Šta znači imati pravo na nešto?

Piše: prof. dr. Enver Halilović
Datum: 31. 03.. 2020. u 18: 15
Kategorija: Kritika političkog uma

U historiji psihoterapije ostao je zapisan slučaj poznate američke terapeutkinje. Njen pacijent je bila starija žena koja je bila opsjednuta svojim tepihom. Po cijeli je dan provodila vrijeme češljajući ga i pokušavajući ga držati perfektnim. Terapeutkinja ju je pitala ima li djecu i unuke, na što joj je ova odgovorila pozitivno. Uslijedilo je novo pitanje: ”Da li je lijepo vidjeti ih u svojoj kući u posjeti?” ”Da, naravno.”, reče pacijent. ”Pa zar nije trag njihovih stopala na tepihu znak da su oni tu?”, upitala je na kraju terapetkinja. I slučaj je bio riješen. Dobra osjećanja prema djeci, podijeljena su i sa tepihom. Slučaj se uzima za klasičan primjer uspješnog ”reframing(a)” (promjena okvira percepcije) terapeutske tehnike kojom se promjenom okvira percepcije mijenja i doživljaj stvarnosti.

Naravno velikosrbi i velikohrvati ne gaje osjećanja prema Bošnjacima neophodna za ovakav reframing spram teme o kojoj govori tekst uvaženog profesora Halilovića. Ali, zato tekst daje jednu drugu snagu, veoma veliku, koja je po sebi refremanig s kojim sami Bošnjaci mogu promijeniti način na koji gledaju sebe. Jer radi se o većinskom narodu u Bosni i Hercegovini.

Dok velikosrbi i velikohrvati osjećaju moć sa kojom sebi daju ”pravo da traže”, samo shvatanje Bošnjaka da postoji, kako se u članku navodi i ”pravo na dopuštenje” otkriva jednu novu mentalnu dimenziju u koju Bošnjaci ulaze u svojoj svijesti o vlastitom postojanju u Bosni i Hercegovini. A nije li to najveći garant njenom opstanku i budućem prosperitetu?! Sretno i ugodno čitanje ovog važnog teksta. I naša velika zahvalnost autoru, prof. dr. Enveru Haliloviću, što ga je podijelio sa nama.

Redakcija

 

Postoji više vrsta prava, u šta sada ne možemo ulaziti. Savremeni čovjek vrlo često poseže za onim što smatra i naziva svojim ličnim ili pravom svog kolektiviteta. Tu činjenicu ne vrjednujemo ni negativno ni pozitivno, samo je konstatiramo. U Bosni nepodnošljivu buku stvaraju Legitimni i Iredentist, Legitimni političkom ujdurmom o pravu Hrvata da kao tzv.konstitutivni narod uspostavi Treći entitet, a Iredentist višegodišnjim bjesomučnim povicima o pravu Srba da „odnesu“ pola Bosne u Srbiju. Pogledajmo s aspekta savremene političke filozofije o čemu se radi u ovim zahtjevima koji se vrlo navalentno veoma dugo nazivaju čak legitimnim pravom!

Zapitajmo se šta u biti znači imati pravo na nešto, ne samo sa aspekta onog ko se poziva na „svoje pravo“ na nešto, već i sa aspekta Drugog, onog ko omogućuje nekome da ostvari to „svoje pravo“. Pitanje je: je li onaj ko polaže pravo na nešto dužan da ima u vidu i uvažava i pravo Drugog, da zna da niko ne može ostvariti svoje pravo na štetu Drugog civilizirano, što znači dogovorno, mirnim putem? Znaju li D. Čović i M. Dodik šta znači uslovljavati etničku teritorijalizaciju izbornog prava, odnosno šta znači zalagati se i institucionalno zahtijevati odlazak jednog dijela jedne u sastav druge države? Ne može, niko normalan vjerovati da su oni toliko politički glupi da ne znaju šta hoće, odnosno šta u pogledu političke i bezbjednosne sigurnosti znače njihovi zahtijevi. Naravno, znaju oni da je to izazivanje rata, ali vjeruju u silu svojih matičnih država.

Gospoda D. Čović i M. Dodik moraju znati da je u savremenom svijetu politički standard koji glasi: sloboda pojedinca i kolektiviteta ograničene su slobodom drugog pojedinca i drugog kolektiviteta. Za civilizirane političke opcije to je aksiom.  Njemu suprotni, necivilizirani politički zahtjevi vode neciviliziranom rješavanju društvenih sporova, međusobnoj mržnji po osnovu političkih razlika, raznovrsnim međusobnim ubijanjima, uvođenju životinjskih stilova rješavanja „svojih prava“.

