Piše: Maida Šljivić
Datum: 14.06.2021. u 19:45
Kategorija: Kritika političkog uma
Misija OSCE u Bosni i Hercegovini krajem prošle godine organizovala je literarno takmičenje „25 godina mira”. Ova inicijativa ima za cilj da podstakne mlade ljude da promisle šta njima znači mir i da na taj način povećaju svoj angažman u promovisanju ljudskih prava, političke i društvene stabilnosti i tolerancije u Bosni i Hercegovini.
Kroz ovaj rad nastojat ću odgovoriti na pitanje: Gdje je mjesto mladima u procesu izgradnje mira i da li u daljnjem procesu izgradnje mira mlade ljude treba ”opterećivati” pričama o/iz prošlosti?
Ne smijemo žrtvovati historijske (dokazane) činjenice kako bismo se priklonili određenim politikama ili zaradili određene benefite. To bi značilo žrtvovanje samog sebe u kulturi laži i poricanja. Tu dolazimo do dileme kako izmiriti ”račune” a da se pri tome ne relativizira agresija, da se jasno zna i smjelo kaže ono što su međunarodni sudovi već izrekli. Najjednostavnije rečeno, da se prestane sa kulturom poistovjećivanja agresora i žrtve.
Smatram da je nama pri procesu izgradnje mira i pomirenja najmanje bitna deviktimizacija. Treba se, odnosno mora se jasno znati ko je žrtva, a ko je agresor. Svaka negacija, ublažavanje činjenica (dokazanih) vodi pravo ka cjelokupnoj relativizaciji eksplicitnih zločina, koji se ni pod koju cijenu ne smiju umanjivati nego predstavljati takvi kakvi su – da se ne bi ponovili. Ukoliko pokušamo ublažiti i približiti strane koje su, jasno je i Međunarodnoj zajednici, zaista bile u konfliktu, dolazimo do velike dileme:
Ako niko, ni sa jedne strane, nije znao zašto i kako je došlo do rata, za šta se bori i koga brani, kako je moguć genocid nad Bošnjacima, koji je, sudski je dokazano, bio planiran, organiziran i sproveden? Kako je moguće da imamo još neotkrivene masovne grobnice, koje, pored otkrivenih, zasigurno nisu mogli iskopati pojedinci i nisu incident? Da li je onda retoričko pitanje „Ko nas zavadi?“, postavljeno od onih koji već znaju odgovor i ne trebaju ga. Ili pak onih koji pred istinom zatvaraju oči, prave se gluhi i nijemi unatoč tolikim dokazima, čime jasno vrijeđaju inteligenciju svjesnih i savjesnih građana.
Relativizacija samog čina agresije je nedopustiva! Nemoguće je i u budućnosti neodrživo spojiti „tri strane“ bez priznanja i pomirenja (koje je nemoguće bez priznanja i katarze strane pripadne krugu iz kojeg su agresija i genocid krenuli) i na taj način prizivati neki apstraktni mir. Mir možda jeste misaona imenica, neopipljiv i nevidljiv, ali po pitanju njegove uloge on je i te kako konkretan. Svaka relativizacija samo doprinosi životu mira kao apstraktne imenice u politički korektnom diskurzu, nasuprot njegovoj konkretizaciji koja je u interesu svima.
Rat je nepopularna tema u našem javnom diskursu. Na pomen riječi ”rat” više pazimo da ne povrijedimo osjećanja, da se ne osjeća poniženim onaj koji je svojim djelovanjem ili svojom šutnjom odobravao gnusne postupke organizirano sprovedene u ime naroda kojem pripada.
Tačno je da se ne može pripisati odgovornost pojedincu samo zbog njegovog kolektivnog identiteta. Međutim, moralna i politička odgovornost su neizbježne kategorije; one su dijelom Jaspersove teorije o pomirenju i vode ka priznavanju kolektivne krivnje u prošlosti kako bi društva i narodi (i oni koji su počinioci zločina i oni koji su pretrpili zločine) krenuli naprijed, ka progresu. Suočavanje sa sva četiri oblika krivnje, prema Jaspersu su, podsjetimo: kriminalna, politička, moralna i metafizička; suočavanje sa njima vodi ka pomirenju i progresu društ(a)va. Međutim, kao najveću prepreku u tome, Jaspers vidi sljedeće: „Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta.“, što možemo povezati sa interpretacijama i narativima koji su danas na sceni.
