Quo vadis, Bošnjačka stranka (Velika odluka u rukama male političke partije)

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 18.08.2022. u 01:35
Kategorija: Kritika političkog uma

Izvor: STAV

Svaki pojedinac i svaki narod sami su odgovorni za svoju sudbinu. Ali svaki pojedinac i svaki narod treba izgraditi odnos sa drugim pojedincem i drugim narodom kako bi lakše savladao prepreke koje se postavljaju pred njega. Tako su i Bošnjaci i Crnogorci odgovorni za svoju sudbinu, ali su u recentnom balkanskom kontekstu potrebni jedni drugima.

Sve muke koje Crnogorci muče nisu neočekivane, nelogične, nisu pale s neba, niti su rezultat neke zavjere. Za sve muke koje Crnogorci muče odgovorni su sami Crnogorci. Možemo, ali nećemo ovom prilikom, ići dva stoljeća unazad da prepoznamo uzroke slabosti tog malobrojnog naroda, osvrnut ćemo se samo na posljednje tri decenije: srbovanje do polovine ‘90-ih, socijalistički svjetonazor koji bitno određuje glavne suverenističke partije, nesposobnost javnog mnijenja da nauči iz bošnjačkih grešaka ‘90-ih da neće Zapad sam od sebe riješiti njihove probleme, da nije dovoljno biti dobar i imati dobre namjere, nego da treba znati šta se hoće i boriti se za sebe… A prije svega – permanentno jačanje Srpske pravoslavne Crkve u Crnoj Gori, filetističke organizacije čija je funkcija ništa drugo do posrbljavanje ono malo svjesnih nacionalnih Crnogoraca. Tako oslabljena crnogorska kultura, milenijskog nasljeđa, institucionalno nezaštićena, ipak nije lahak plijen velikosrpskoj aždahi, ali jeste sve slabiji.

Zle slutnje da Crna Gora kao država može opstati, a da Crnogorci kao narod mogu nestati, svakim danom su sve realnije. Takve prognoze nisu (više) samo nervozni iskazi malobrojnih crnogorskih nacionalista i konzervativaca. Potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve i Vlade Crne Gore ništa je drugo do de jure brisanje crnogorske povijesti i kulture pred očima i domaće i svjetske javnosti. Ugovor je potpisala tzv. manjinska vlada, koju su formirale opozicione partije, bez one najveće, DPS-a, a koja je dala podršku takvoj vladi.

Na opasnost podrške toj manjinskoj Vladi koju je formirao Dritan Abazović, rijetki su upozoravali. Nesvjesnost, “mala pamet”, lukrativni razlozi, nešto četvtrto, peto ipak je motitiviralo političke i ideološke oponente Abzovićevoj URA-i da ih podrže, a sve pod geslom “gore od Krivokapićeve apostoloske vlade ne može biti.” A može, i tome svjedočimo. Potpisivanjem spomenutog tzv. Temeljnog ugovora izbrisana je crnogorska kultura / nacija. I to je, očigledno kasno, osvijestilo crnogorske suvereniste iz SDP-a i DPS-a da krenu u akciju smjenjivanja Abzovićeve Vlade. Da li će biti smijenjena, saznat ćemo 19. avgusta ove godine, dan po izlasku ovog broja “Stava”.

Smjenjivanje Dritanove Vlade, čijim nepočinstvima bi se mogao posvetiti jedan cijeli broj magazina koji čitate, ovisi od Albanaca i Bošnjaka, odnosno njihovih partija koje su ušle u tu Vladu.

Albanska alternativa, s Nikom Gjeloshajem na čelu, je jasna. Ona će, na krilima probuđenog velikoalbanskog nacionalizma, nastaviti podržavati Dritana Abazovića jer joj odgovara njegova politika koja ima za cilj uništenje crnogorske nacije. Bez Crnogoraca nema Crne Gore (upravo onako kako bez Bošnjaka nema Bosne i Hercegovine), osim na papiru, a to znači da i bez formalnih promjena granica u sastav velike Albanije suštinski mogu ući i dijelovi većinski naseljenim Albancima.

Pitanje je šta će uraditi Bošnjačka stranka, bez čije podrške Abazovićevu Vladu nije moguće smijeniti. Saznat ćemo 19. avgusta. A sebi dajemo za pravo da političke predstavnike Bošnjaka u Crnoj Gori pozovemo da stanu uz suverenistički blok i glasaju za smjenu Vlade, čak i u slučaju da njihovi glasovi ne budu dovoljni za takvo što. A zašto?