Američki teoretičar prava Vesli Hohfeld (1879 – 1918) navodi četiri različita načina korištenja izraza pravo, ali u osnovi se sva ona mogu svesti na jedno osnovno, a to je: „A ima pravo na X“ znači „da drugi imaju obavezu da omoguće da A dobije X ili da mu ga daju“. Da bismo shvatili navedenu definiciju prava moramo ukazati na vezu između: pravde, prava i obaveza.

„Ako A ima pravo na X, tada nije jednostavno riječ o tome da bi bilo lijepo da A dobije X, ili čak da A treba da dobije X. Imati pravo na nešto znači postavljati opravdan zahtjev za to, zahtjev koji podrazumijeva obavezu drugih u vezi s tim“.

U slučaju Hohfeldovog shvatanja značenja izraza pravo vidimo da pravo jednog podrazumijeva obavezu drugog. Onaj koji ima pravo i onaj koji ima obavezu da mu omogući da to pravo ostvari su u takvom međusobnom odnosu da ono što je pravo jednog je obaveza drugog; onaj koji ima pravo može isto da ostvari samo ako Drugi ima obavezu da mu omogući da to pravo ostvari. U predmetnom slučaju postavljaju se brojna pitanja, među kojima su: mogu li Bošnjaci imati obavezu da omoguće Srbima da odnesu pola Bosne u Srbiju; mogu li Bošnjaci imati obavezu da na prostoru koji i njima pripada kao i Hrvatima i Srbima i omoguće im da ostvare „svoja prava“, pristanu i proizvedu svoju političku i egzistencijalnu neravnopravnost s druga dva naroda?

Ako taj drugi koji omogućava ostvarenje prava prvog, u našem slučaju Bošnjaci, nema obavezu ostvarenja prava onog prvog (srpsku secesiju i hrvatsku političku teritorijalizaciju i privilegiju) onda to znači da taj (ti) koji ima(ju) pravo  ustvari, u suštini, nema to(a) pravo(a). U ovom slučaju, „imati pravo“ znači imati uslovno pravo, bolje kazano, znači nemati pravo, ili nemati bezuslovno pravo. Onaj ko ima neko pravo i onaj koji ima obavezu da omogući nekom da dobije to pravo su u uzajamnoj međusobnoj obavezi. Onaj koji ima pravo na nešto ne može da ostvari to pravo bez obaveze onog drugog da mu omogući njegovo ostvarenje. Pravo jednog je ograničeno pravom drugog i može se riješiti samo međusobnim dogovorom na obostrano zadovoljstvo, u skladu s interesima oba (sva tri) politička subjekta.

Prema drugom teoretičaru prava, Džozefu Racu, „X ima pravo ako, i jedino ako, X može imati prava i jedan aspekt njegove dobrobiti (njegov interes) bude dovoljan razlog da neko drugi preuzme za to obavezu, pod uslovom da sve drugo ostane isto“. Koja je dobrobit Bošnjaka za to da Srbi odnesu pola njihove državne teritorije u drugu državu i da sve ostalo ostane isto, odnosno da na zajedničkoj teritorije budu podstanari? Ima li tu logike? Kakva je dobra namjera u zahtjevima koji su na štetu političke jednakosti i ravnopravnosti, odnosno na štetu zajedničke države. Srbi i Hrvati u BiH su političkom odlukom tzv. međunarodne zajednice iz statusa nacionalnih manjina prevedeni u nacije i sada se ide dalje: Srbi traže da odnesu pola bosanske teritorije u Srbiju, a Hrvati traže svoju „legitimnu državu“ unutar države BiH računajući na vanjsku podršku bližih i daljih susjeda.

Džozef Rac postavlja dva zahtjeva onom ko polaže pravo na nešto. Prvi zahtjev, da bi A imalo pravo na X jeste da A pravom na X postiže neki interes, ali ne isključivo i samo vlastiti interes. Drugi zahtjev, je da A ima toliko i takvo pravo na X da predstavlja dovoljan razlog da za Druge bude obaveza da prihvate i omoguće pravo A da dobije X. Racovi zahtjevi onom ko „polaže pravo“ na nešto jesu to da njegov interes (interes A) da ima pravo (na X) da taj interes (A) za (X) sadrži dovoljan razlog za Druge da ga razumiju i prihvate kao svoju obavezu i da mu omoguće da A ostvari pravo na X.

Navedimo dva primjera prava, jedan kada neko polaže pravo na nešto, ali to njegovo pravo nije obaveza za druge da mu omoguće da ostvari to pravo, i obrnuto primjer kada neko ima pravo na nešto i tim svojim pravom obavezuje druge da (on) ostvari to pravo.