Zatvaranje knjige historije na spomen rata neće izbrisati tu historiju, ona je već ispisana. Ne možemo nasilno trgati stranicu želeći predstaviti naše komšije (bivše pripadnike agresorskih vojnih i paravojnih formacija) kao anđele s greškom (slučajnom). Ne smijemo sebi dozvoliti da taj dio historije danas čitamo ružičastim naočalama. Naprotiv! Potrebno je tu knjigu historije dobro proučiti, prostudirati, kako bi se uzela u obzir općenita mogućnost rada u svrhu društvenog prosperiteta što bi vodilo ka krajnjem cilju – pomirenju.
U našem javnom diskurzu nameće se, uporno, postojanje tri ili više strana, postojanje tri ili više istina i interpretacija događaja. Repozicionirajmo to ovako:
Prvo, ne postoji tri ili više strana u sukobu, nego samo dvije. Ona koja napada i čini stravične zločine i ima genocidne namjere – agresori i ona strana koja je napadnuta i koja nastoji očuvati dostojanstvo koje joj je tim napadima ugroženo – žrtva. Velika je razlika između onog ko napada iz požude ideološkog karaktera i s druge strane onoga ko primjenjuje silu u samoodbrani. Istini na volju, to nisu moje riječi. To su riječi međunarodnopravnog rječnika koji jasno definira i nalaže pravo na samoodbranu, a svaki oružani napad (ničim izazvan) na drugu državu i teritoriju druge države definira kao agresiju.
Drugo, ne postoji više istina. Istina je samo jedna. Sviđala se ona nekome ili ne. Postoji ono što je naučno, u ovom slučaju putem pravne nauke, dokazano i potvrđeno. Mi ne možemo govoriti da je nauka ovaj put na našoj ili na njihovoj strani. Nauka je samo alat kojim se dokazuje objektivna istina.
Treće se svodi na postojanje više interpretacija određenog događaja. To je u redu, tu je malo šta sporno. Uzet ćemo u obzir psihologiju kao nauku da to potkrijepimo. Psihologija nalaže da svaka individua ima vlastitu svijest u kojoj se kroje vlastite predstave, na osnovu percepcije. Percepcija sama po sebi ne mora nužno biti iskrivljena da bi stvorila iskrivljenu predstavu. Iskrivljena predstava ovisi i od drugih faktora naše svijesti. Stoga, tako iskrivljena predstava doprinosi broju različitih interpretacija historije i stvarnosti u društvenom pogledu. Stvarnost je jedna, istina je jedna, ali je unatoč tome mnoštvo interpretacija i predstava od kojih neke mogu biti tačne, polovično tačne ili potpuno pogrešne. Jaspersov stav upravo upućuje na to: „Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta.“. Potrebno je razgraničiti pojmove (objektivne činjenice) i stajališta (lične, raznovrsne interpretacije). Iz tog razloga, ništa se ne zaključuje zdravorazumski i na nivou jedne svijesti. Zbog toga postoji nauka. Ovaj put, pravna nauka je ukazala na tačnost određenih predstava i interpretacija, odnosa pojmova i stajališta.
Mir, dugoročan, stabilan, pravedan, moguć je samo ako se mit o postojanju „tri istine“ smjesti tamo gdje mu je mjesto, u politički korektan diskurz, koji, nažalost, nema uvijek za cilj spoznavanje činjenica. To bi značilo da se one objektivne i dokazane činjenice (presude međunarodnih krivičnih sudova) usvajaju u odgojno-obrazovnim institucijama. Nije istina da su djeca mlada i nerazumna, da treba tek nakon određene dobi pričati djeci i mladim ljudima o objektivnom stanju. Čovjek nikada nije ni premlad ni prestar da (na)uči razlikovati dobro od zla, istinu od neistine. Što prije postanemo svjesni zla koje nas okružuje, to smanjuje mogućnost iskušavanja istog na vlastitoj koži i ponavljanje historije.
O lošoj historiji je bolje učiti sa aspekta sadašnjosti, nego je u sadašnjosti proživljavati, ili još gore, strahovati od ponavljanja iste u budućnosti. Čovjek je po prirodi optimistično biće, želi napredak, želi ići naprijed u budućnost i to je svrha života – ići naprijed. Međutim, ako smo u stalnom strahu da nam se historija ne ponovi, bojimo se same budućnosti, odnosno nemoguće je razmišljati o njoj. Hegel će reći da čovjek nije slobodan ako je njegov duh zarobljen. Iz tog razloga mi ne možemo pričati ni o miru ni o slobodi, sve dok je naš duh zarobljen i strahuje od ponavljanja prošlosti u budućnosti.
