Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 25..08.2023. u 23:50
Kategorija: Kanon sjećanja
Tri su razloga zbog kojih jedna država izvrši agresiju na drugu.
Prvi je “prosvjetiteljski”. “Ja znam, ti ne znaš, lijepo ti kažem prihvati moj način razmišljanja i djelovanja, jer je bolji za tebe, a ti nećeš. Ne ostaje mi ništa drugo do da te silom natjeram na ono što je bolje za tebe. Za tvoje dobro.” Naravno, vrlo problematično i neprihvatljivo, iz današnje perspektive.
Drugi je preventivni napad. “Praviš probleme, jačaš destruktivne ideje, prijetiš mi. Ne ostaje mi ništa drugo do da izvršim preventivni napad.” Djelimično problematično. Poštenije je jačati odbrambene kapacitete nego napadati. Međutim, nikada nećemo saznati da li bi svijet danas bio bolji da je Amerika 1945. godine bacila atomsku bombu na Moskvu, a ne na Hirošimu i Nagasaki. Da čovjek, po sebi, nije i oholo, bezobrazno, drsko biće, ne bi bilo ni atomske bombe, ni potrebe za njom. Ali čovjek može birati između dobra i zla u sebi. Sam bira zlo.
Treći razlog agresije je pohlepa. “Želim samo tvoj teritorij i tvoje resurse, ne i tvoju smrt. Izazivam te na viteški dvoboj.” Nepotrebno, ali najmanje problematično. Prilično fer.
U sva tri oblika agresije, ma zbog čega, trajno ili privremeno ovladavanje teritorijom je primarni strateški cilj. I u sva tri slučaja ne mora se izvršiti genocid nad narodom države na koju vršiš agresiju. Čak i kada kreneš s genocidnom politikom, ne postoje šanse da pobiješ ama baš sve pripadnike jednog naroda. Ako ništa, nekoliko će ih ostati živih, pobjeći će, pa pokušati obnoviti vlastito kolektivno biće. Opsade gradova, ubijanje civila, silovanje žena, pa i genocid, nisu krajnji cilj nego metod ovladavanja teritorijom.
“Ljudi me ponekad pitaju zašto se toliko brinem oko knjiga kad je toliko ljudi ubijeno. Moj odgovor je da ukažem na slučaj Aide Buturović jer su sudbine knjiga i ljudi neraskidive“, rekao je Andras Riedlmayer, bibliotekar na Harvardu. Na fotografiji Aida Buturović, uposlenica Narodne biblioteke koja je poginula prilikom spašavanja knjiga iz Vijećnice koju je srpska vojska granatirala u noći 25. na 26. avgust 1992. godine. Osim Aide poginuli su i drugi uposlenici tadašnje narodne biblioteke: Adela Leota, Mirko Azinović i Ante Slavko-Kovačić. Za njihovu smrt kao ni za paljenje Vijećnice niko nije odgovarao. (Izvor: Stav)
Samo je jedan način da uništiš jedan narod – uništavanjem pisanih, materijalnih dokaza njegova postojanja.
Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku zbog teritorije, zbog stvaranja teritorijalno velike Srbije. Na Bosnu i Hercegovinu zbog teritorije, ali i zbog uništenja bošnjačkog naroda. Znali su, čak bi se moglo reći da intelektualna i politička elita Srba zasigurno nije bila saglasna oko toga da li Bošnjake treba masovno ubijati, izvršiti genocid nad njima. Nimalo me ne bi začudilo da je bilo onih koji su donosili odluke, a koji su bili protiv genocida. Ali protiv jednoga nisu bili – uništenja bošnjačkoga naroda, njegovoga nestanka sa povijesne scene. Znali su da je to nemoguće učiniti čak ni genocidom. Znali su, odlično su znali, da je to moguće samo ako se unište pisani, materijalni dokazi njegova postojanja.
Zato su rušili džamije. Zato su preoravali mezaristane. Zato su spalili Vijećnicu. Cilj je bio nestanak Bošnjaka kao kulturnog i političkog subjekta, jer je on jedina prepreka velikoj Srbiji. Jučer granate, snajperi i genocid, danas reminiscencije na socijalističku Jugoslaviju, Pink i “Zvezde Granda”, briselski novogovor, “Heroji Halijarda”, “Fuck past, kiss the future.”, Regija i “trojka”.
Žele li Bošnjaci opstati, trebaju govoriti – pisano. Pismo, i samo pismo, može spasiti Bošnjake od nestanka. Ne teritorij, ne ova ili ona politička partija, nipošto Bruxelles, on ponajmanje. Samo pismo.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