Zato što će odluka Bošnjačke stranke bitno uticati na budućnost političkih odnosa između Crnogoraca i Bošnjaka u cjelosti, ne samo u Crnoj Gori. Ti odnosi su krucijalni za budućnost oba naroda i njihovih država, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, teritorija koje obuhvataju pojas ostao iza Osmanlija, “zelenu transferzalu”, čvrstu branu ruskosrpsko-pravoslavnoj kulturi da izađe na obale Jadranskog mora. Onaj kulturološki pojas iza kojeg stoji “duboka Zapadna država”, zapadna kulturno-civilizacijska paradigma, vojno zaštićena NATO-savezom.

Ma koliko za budućnost ne samo ova dva naroda, nego i cijelog Balkana, odluka Bošnjačke stranke po sebi ne izgledala tako važnom, ona je možda i sudbinski važna. Posmatrajmo širi kontekst, ozbiljna geopolitička nadmetanja na balkanskim prostorima.

Ptoizvođač nevolja je Srbija, velikosrpska politika, filetizmom zatrovano srpsko pravoslavlje čiji se oblici djelovanja podudaraju sa nacional-socijalističkom paradigmom. Duboka srpska država toliko je jaka da i poslije genocida nad Bošnjacima, stotina hiljada pobijenih, srušenih gradova i sela, uništenih privrednih i infrastrukturnih potencijala tokom srpske agresije ‘90-ih godina prošlog stoljeća, i dalje kotira kao “partner” Zapadu i državama koje ga čine. To ne znači da je Zapad na strani Srbije, to može jedino značiti da strategija kojom Zapad želi civilizirati Srbe u duhu zapadnih načela nije dobra. Ali nećemo govoriti o Zapadu, govorimo o narodima Balkana, njihovim suverenim odlukama.

Ta duboka srpska država, nakon vojnog kraha koji je doživjela, agresiju je nastavila medijsko-propagandnim, političkim, diplomatskim i ekonomskim sredstvima, obilno koristeći recidive jugosocijalizma koji ozbiljno opterećuju Crnogorce, ali u dobroj mjeri i Bošnjake. Šireći svoj zloduh kroz medije (Pink), mainstream kulturu (turbo-folk, reality show), sofisticiranu kulturu i umjetnost (dobri odnosi bosanskih i srpskih umjetnika, zajednički projekti, razumijevanje pojmova “humanizam”, “pravda”, “ljubav” u duhu neomarksističkih, a ne liberalnih vrijednosti) od potpisivanja Daytonskog sporazuma nastavlja kočiti potrebne procese artikuliranja nacija Crnogoraca i Bošnjaka na razne načine. Glavni je širenje odijuma prema temeljnim nacionalnim institucijama tih naroda.

Vriska i cika na Bakira Izetbegovića i SDA identična je vriski i ciki na Mila Đukanovića i DPS. Upiranje prstom u Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine isto je što i nastojanje da se omalovaži Crnogorska pravoslavna crkva. U političkom smislu, funkcija Dritana Abazovića i njegove GP URA i Demokrata Alekse Bečića ista je kao i funkcija NiP-a Elmedina Konakovića i Naše stranke Predraga Kojovića, a ulogu koju ima partija DF u Crnoj Gori identična je ulozi SNSD-a u Bosni i Hercegovini.

Najnovija akcija duboke srpske države je narušavanje odličnih međunacionalnih odnosa Albanaca i Crnogoraca i Bošnjaka i Crnogoraca. Podsjetimo, obnova nezavisnosti crnogorske države 2006. ne bi bila moguća bez Albanaca i Bošnjaka. Dobri poznavaoci prilika u to vrijeme svjedočili su izrazitoj srčanosti i Albanaca i Bošnjaka da podrže Crnogorce. I jedni i drugi su dolazili iz raznih zemalja svijeta, čak i iz SAD, samo da bi glasali za nezavisnost Crne Gore. Crna Gora je do 30. avgusta 2020. bila najsvjetlijim primjerom na Balkanu odličnih međunacionalnih odnosa svh njenih naroda, osim srpskog. A onda su stvari krenule nizbrdo…

Srbi su Albance, zahvaljujući politici Edija Rame (Otvoreni Balkan) uspjeli okrenuti protiv Crnogoraca. Ne do kraja, ne skroz, ali svakim danom sve više. Isto rade i sa Bošnjacima: historijski neutemeljen, neznaven, potpuno nepotreban i ničim motiviran govor Suade Zoronjić, poslanice Abazovićeve URA-e u Skupštini Crne Gore, o genocidu Crnogoraca nad Bošnjacima bio je ništa drugo do početak projekta bacanja kosti između Crnogoraca i Bošnjaka.

