Piše: Azur Delić
Datum: 06.09.2020. u 10:00
Kategorija: Kritika političkog uma
Sloboda bez odgovornosti i zakona je put koji u konačnici vodi u ropstvo; tada bi jaki dominirali samo jer su jaki. Odgovornost krivo shvaćena kao vispreno ispunjavanje zadatog bez slobode je put u birokratsku hladnokrvnost bez promišljanja. Stoga, što više sloboda i odgovornost, uz zakonitost i profesionalne standarde, idu ruku pod ruku, to je društvo zdravije. To se odnosi i na medije i novinarsku profesiju.
Naime, najčešće se u diskursu ističe potreba za slobodom medija i tome svakako treba težiti. Naša zemlja napreduje korak po korak na rang listi. No, o odgovornosti medija se znatno manje govori.
Vijeće za štampu, koje je samoregulirajuće tijelo, ukazuje na greške i nadgleda primjenu Kodeksa za štampu i online medije BiH, fact checking portali raskrinkavaju lažne vijesti i dezinformacije, dok Regulatorna agencija za komunikacije BiH izriče kazne – sve to doprinosi uozbiljenju medijske sfere i poboljšanju novinarskog rada. Navedene aktivnosti dio su poziva na odgovornost. Problem su i dalje portali bez impresuma i tekstovi bez potpisanih autora koji vrve od dezinformacija.
Veći ili pak dio istog problema su mediji pod direktnom kontrolom političkih partija i stranih centara moći. Ovoga puta nećemo govoriti o tome, a ponešto smo već napisali. Sada govorimo o odgovornosti i neodgovornosti ”čuvara demokratije”.
Uz novinarsku asistenciju odgovorni za zločine i dalje kreiraju narativ
Mediji, tačnije novinari imaju ulogu „psa čuvara“ demokratije – kaže jedna od najstarijih komunikacijskih teorija. Oni se nerijetko nazivaju i sedmom silom ili četvrtim stubom vlasti (pored sudske, izvršne i zakonodavne). Pojava interneta dovela je u pitanje svrhu postojanja „čuvara demokratije“ jer građani sada sve informacije mogu pronaći na internetu, a i sami mogu biti izvori informacija koje objavljuju bilo na ličnim medijima (blogovi, društvene mreže), bilo na web-portalima koji to omogućavaju. U konačnici, danas je svaki pojedinac ”potencijalna TV stanica bez dozvole za emitiranje” (Nikolas Negroponte). Ipak, novinarska profesija, kao tradicija, nije izgubila na važnosti. Potreba za njom može biti samo veća jer nepouzdanih informacija nikada nije bilo više, a čovjek po svojoj prirodi želi znati istinu. Okolnosti su se promijenile, ali građani i dalje najviše vjeruju televiziji. To je posebno vidljivo tokom kriznih situacija u kojima je za čak 79% anketiranih građana TV najznačajniji izvor informisanja.
Biljana Plavšić je osuđena na 11 godina zatvora. Bila je inspirator zločina nad Bošnjacima i Hrvatima, a to se ogleda i u njenoj izjavi: ”Ja bih najviše volela da istočnu Bosnu očistimo, nemojte da me neko uhvati za reč, pa da misli da govorim o etničkom čišćenju. Oni su nama jednu sasvim prirodnu pojavu podmetnuli pod taj naziv etničko čišćenje i okvalifikovali to kao ratni zločin.”
Otuda je odgovornost tradicionalnih medija znatno veća. Oni kreiraju javno mišljenje, a za takvo što u formi koju zovemo „intervju“ izbor sagovornika jedan je od bitnijih elemenata u novinarskom poslu. Sami izbor sagovornika, po sebi, šalje poruku. Zato se nepristrasnost ili objektivnost u novinarstvu temelji, između ostalog, na zastupljenosti relevantnih sagovornika u medijskom izvještavanju (Kurtić). Društvo se tako informiše i često formira stavove o nečemu na osnovu novinarskih radova, ali i posredstvom mišljenja koja za medije iznose različiti sagovornici. Važnost relevantnih sagovornika u Bosni i Hercegovini i susjednim državama posebno dolazi do izražaja kada mediji izvještavaju o prošlosti.
