punopravno članstvo u NATO alijansu i predvorje Evropske unije, svi pokušaji da je sunovrate u orbitu “srpskog sveta” i od nje načine ruskog vazala sa izlaskom na toplo more ostati uzaludni.
Neki su akteri poklekli i pokazali janusovko lice, poput Nika Đeljošaja i Fatmira Đeke, stvaljajući se na stranu srpskih i albanskih velikodržavnih imperijalnih projekata. Dok su drugi, poput Mehmeda Zenke, predsjednika Demokratske unije Albanaca, a nadam se da će njegovim putem poći i Genci Nimambegu predsjednik FORCE, pokazali ne samo svoje čojsko lice, nego i to da su svjesni položaja u kojem se Crna Gora nalazi, i da je odistinski doživljavaju kao svoju državu. Što Crnogorci sigurno nikad neće zaboraviti.
Malo ko danas u Crnoj Gori i na zapadnom Balkanu, kao i u zapadnim političkim centrima nije svjestan činjenice da je, Dritan Abazović manje premijer Crne Gore a više “igrač” Aleksandra Vučića, koji “tancuje” kako mu on “svira”, radeći sad već neskriveno u korist njegovih destruktivnih ideja, a na štetu države na čijem je čelu.
I kakav god da bude ishod glasanja u petak o inicijativi o nepovjerenju Vladi, a sve upućuje na to da će Vlada “pasti”, politička karijera Dritana Abazovića i njegove stranke koja nije smogla snage da mu se odupre u rastakanju Crne Gore, nezaustavljivo juri ka sramotnoj ropotarnici istorije.
I sad dolazimo do razloga zašto sam pisao ovaj tekst, a to je neodređenost i držanje po strani Bošnjače stranke u odnosu na aktuelne prelomne događaje. Što je pogrešno na svaki mogući način ne samo za Crnu Goru, nego i za samu Bošnjačku stranku. Jer ne samo što je Abazovićeva politička karijera pred izvjesnim sunovratom, pa je “držanje” za njega u ovom trenutku politički neoportuno. Važniji razlog je sljedeći: u kriznim trenucima, kada se odlučuje o sudbini i budućnosti zajedničke nam države, držati se kalkulantski nije časno, a na duži rok ni profitabilno. Zato jedina ispravna odluka koju Bošnjačka stranka može donijeti na sjutrašnjem Glavnom odboru je da će, 19. 08. 2022. nedvosmisleno dići ruku za nepovjerenje aktuelnoj Vladi. Jer sve drugo bi bilo pogrešno i veoma štetno za budućnost ne samo Crne Gore, nego i Bosne i Hercegovine i zapadnog Balkana.