Bošnjaci u Crnoj Gori jesu snažno emotivno vezani za Crnu Goru, u odličnim odnosima sa Crnogorcima, ali također i, s razlogom, pomalo rezervisani spram njih, što zbog ‘90-ih godina, što zbog neriješenih otvorenih pitanja kakvo je masovni zločin i nasilno pokrštavanje muslimana Plava i Gusinja 1913. godine. Upravo taj događaj je iskoristila Zoronjićka da rasplamsa negativne emocije Bošnjaka spram crnogorstva, kao takvog. Za života rahmetli Rafeta Husovića, politika Bošnjačke stranke, koju je utemeljio i vodio, racionalno se odnosila spram otvorenih pitanja, kakva su događaji iz 1913., pitanje Njegoša i njegovog “Gorskog vijenca”. Ta pitanja se nisu bacala ad acta, nije bilo namjere da se zaborave, izbrišu, ali se sasvim razumno fokus stavljao na u recentnom kontekstu važnija pitanja na koja odgovori idu u pravcu etabliranja crnogorske i bošnjačke nacije u duhu zapadnih vrijednosti i gradnje zajedničkih odbrambenih mehanizama od veliksorpske najezde, koja nije prestala.

Ali dođosmo u regresiju… Optužiti samo Srbe za to, bilo bi nefer. Jer, odluke donose i Crnogorci, i Albanci i Bošnjaci. Možemo ih abolirati zbog neznanja, “male pameti”, pozivati se na historijski kontekst u kojem su sva tri naroda bila potlačena, institucionalno onesposobljena da se razvijaju. Ali život, pa i politički, ima svoja nepomjenjiva pravila, jedno od glavnih je – tu si i takav si gdje jesi i kakav jesi, nastoj izvući najbolje moguće poteze za budućnost ne ponavljajući greške iz prošlosti.

Najbolji mogući potez koji u ovom trenutku može povući Bošnjačka stranka u Crnoj Gori je da, kao i 2006., stane uz crnogorski suverenistički blok i ponovo glasaju za, ovoga puta smjenu Vlade Dritana Abazovića, ponavljamo, bez obzira da li njihovih glasovi bili dovoljni ili ne za takvo što.

Glasanjem za smjenu Vlade Bošnjačka stranka će jasno dati do znanja da razumijeva suštinske političke i geopolitičke igre i da između kratkoročnog interesa (dobijanja ministarskih mjesta i mjesta “po dubini”) i dugoročnih interesa (jačanje savezništva među narodima koji imaju zajedničkog neprijatelja i zajednička htijenja) bira dugoročne. Pokazat će mudrost da gubljenjem jedne figure u igri šaha, može oponenta dovesti u mat-poziciju. Pokazat će, također, da je sposobna prepoznati stvarne namjere učesnika u političkim igrama i time sebi priskrbiti autoritet potreban da je se poštuje i ozbiljno računa na nju u nekim budućim političkim situacijama.

Neglasanjem za smjenu Vlade, Bošnjačka stranka će se s pravom biti obilježena kao stranka u kojoj dominiraju korumpirani, uskogrudi političari “male pameti” koji ne vide šumu od drveta, koji nacionalna pitanja razumijevaju i odgovaraju na njih upravo kao što to rade Srbi, kojima je svako ko je drugačiji potencijalni neprijatelj, nipošto mogući saradnik i saveznik.

Argument na koji se pozivaju predstavnici Bošnjačke stranke spremni da nastave podržavati Abazovićevu Vladu je da “Temeljni ugovor nije problem Bošnjaka, nego Srba i Crnogoraca”. A potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora ne samo da je i bošnjački, nego je i balkanski problem. Da je tako, potvrđuje sve što se desilo vezano za taj bizarni čin i što mu je prethodilo. Glavni je eksplicitno skidanje obaveza na putu Crne Gore u Evropsku uniju zarad interesa Srpske pravoslavne crkve.

Treba biti otvoren i jasan. Glasanjem za opstanak Abazovićeve Vlade Bošnjaci će zabiti autogol, olakšati Srbima posao i u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini, jer budućnost Bosne i Hercegovine ovisi i o Crnoj Gori. Padne li Crna Gora, pada i Bosna i Hercegovina. Zaštita crnogorskih nacionalnih interesa isto je što i zaštita bošnjačkih nacionalnih interesa, i obratno.

Paralele između bošnjačkog i crnogorskog političkog i psihosocijalnog konteksta isuviše su očigledne da bi ih se smjelo zanemariti. Najmanje što se može uraditi u ovom trentuku je osvijestiti ih i izgraditi savez utemeljen na dugoročnim nacionalnim i državnim interesima Bošnjaka i Crnogoraca. Bošnjačka stranka će pokazati da li to razumije ili ne. Njena odluka da li će glasati za ili protiv smjene Vlade Dritana Abazovića ostavit će dugoročne posljedice, pozitivne, ako glasa za smjenu, negativne, ako glasa protiv. Velika odluka je u rukama “male” partije. I to je život. Svi su bitni.

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.