Piše: Miralem Suhić
Datum: 12.09.2021. u 18:50
Kategorija: Kritika političkog uma
„Region“, „lideri regiona“, „zemlje regiona“, „mir i stabilnost regiona“, „saradnja regiona“ – ove fraze i riječi sve češće čujemo i čitamo u medijima i izjavama političara, analitičara, novinara. Riječ „region“’ sve češće se koristi, upumpava se u javni diskurs. Njime se, u jeziku, brišu državne granice zemalja Zapadnog Balkana.
A nakon konstantnog korištenja ove riječi, došle su i one malo teže. Aleksandar Vulin, srbijanski ministar unutrašnjih poslova otkrio je karte: „Zadatak ove generacije političara je stvaranje srpskog svijeta, odnosno da objedini Srbe gdje god budu živjeli“. Kako to drugačije uraditi nego rušenjem odnosno zauzimanjem teritorija susjednih država, prije svega Bosne i Hercegovine, Crne Gore, te Kosova?! Vulinove poruke nisu ništa novo i očito je da ideologija Velike Srbije ponovo uzima veliki zamah. I Dobrica Ćosić je svojevremeno uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu poručivao: „Tu gdje živi narod, gdje postoji srpska kuća i srpska njiva, gdje se govori srpskim jezikom, tu će biti srpska država.“
Ponavljanje skoro pa iste rečenice tri decenije poslije, korištenje istih propagandnih metoda začuđuje, ali i opominje. Poznato je da ostvarenje „srpskog svijeta“ vodi u progon nesrba, masovne zločine, genocid.
Latinka Perović, “majka Druge Srbije”, u intervjuu za N1 rekla je da za države na prostorima bivše Jugoslavije izbjegava pojam “regija”, jer parafraziramo “taj pojam relativizira posebnost država”. Rijetki su ovako jasni i moralni glasovi iz Srbije.
foto: Slobodna Bosna
Propagandne metode velikosrpske ideologije
Profesionalan pregled političke propagande ideje ”Svi Srbi u jednoj državi” napravio je profesor Renaud de La Brosse. Sve počinje, objašnjava ovaj francuski intelektualac, simplifikacijom koja je prvi princip: „To znači da je, kako bi javnost zasigurno upamtila ono što propagandista želi da ona upamti, efikasnije objaviti jednu kratku i sažetu poruku koja rezimira ili po potrebi karikira određeni program, politiku ili ideju.“ Izjava Vulina bila je upravo to, a nikakva reakcija predsjednika Srbije Aleksandra Vučića potvrđuje da je velikosrpstvo zvanična politika ove države.
Nakon simplifikacije propagandisti projiciraju sopstvene namjere na druge. Naime, oni pripisuju neprijatelju da želi učiniti ono što sami spremaju. „U tom registru klasičan je primjer vidjeti kako se neki od najratobornijih režima kunu da ne žele rat i da je za rat zapravo kriva suprotna strana. Ta obmanjivačka logika završava tako da se pred sopstvenim javnim mnijenjem napad prikaže kao jedina moguća odbrana i kao nešto što nam je nametnuto, i da preostaje samo izbor između života i smrti…“ stoji u izvještaju profesora Renaud de La Brossea.
Vratimo se ponovo u sadašnjost. Vulin ima novu poruku: „Mi živimo na najvećem prostoru, kada je dio našeg naroda ugrožen, onda je ugrožen čitav srpski narod. Mi ćemo za mir učiniti skoro sve, ali i za slobodu ćemo učiniti sve.“ Stalno ulaganje u naoružanje i vojne vježbe gdje se pokazuje borbena spremnost postale su česte u Srbiji. Početkom godine u obraćanju vojnicima Srbije Vučić je rekao: „…da budete odvraćajući faktor za svakog agresora i za svakoga ko bi pomislio da može i smije napasti našu Srbiju.“ Iste riječi prije srpske agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 90-ih godina prošlog stoljeća, govorio je i Slobodan Milošević: „Vlada je dobila zadatak da pripremi odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju bezbijednim, odnosno učiniti sposobnim da branimo interese naše republike, a bogami i interese srpskog naroda van Srbije.“ Naredne godine pokazale su da je agresija na Hrvatsku, uništavanje Vukovara, kao i etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini dio te „odbrane interesa srpskog naroda.“
Mediji u službi 4S
Tri decenije, kontinuirano, na dnevnoj bazi, srbijanski tabloidi izvrću stvarnost. Očigledna (kulturno-simbolička i politička, jer za vojnu nemaju moći) okupacija Crne Gore predstavlja se kao pokušaj Crne Gore da pokori Srbiju, što se vidi iz izjave predsjednika te zemlje: “Vučić; Dok sam živ nećeš pokoriti Srbiju.”
