Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 12.02.2022. u 23;29
Kategorija: Kanon sjećanja
Pred parlamentarne izbore u Bosni i Hercegovini 2014-e godine, potpisana je Zajednička izjava narodnjačkih stranaka u Bosni i Hercegovini. Urednik našeg portala tada je u listu “Novo vrijeme” objavio tekst “Stranke desnog centra – šansa za BiH”. Njegov tekst ulazi u rubriku “Kanon sjećanja”. Optimistične prognoze nisu se ostvarile, postalo je teže i složenije. Da li je moguća neka nova zajednička izjava, te da li nam je uopće potrebna? Može li se umjesto etničke u Bosni i Hercegovini napraviti ideološka diferencijacija? Pitanja su o kojima, vjerujemo, treba promisliti. Otuda ovaj tekst napisan prije osam godina može biti neka vrsta uvoda u traženje odgovora, te ga prenosimo u cjelosti.
Da li je moguće da je Bosna i Hercegovina konačno doživjela artikulaciju političke grupacije koja će uvažiti etno-nacionalne razlike političkih subjekata, a da pri tome ne naruši integritet naše zemlje? Možemo li biti optimisti zbog „Zajedničke izjave stranaka bliskih Evropskoj narodnoj stranci iz Bosne i Hercegovine o evropskim vrijednostima, identitetu, socijalno-tržišnoj privredi i pravnoj državi“, koju su 4. aprila ove godine, u organizaciji predstavništva Fondacije Konrad Adenauer u BiH, potpisali politički predstavnici bošnjačkoga (SDA), hrvatskoga (HDZ i HDZ 1990) i srpskoga naroda (SDS i PDP)?
Na prvim višestranačkim i demokratskim izborima, nakon parlamentarnih izbora u Kraljevini Jugoslaviji 1938., 18, novembra 1990. godine formirana je koalicija narodnjačkih stranaka. Plemenitu ideju borbe protiv komunizma, nažalost, napustili su Srbi iskorištavanjem ideološkog narativa za ostvarenje nacionalnih interesa anticivilizacijskim metodama.
Teško je oteti se dojmu da smo se vratili na početak, na 1991. godinu. Ono što je prije više od dvije decenije trebalo označiti otklon od jugokomunističke ideologije, nažalost, zloupotrijebljeno je za pokušaj razbijanja Bosne i Hercegovine: koalicija tri nacionalne stranke, SDA, SDS i HDZ prije više od dvije decenije nagovještavala je neku vrstu ekonomsko-politčke renesanse u Bosni i Hercegovini. Očekivali smo kapitalistički ustroj, umjesto socijalističkog, te nacionalnu renesansu kako na partikularnom, etno-religijskom nivou, tako i na sveobuhvatnom, bosanskohercegovačkom nivou. Ipak, ciljevi Beograda, a u jednom periodu i Zagreba, vojnih, političkih i ekonomskih centara objektivno jačih od Sarajeva,.bili su drugačiji. Etno-nacionalna politička podijeljenost u Bosni i Hercegovini, koja po sebi ne mora biti nešto negativno, iskorištena je za raslojavanje bosanskohercegovačkoga političkoga tkiva, koje je preraslo u krvavi rat. Stravične posljedice nisu ni izbliza sanirane. Izuzimajući presude ratnim zločincima, donesene u Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, u Den Haagu, u Bosni i Hercegovini se nije desilo ništa što bi dalo nadu da ćemo sutra živjeti bolje nego danas.
Ogorčenje i jed građana naše zemlje, koji su kulminirali februarskim demonstracijama, zbog nedomaćinskog odnosa SDP-ove vlasti, donekle su razumljivi. Ali događaji poslije protesta pokazali su da nagle promjene nisu moguće, da su građani BiH pred procesom koji je počeo, kako smo rekli, 1991., a koji je prekinut agresijom na našu zemlju. Da li je taj proces, konačno, nastavljen?
