Piše: Sanjin Salahović
Datum: 02.09.2020. u 16:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Negdje u sredini obrazovanja u osnovnoj školi ide čas neki, polako, oči napola, kad ulijeće Vasko nastavnik historije. Ni ovo ni ono, nego odmah: „Učit ćemo pjesmicu.“
Vasko je ozbiljan nastavnik, mi ga opasnim doživljavali i uživao je (straho)poštovanje. A u slobodno vrijeme bio muzičar. Svir’o u Gradskom duvačkom orkestru. Sjećam se, volio sam ujutro ustati za Prvi maj i na bicikl, pa za orkestrom. A on mi namiguje iznad klarineta.
Helem, ni kako ni zašto, zapjeva: „Mlad partizan u boj kreće, baca pušku na rame… On pozdravlja oca, majku, sestrice… I potom odlazi da se sveti jer ih žarko ljubi sve.“ Sjećam se i danas kako se onako u polubunilu, jos nesabran, od monotonije i nastavnice i časa, upitah što to on, historičar, dođe bez ikakvog komentara da nas nauči pjesmicu usred časa “hemije”. I nije bio ni deset minuta, ode, opet na moje sanjivo čuđenje. A pjesma osta. Evo je sjedi u meni i dan danas.
Pedeset godina poslije, nakon učenja, nauka i prakse rada sa ljudima i psihičkim poremećajima u traženju odgovora na pitanje: „Zašto?“, koje svi, koji smo živjeli u Vaskovo doba i doživjeli devedesete, postavljamo sebi, shvatih i ja vezu. Umijeće programiranja ljudi je prilično jednostavno, a veoma efektivno i opasno ako mu priđete ozbiljno da ga primijenite mimo moralnih pravila i principa koji štite individualnu slobodu.
(Ne)svjesno polustoljetno modeliranje svijesti
Na času na koji je Vasko uletio kao grom iz vedra neba, možda zato što je bio težak, ili je bilo dosadno, koncentracija mi je bila na veoma niskom nivou, oči poluotvorene. Misli su mi bile opuštene, spuštale se prema REM (rapid eye movement) stanju sna – a u takvom stanju isključuje se kritička funkcija pa je lako dati ljudima informaciju koju će usvojiti bez kritičkog promišljanja. I baš to je uradio Vasko. Uletio u polusan, nije ništa objašnjavo da nas ne „probudi“, odradio svoje i zbrisao bez objašnjenja.
Iscrpljeno ratom, bosanskohercegovačko društvo, posebno njegov bošnjački dio, ušlo je u REM fazu, pa ga nije bilo teško dovesti do nivoa da je samo počelo sumnjati u činjenice kojima je u budnom stanju svjedočilo 90-ih godina. Rusko-srpska propagandna mašinerija izlila je u našu podsvijest brutalne neistine i tendeciozne poluistine na osnovu kojih danas smatramo da je naš najveći problem korupcija, a ne opstanak identiteta i države. Simbolička posljedica na lokalnom nivou u političkom smislu je u „republici Sarajevo“ omiljeni Dino Konaković, blaža verzija Dritana Abazovića u Crnoj Gori.
Čas se nakon njegovog odlaska nastavio kao da ništa nije bilo, nije se upalilo, čak ni naknadno, kritičko promišljanje, a informacija o mladom partizanu koji se sveti jer žarko ljubi najbliže (oca, majku, sestrice i braću) ostala je u nama. I siguran sam, sa značajnom kvalitativnom razlikom s kojom su je različite kulture u konfliktu koristile, prenijela se i na radnje u ratu devedesetih gdje je javni narativ na različite načine koristio njena, u podsvijest usađena, osjećanja.
O kvalitetu i kvantitetu upotrebe „pjesmice“ svjedoče presude Međunarodnog suda. A i politčko stanje u Bosni i Hercegovini, u kojemu se politički odnosi između ljevice i desnice, „liberala“ i „konzervativaca“ karakterišu odsustvom osjećaja za kompromis, konsenzus te doživljavaju ratom, potrebom za osvetom ili pobjedom po svaku cijenu.
Ono što se odmah može upitati je koliko ovakvih primjera jedan sistem koji, po ruskoj školi „napredne“ psihologije ne preza od svakakve manipulacije individue zarad koristi kolektiva države, radi ovo ljudima pedeset godina intenzivno, svjedoči o posljedicama „modeliranja svijesti“ koja utiče na našu stvarnost danas? Naša rascjepkanost mišljenja, vječna borba za samo svoju pravdu, nepristajanje na kompromise, mitološka borba za simbole i svetinje i potreba da se svetimo onima koji svijetle ideale iz Vaskove pjesmice žele ukaljati.
Podijeljena Crna Gora
Crna Gora danas se dijeli pola-pola upravo na tragu posljedica ove pjesmice. Pedeset posto je onih racionalnih koji žele vladavinu pisane riječi, lojalnosti zakonima i crnogorskoj kulturi koja je oglasila svoj put na Zapad i želju za životom u pravilima i vrijednostima njegove civlizacije – tamo hoće povući i crnogorsk državu na koju pravo za sebe hoće i kultura (veliko)srpstva.
„Ne znaju poslati ni prijetnju bez rime.” komentar je Alme Khodary, profesorice engleskog jezika, na tekst iz kojeg saznajemo da je u prostorije Islamske zajednice u Pljevljima (Crna Gora), nakon što su joj pristalice prosrpskih političkih partija polupala stakla, ubačena poruka: „Polećela crna ptica, biće Pljevlja Srebrenica.“
Ta druga kulturna polovina hoće prvo Beograd pa sa njim onda dalje. Na istok ili zapad kako odluče u svome zajedništvu. I ta se težnja potkiva bezbrojnim pjesmicama koje su naučene u polumraku historijskoga polusna mimo kritičkoga promišljanja. Usađene u podsvijesti kroz članstvo u emocionalnom registru, ove pjesmice, sa vrijednostima egzistencijalnih premisa, ona su tačka koju Amfilohije, Vučić, Dodik i njihova „duboka udbaško pravoslavna, nacionalsocijalistička država“ pritiska u svojoj manipulaciji postmoderne na Balkanu. Jer ideologije su odijela za presvlačenje, a kontinuitet pripada nacionalnom interesu.
U ovom slučaju taj interes je u Srbiji, pa dalje u Rusiji. I možda je i dobro da su izbori prošli ovako u Crnoj Gori: Crnogorska država stoji uspravno uprkos sreći opozicije nakon izbornog uspjeha. Znakovit je način na koji ta opozicija, ogrezla u mentalitetu silništva, nije mogla i pored sve uigranosti između vođstva i ”pastve” u 4S, zatomiti velikosrpsko nacionalno oduševljenje u proslavi rezultata izbora. Kao da su sve karte otvorili nakon više od pola godine korištenja simbola ljubavi svoga čudnoga tumačenja kršćanstva.
To nekontrolisano otvaranje karata poučno je ne samo za Crnogorce nego i za građane Bosne i Hercegovine. Prije svega Bošnjake koji su najvažniji razlog njenog postojanja i koji se i najviše pominju i u narativu predatora i kao žrtve genocida i zločina u presudama Međunarodnog suda. Možda je vrijeme za njih da shvate da pjesmice leže u nama. Ušle su mimo naše volje, a djeluju protiv nas. Ti ljudi koji se oduzimaju velikosrpstvom ipak ne mogu ostvariti svoje bez nas i našeg pristanka. Izbori u BiH dolaze.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