Međunarodni sud u Den Haagu dugim sudskim procesom oslikao je karakter rata, otkrio počinitelje, pred lice pravde izveo one koji su planirali i provodili zločine, zločinačke poduhvate i genocid. Ipak, mediji o prošlosti izvještavaju selektivno što je profesionalno elaborirano u tekstu „Post-ratni narativi u medijima: Selektivni pristup u izvještavanju o temama iz prošlosti“
Mediji u bh. entitetu RS na fonu su stajališta političkih struktura ovog entiteta i susjedne Srbije – presuđeni u Den Haagu predstavljaju se kao heroji, o zločinima nad nesrbima se ne izvještava, genocid se dovodi u pitanje, haški proces se interpretira kao dio opće zavjere protiv Srba. Prostor se daje Biljani Plavšić, osuđenoj jer je doprinijela i podržavala kampanju etničkog razdvajanja koja je imala za posljedicu smrt i protjerivanje desetina hiljada ljudi. U tome, pak, najviše prednjače mediji u susjednoj Srbiji. Najsvježiji primjer toga je intervju Večernjih novosti sa Radovanom Karadžićem, osuđenim na doživotnu kaznu zatvora za genocid, etničko čišćenje i kršenje zakona i običaja ratovanja u kojemu se daje prostor da iznosi svoja stajališta o stvarima za koje je već osuđen. Prostor mu je čak dat i za proricanje budućnosti.
Ovu novinarsku praksu, koja se može dovesti u pitanje i sa stajališta profesije i etike, posebno štuje Milomir Marić koji je u emisiji Ćirilica do sada ugostio čitavu plejadu osoba osuđenih za najteže zločine. Među njima je i Duško Tadić član SDS-a koji je osuđen za premlaćivanje, ubistva i prisilna preseljavanja stanovništva – bio je čuvar u najstrašnijim logorima Omarska i Trnopolje. Tadić je bio gost i na RTRS-u u emisiji Ljudovanje. Vojislav Šešelj, osuđen za podsticanje progona, deportacije, stalni je gost u srbijanskim medijima. U ovome vjerovatno leži i odgovor na pitanje zašto se srbijansko društvo ne suočava sa zločinima i genocidom – izvršitelji, idejni tvorci, huškači su i dalje lideri javnog mnijenja, a sve to zahvaljujući novinarima i medijima. O susjednoj državi toliko. Šta je sa bh. novinarima?
Osuđeni za deportaciju i istrebljivanje je relevantan sagovornik?!
Zamislite da je kazna za nacistu Hermanna Göringa bila blaža te da je izašao na slobodu. Zamislite da je nakon toga slavljen kao heroj i pozivan u brojne medije da daje izjave – da priča svoju ”istinu”. Potom da je pozivan na godišnjice Holokausta kako bi iznio vlastito tumačenje radi novinarskog pravila druge strane. Rekli biste nonsens! ”Pa njemu je već presuđeno za sve te zločine,” dobacio bi racionalni glas.
Ovakva horor scena dešava se u Bosni i Hercegovini. Strašnije je što to niko ne problematizira; niko iz bh. akademske zajednice nije u javnosti, ili bar meni to nije poznato, izrekao kritiku što mediji kao sagovornike i kao goste u studiju dovode osobe koje su presuđene za najstrašnije zločine.
To rade i mediji koji nisu, kao što je RTRS, pod otvorenom političkom kontrolom. Tako TV1 u svom prilogu daje prostor Momčilu Krajišniku da dobrovoljni odlazak Srba iz Sarajeva 1996. godine okarakteriše kao etničko čišćenje, dok u istoj izjavi kaže da su vinovnici tog etničkog čišćenja oni koji su zaslužni što Sarajevo nije podijeljeno po njegovom receptu.
Krajišnik je svoju političku umješnost koristio i na lokalnom i na međunarodnom planu kako bi omogućio ostvarenje zajedničkog cilja Udruženog zločinačkog poduhvata putem zločina koje je ostvarenje tog cilja podrazumijevalo, stoji u presudi Haga.
Ovakav novinarski pristup legitimizira narativ čovjeka koji je osuđen za ono o čemu govori. Da li ćemo, primjera radi, u svom novinarskom radu uzeti izjavu i od osuđenih osoba u drugim slučajevima: od ubice supruge nakon što odsluži kaznu zatvora, od krivca u saobraćajnoj nesreći u kojima su stradali ljudi, od silovatelja koji je zbog toga robijao, itd.!? Da li je novinar znao da uzima izjavu od istaknutog člana udruženog zločinačkog poduhvata?
Ako mladi novinar nije znao to jeste znao njegov iskusniji kolega.