Da li možemo danas reći da živimo u miru, bez imalo straha od ponavljanja historije? Odgovor je, nažalost, negativan. Imamo s jedne strane stremljenja ka pomirenju pod svaku cijenu, čak i pod cijenu relativizacije činjenica, agresije i deviktimizacije stvarnih žrtava. K tome, u javnom prostoru je prisutna eksplicitna i oštra, jaka struja kulture laži i poricanja. Žrtva trpi posljedice i jednog i drugog, i relativiziranja i otvorenog negiranja – činjenica.
Sudeći prema tome, žrtva je agresoru najviše kriva i što je živa. Sve dok je žrtva živa, živi i istina. I poslije agresije, zločina i genocida još uvijek traje genocid. Još uvijek postoji želja da nema onih koji o tome svjedoče, govore i/ili se naglas prisjećaju. Prema doktrini dr. Gregory Stantona postoji deset faza genocida, podsjetimo ih se:
Prva od njih je klasifikacija – to je dokazano, jasno se znala ciljna skupina agresora, a to je nesrpski narod odnosno Bošnjaci i, dijelom, Hrvati.
Druga faza je simbolizacija, čuli smo već u mnogim arhivskim snimcima i drugim dokumentima nazivanje nesrpskog naroda Turcima, balijama i slično, time je još jednom utvrđena ciljna skupina.
Treća faza je diskriminacija, ona je već otrpije i postojala nad Bošnjacima u SFRJ, ali je tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu konkretizovana.
Četvrta faza je dehumanizacija, oduzimanje glavne karakteristike života žrtvi – čovječnosti i smatra je potčinjenom i nižom vrstom.
Peta faza je organizovanje. Genocid nikada ne nastaje sam od sebe i kao splet slučajnih okolnosti, on je jasno isplanirana i organizovana akcija uništavanja jednog naroda, u našem slučaju je bio ustoličen velikosrpskim ideologijama i projektima, a podržan od strane Srpske pravoslavne crkve.
Šesta faza je faza polarizacije – mržnja se širi malignom propagandom.
Sedma faza je pripremanje. Pripremali su vojsku i naoružanje kako bi sproveli ono što su u prethodnim fazama isprojektovali.
Osma faza uključuje progon. Prognali su sve što se može prognati sa teritorija koje su zaposjeli.
Deveta faza, ona kobna, vodi ka istrebljenju. Želja da jednog naroda nestane, prerasta u plan, koji se u ovoj fazi realizuje kroz ostvarenje i konkretizaciju mržnje i nečovječnog postupanja. Ali to se ne zaustavlja samo na istrebljenju.
Danas se nalazimo u desetoj fazi, a to je faza poricanja. Generacije počinioca i onih nakon njih ne mogu, ali i ne žele da se suoče sa samima sobom i prihvate ono što je prihvatio cijeli svijet osim njih samih. Poricanje i laganje (samog sebe) nema rok trajanja, što je najveći problem. Ali druge je nemoguće lagati, jer postoji nauka, postoje dokazi, postoje svjedoci i žrtve.
Mi trenutno živimo u desetoj fazi. Genocid nad Bošnjacima još uvijek traje. Završena je agresija koja se prožimala kroz prvih devet faza, ali izgradnja mira nije moguća dok se ne stane u kraj (ne)kulturi poricanja i laži. Nalazim da je suvislo pitanje da li je pokušaj relativiziranja (dakle, ne eksplicitnog poricanja) alat koji pomaže izvršiocima desete faze?
Ovo pišem u nadi da ćemo u budućnosti, zajedno, ostvariti naše ciljeve i ostvariti pomirenje sa nama samima i sa prošlošću. Samo priznanje krivice, odbacivanje relativizacije agresije i odbacivanje negiranja historijskih, pred krivičnim sudovima dokazanih, činjenica rezultirat će da u budućnosti naši mladi mogu nastaviti u miru raditi i djelovati. Iz toga proizilazi, optimistično gledano, da naši mladi mogu više pažnje posvetiti nauci i tehnologiji nego pisanju o konfliktima i onome što je konflikt iza sebe ostavio, o postkonfliktnom stanju.