Foto: Jutarnji list
Kontrola nad medijima karakteristika je svakog autoritarnog režima. Tokom Vučićevog predsjednikovanja mediji u Srbiji su sve neslobodniji, a lažne vijesti sve češće. Cilj svake propagande je postići da izražavanje informacija i ideja, drugačijih od onih koje se svjesno plasiraju u javnost, ostane u uskom krugu, da ne postane dio diskursa masovnih medija. Stalni Vučićevi nastupi u medijima pod njegovom kontrolom, te obrušavanja na novinare i ličnosti koji ne misle kao on dio su srbijanske svakodnevnice.
Jedno od obilježja velikosrpske propagande u punom jeku je i medijatizacija „političkih liturgija”. Vratimo se u period 80-ih godina prošlog stoljeća; svjedočili smo brojnim vjerskim i ritualnim ceremonijama u svrhu komemorisanja „srpskih žrtava”. Danas su to litije u kojima „ne damo naše svetinje“. Tada je ponavljana poruka o ugroženosti srpstva i danas je slušamo, pa se protura teza da su „Srbi najprogonjeniji narod u Evropi.“ Slobodan Milošević je u srbijanskim medijima bio predstavljen kao spasitelj koji je vratio srpskom narodu dostojanstvo, Vučić preuzima ulogu mesije i komandantna srpskog sveta danas.
Episkop pakračko-slavonski (Republika Hrvatska) Jovan Ćulibrk, obavlja funkciju koordinatora Odbora Srpske pravoslavne crkve za Jasenovac, čiji je predstavnik u Jerusalimu. Aktivan je u nastojanjima da genocid nad Srbima u 2. svjetskom ratu u NDH bude središnje mjesto oko kojeg se formira srpska nacionalna svijest, a u duhu samorazumijevanja Srba kao hristolikog naroda. Javnosti je Ćulibrk poznat više kao rok-kritičar i ljubitelj grupe Joy Division. O spomenutim aktivnostima, u javnosti se uopće ne govori.
Foto: N1
Historijsko iskustvo nas uči da nakon navedenih metoda slijedi agresija. Tako je „u julu 1990., nadovezujući se na dekret kojim je okončana autonomija Kosova i raspuštena vlada i parlament, odlučeno da se ukinu radio i televizijski programi na albanskom jeziku u pokrajini, čime je više od dva miliona Albanaca lišeno informisanja na maternjem jeziku, a zabranjene su i dnevne novine Rilindja. Uporedo s tim, vlasti iz Beograda su uhapsile i zatvorile dvadesetak novinara albanskog govornog područja, a otkaz je dobilo oko pet stotina novinara koji su radili na radio-televiziji Kosova…“ objašnjava profesor de La Brossea te dodaje: „kako bi se pripremilo i opravdalo Miloševićevo preuzimanje pokrajine Kosovo, srpska televizija je putem niza uopštavajućih komentara pokrenula kampanju protiv kosovskih Albanaca optuživanih ‘da truju bunare i kolju decu’“.
Danas, dok srpska propaganda govori o ugroženosti Srba, Bošnjaci u manjem bh. entitetu svoj jezik ne mogu zvati bosanski, nego institucije ovog entiteta nameću naziv „jezik bošnjačkog naroda“.
Pravo na veličanje osuđenika za ratne zločine ili nema mira?!
Ovaj tekst završavamo izjavom srbijanskog ministra unutrašnjih poslova u kojoj poručuje: „Ako hoće mir u BiH, stabilnost na Balkanu, mora da sluša šta Srbi misle… Ako vi Srbima u BiH, odnosno u Republici Srpskoj zabranjujete da misle svojom glavom i da kažu – genocida u Srebrenici nije bilo, hoćete li uhapsiti milion Srba koji žive u BiH? Šta Srbija treba da kaže? Da okrene glavu da se pravi da se to ne dešava?” Tako ministar susjedima, na prvom mjestu Bošnjacima, prijeti da niko ne smije Srbima da zabranjuje negiranje genocida i veličanje zločina.
Dakle, Bošnjacima, narodu nad kojim je počinjen genocid prijeti se ratom ako bude insistirao na poštivanju odluka međunarodnih sudova i kulturi sjećanja. Nezabilježen slučaj u historiji. No, bitnije je da ne bude zabilježeno ponavljanje historije. Širenje defetizma i slabljenje institucija države Bosne i Hercegovine, te uzimanje zdravo za gotovo izjava iz susjedstva nisu put do stanja u kojem Vulin neće biti faktor stabilnosti ili nestabilnosti.
Tekst je napisan pod pseudonimom. Ime i prezime autora, poznato je redakciji.