Naime, Momčilo Krajišnik je u nekoliko navrata bio gost i na FACE TV. U najavi intervjua Senad Hadžifejzović kaže: ”Prije advokatice u Hagu koja će nam objasniti posljedice revizije pogledajte ekskluzivni intervju sa Momčilom Krajišnikom,” citirajući potom dijelove intervjua koji je uslijedio. FACE TV je uradio i intervju duži od sat vremena sa Krajišnikom, a u najavi ovog intervjua Hadžifejzović je iznio dilemu: ”Ako sam ih morao u ratu intervjuirati, zašto ne bih i sada? Tada je to za javnost bilo herojstvo zašto i danas ne bi bilo?” Možda zato što više nije rat? Možda jer je nakon dugog sudskog procesa sve o Krajišniku kazano? Moramo ovdje primijetiti da bi, po istoj ovakvoj logici, u studio trebao biti doveden i Dario Kordić, također osuđeni u Den Haagu za slična djela kao i Krajišnik, samo ne u ime RS-a nego u ime Herceg-Bosne. No, bh. medijima za sada odgovaraju samo osuđeni pripadnici VRS-a i rukovodstvo RS-a ili oni samo prate trendove u Srbiji? Skoro svi mediji i javni djelatnici su, pa i već pomenuta televizija, burno reagovali jer je Kordić imao priliku da drži predavanje u studentskom domu – s druge strane omogućiti čovjeku koji je odgovoran za slične zločine da govori satima na televiziji je ”novinarsko herojstvo”?
Tako bosanski mediji dajući prostora osuđenima za ratne zločine kontaminiraju naš javni prostor. Vrlo važno pitanje je – Zašto? Krajišnik je potom ugošćen i na N1 uz očito neverbalno uzbuđenje voditelja zbog činjenice da je Momčilo došao u Sarajevo nakon dugo vremena. Uslijedilo je novinarsko pitanje: da li se smatra Sarajlijom? Ovakva priča nastavljena je i u nastavku intervjua.
Kuda će nas odvesti tople ljudske priče o zločincima i sa zločincima?
“Problem s Eichmanom bio je upravo u tome što je toliko ljudi bilo poput njega i što mnogi nisu bili ni izopačeni ni sadisti, što su bili, a i danas jesu, užasno i zastrašujuće normalni. Sa stanovišta naših pravnih institucija i naših moralnih standarda presude, ova normalnost bila je više zastrašujuća od svih zločina zajedno,” piše Hannah Arendt.
Navedenim novinarskim pristupima zlo se banalizuje, postaje daleko i nepoznato – kriv je uvijek neko drugi. Niko se od osuđenih ne osjeća krivim, to je svjedočila Hanna Arendt, njemačka filozofkinja, koja je izvještavala sa suđenja nacisti Eichmanu. Ono što je uočila tokom suđenja jeste njegova birokratska hladnokrvnost, manjak osjećanja krivnje i hladnokrvno ponašanje.
Tome je svijet svjedočio i tokom haškog procesa. To sada, zbog novinarskog pristupa, moramo gledati i u emisijama i novinarskim prilozima. Ovakvo novinarstvo je zapravo strvinarstvo, smatra kolumnista Tomislav Marković: ”Promovišući masovne ubice i njihova zlodjela, srpski mediji njeguju posebnu vrstu ‘red carpet’ novinarstva, koje se preobrazilo u strvinarstvo. Jer je tepih po kojem neprestano defiluju ratni zločinci pomalo specifičan: crveni se od nevino prolivene ljudske krvi.”
Nikada nijedan novinar na Balkanu nije osuđen iako su brojni krivci za širenje laži i raspirivanje mržnje tokom proteklog rata, što je inspiriralo i motiviralo zločince. I danas je medijski prostor preplavljen lažima, ratnohuškačkim izjavama i revizionističkim stavovima. Dobro poznata lica sa potjernica smješkaju se sa TV ekrana i vire iz portala i novina šireći svoje ideje i svjetonazore koje su odnijele živote ljudima – nije li krajnji momenat da se mediji i novinari pogledaju u ogledalo i kažu koliko su sami tome doprinijeli?
Azur Delić rođen je 22. 10. 1995. godine. Gimnaziju je završio u Živinicama, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za žurnalistiku. Tokom studiranja bio je aktivan u nevladinom sektoru, ali i kao predstavnik studenata u Vijeću Odsjeka za žurnalistiku. Po završetku studija zaposlen je na RTV Slon u informativnoj redakciji. Od 2019. godine dopisnik je Omladinskog programa BHR1.
Trenutno je student II ciklusa studija Odsjeka za žurnalistiku.