Prvi primjer je recimo nečije polaganje prava na klavir marke ‘stajnvej’, jer doprinosi nečijoj dobrobiti, njegovom muzičkom razvoju, zadovoljenju želje za njegovim umjetničkim užitkom, ostvarenju karijere, obezbjeđenju uslova za život. Odgovor na pitanje: imam li pravo na klavir marke ‘stajnvej’ zbog nekog od navedenih razloga, zato što mi doprinosi nekoj vrsti dobrobiti, je negativan, nemam pravo na klavir ‘stajnvej’ zato što ću time postići samo ja neku vrstu dobrobiti. Ovo moje ili nečije pravo, iako doprinosi mojoj, odnosno nečijoj dobrobiti, ne sadrži obavezu drugoog/ih da mi omogući/e da ostvarim to pravo. Doprinos kojeg ja ili neko ima od realizacije prava na taj klavir nije dovoljan razlog da bi bilo ko imao obavezu da meni ili nekom drugom omogući da ostvarim to pravo. Nečije pravo takvog tipa je takvo da ne proizvodi obavezu drugog/ih da ono bude i ostvareno. Takva su prava Hrvata na treći entitet o kojem govori Legitimni i prava Srba na samoopredjeljenje o kojima govori Iredentista.

Legitimni (Dragan Čović) u ostvarenju „svog prava“ ne traži ostvarenje istog prava Drugog (Bošnjaka i Srba) na prostoru projicirane Herceg Bosne, ne zalaže za to da Bošnjaci i Srbi imaju ista politička i druga prava na teritoriji gdje su većina Hrvati, npr. u Livnu, Posušju, Čapljini itd., kako se zalaže za Hrvate na nivou BiH. On traži samo i isključivo legitimitet Hrvata Herceg Bosne u državi BiH.

Nije problem zastupiti princip afirmativne akcije za sve etničke grupe na cijeloj teritoriji BiH, od mikro do makro političke zajednice, za Bošnjake i Hrvate u Banja Luci, Bijeljini, Trebinju, za Srbe i Hrvate u Sarajevu, Tuzli, Zenici, za Bošnjake u Srebrenici, Bratuncu, Prijedoru, ali je sam po sebi problem politički zahtjev da se princip afirmativne akcije provodi samo za jednu etničku zajednicu ili pojedinca na samo jednom nivou političke vlasti, po insistiranju, ne samo, Legitimnog ili bilo kog drugog, Nelegitimnog. Takvo zalaganje je protivno političkom principu i standardu afirmativne akcije. Ono ne doprinosi ni jednakopravnosti ni ravnopravnosti niti etničkih grupa niti građana, već, naprotiv, uspostavi političkog hegemonizma, etničkoj supremaciji i građanskoj nejednakosti i nejednakopravnosti. Stoga je neprihvatljiv i politički vrlo opasan bilo kakav zahtjev za bilo kakvim etničkim hegemonizmom bilo na nivou međudržavnih bilo na nivou unutarnjih etničkih i građanskih društvenih i političkih odnosa u jednoj državi, na bilo kojem dijelu teritorije BiH u odnosu na Druge etničke zajednice i građane. Legitimni (Dragan Čović) se ne zalaže niti za tzv. jednakopravnost niti za ravnopravnost, već obrnuto, za hrvatsku etničku  supremaciju, nejednakopravnost i hegemonizam.

Drugi primjer prava je moje ili nečije polaganje prava na to da ne bude/m ubijen. Odgovor na pitanje: imam li pravo na to da ne budem ubijen je potvrdan, imam pravo na to da ne budem ubijen. Razlog za to da imam pravo da ne budem ubijen i da je drugi dužan i obavezan da mi omogući ostvarenje tog mog prava je u tome što ono „u tolikoj mjeri doprinosi mojoj dobrobiti da opravdava obavezu drugih da me ne ubiju“. Dakle, neko ima pravo na nešto ako i samo ako (to) pravo drugog sadrži dovoljan razlog da bude dobrobitna obaveza i za druge. Insistiranje na uzajamnosti mog prava i dobrobitne obaveze Drugog je zajednička karakteristika kako savremenih liberala tako i komunitarista. U savremenoj političkoj filozofiji kada se govori o pravima, sopstvenim, individualnim ili kolektivnim, pravima individue ili kolektiviteta, govori se istovremeno o njihovim pravima i obavezama svih subjekata prava i obaveza. „Prava i obaveze mogu ići samo zajedno ili ih uopšte nema“, kako onda kada je njihov subjekt samo jedan tako i onda kada se radi o više njihovih subjekata.

Generalno i sasvim konkretno, mnogi ljudi suviše lahko izmišljaju svoja i nova prava. Bolje kazano, ljudi ne razlikuju šta znači imati pravo i zato svoje zahtjeve proglašavaju i nazivaju pravom. Mnoga prava u svakodnevnoj praksi širom svijeta nisu prava, već zahtjevi. Zahtjev Legitimnog (Dragana Čovića) za izborni zakon po njegovoj mjeri i mjeri njegove političke stranke nije pravo, kao što ni zahtjev Iredentiste (Milorada Dodika) za nošenjem polovine Bosne u drugu državu, Srbiju, nije pravo. Ti zahtjevi nemaju nikakvu osnovu ni razlog da budu obaveza tzv. Unitaristi da im omogući da dobiju treći entitet, odnosno pripoje tuđu teritoriju drugoj državi.

Iredentist (Milorad Dodik) dok se zalaže za pravo Srba u RS na samoporedjeljenje ne zalaže se za isto takvo pravo Bošnjaka i Hrvata u RS za svoj izlazak iz totalitarne, etnički neravnopravne RS stvorene na genocidu i etničkom čišćenju očeva, djedova, majki, sestara njihovih današnjih potomaka i ostataka. Dok zagovara pravo Srba u RS za prisajedinjenje RS sa Srbijom nema u vidu isto pravo Bošnjaka u Sandžaku za prisajedinjenje sa Bosnom. Svo iredentističko arlaukanje o prisajedinjenju Srba RS sa maticom Srbijom ima za cilj (1) da ušutka zahtjev Srebreničana, potomaka srpskog genocida u Srebrenici, za formiranjem Distrikt Srebrenica, (2) da spriječi i bukom o odcjepljenju RS onemogući da se u zapošljavanju, ulaganjima u razvoj Srednjeg podrinja, a posebno u političkim izborima za lokalnu vlast u Srebrenici, Bratuncu, Prijedoru uvede princip afirmativne akcije za Bošnjake kako bi se nadomjestio broj predstavničkih mjesta u njihovim lokalnim parlamentima za onaj broj Bošnjačkih glasova koji je ubijen u genocidu u Srebrenici, (3) da onemogući izvlaćenje potomaka žrtava genocida u Srebrenici iz čeljusti genocidne tvorevine, njene vlasti i žandarmerije.

Pitamo se na kraju: da li su zahtjevi za trećim entitetom odnosno za tzv. prisajedinjenje pola države drugoj državi dovoljni da Drugi imaju obavezu da to omoguće? To zavisi ne samo od toga koliki je interes i dobrobit samo onih koji takve zahtjeve postavljaju kao svoja prava, već i od od toga koliku ti zahtjevi koji se potpuno neosnovano imenuju svojim pravima nanose štetu drugim ljudima, drugim političkim i etničkim zajednicama. Ti zahtjevi kao ztv. legitimna prava koliko su, teorijski pretpostavimo, korisna za jedne, štetna su i opasna za prava Drugih. Njihova dobrobit nije opća. Ona ne povlaći i ne sadrži, ne samo nužno, već čak ni dovoljno obavezu Drugih da ih omoguće. Ta tzv. legitimna prava, ne samo da ne sadrže obavezu Drugih da ih omoguće, već nužno zahtijevaju svaku vrstu njihovog sprečavanja. Njihove štetne posljedice za Druge su očite bez bilo kakvih dodatnih dokaza. Moramo učiniti sve da svi postanemo svjesni kolika je šteta tih zahtjeva za dobrobit svih ljudi, ne samo u Bosni, već i mnogo šire.

Prof. dr. Enver Halilović (Sjenica, 1954) profesor je filozofije i sociologije, doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Obavljao je funkciju sekretara Sekretarijata za društvene djelatnosti Općine Tuzla,  ministra za obrazovanje, nauku, kulturu i sport u Vladi Tuzlanskog kantona. Ključna je ličnost koja je omogućila osnivanje Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Korisnik je stipendije Fulbright na Cornell University u SAD-u. Bio je vršilac dužnosti dekana Filozofskog fakulteta u Tuzli rektor Univerziteta u Tuzli, a od aprila 2016. godine direktor je Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta.

U periodu 2005. do 2008. bio je ambasador Bosne i Hercegovine u Ruskoj Federaciji.

Član je Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Za svoj rad dobio je više priznanja, a autor je deset knjiga, među kojima su „Bošnjaci i vrijeme“, „Postsovjetski geopolitički prostor i Balkan“…