„Nacionalne stranke“, „političke partije desnoga centra“, „narodnjačke stranke“, nazovimo ih kako želimo, nanovo su u istom kolu. Ovoga puta nije riječ o koaliciji, a koja nas, opet, ne bi trebala iznenaditi poslije oktobarskih izbora, ako do nje dođe. Ovoga puta radi se samo o potpisivanju „zajedničke izjave“ o, na četiri stuba, „čvrsto izgrađenom opredjeljenju za EU-integracije Bosne i Hercegovine“.
Ne treba čuditi što mediji ne bruje o ovom, slobodno možemo reći, historijskom događaju za našu zemlju. Naši mediji nisu dorasli složenoj društvenoj situaciji u zemlji, a u teškoj borbi za ostvarenje profita radije emitiraju senzacionalističke vijesti koje nemaju skoro nikakvu važnost za suštinske procese kroz koje prolazimo i kroz koje moramo proći. Više smo mogli čitati o tome kako je Milorad Dodik ko zna koji put svoje oponente u srpskom političkom krugu nazvao izdajnicima srpskoga naroda i manjeg bh. entiteta, a mnogo manje komentare Mladena Bosića (SDS) i Mladena Ivanića (PDP) o potpisanom sporazumu. Osim toga, dokument o kojem je riječ ne sadrži elemente koji su epohalno novi. U sporazumu ne piše da je zarad funkcionalnije države srpska strana spremna odreći se entiteta, a hrvatska namjere da BiH bude sačinjena od tri entiteta. Ne piše ni da je bošnjačka strana spremna staviti potpis na konfederalizaciji Bosne i Hercegovine, recimo. U tekstu izjave nema riječi koje bi potresle emocije građane ove zemlje, niti recepta za brzo rješavanje problema. A, upravo to je ono zbog čega trebamo biti optimisti.
Zajednička izjava narodnjačkih stranaka u Bosni i Hercegovini možda je posljednja nada da se umjesto etničke etablira ideološka polarizacija bosanskohercegovačkog društva. Na fotografiji lideri političkih partija (HDZ, HDZ 1990, PDP, SDA, SDS) koji su 2014. godine potpisali Zajedničku izjavu.
Naizgled sačinjena od općih mjesta evropskoga političkoga diskurza „Zajednička izjava stranaka bliskih Evropskoj narodnoj stranci iz Bosne i Hercegovine o evropskim vrijednostima, identitetu, socijalno-tržišnoj privredi i pravnoj državi“ prvi je dokument kojim se u državi napravila politička polarizacija ne na etničkoj, nego na ideološkoj ravni. Politička borba na ideološkom, ne na etno-nacionalnom principu jeste garant prosperiteta naše zemlje.
U četiti tačke izjave (Identitet i raznolikost, Socijalna tržišna privreda, Pravna država i vladavina prava, Saradnja i međusobno poštovanje kao osnova našeg djelovanja) izraženo je opredjeljenje koje je u opoziciji sa dominantnim secesionističkim i unitarističkim političkim narativima. Ukoliko političke partije ostanu doljedne dokumentu koji su potpisali njihovi predstavnici, slobodno možemo reći da je početak kraja pričama o „odcjepljenju RS-a“ i „ukidanju genocidne tvorevine“. Kako je u izjavi nakon potpisivanja rekao Bakir Izetbegović (SDA), „ni separacija, ni centralizacija, nego harmonizacija odnosa u BiH“. Važno je što su predstavnici nacionalnih stranaka stavili potpis na dokument u kojem piše „S obzirom na kulturnu, nacionalnu, socijalnu i vjersku raznolikost društva u Bosni i Hercegovini, želimo još jednom afirmisati naše identitete i tradicije u funkciji ostvarivanja moderne i funkcionalne društvene zajednice.“ Također je važno da je izraženo jasno opredjeljenje za „koncept socijalne tržišne privrede, zasnovan na slobodama koje vrijede za tržište Evropske unije, koji služi očuvanju i razvoju slobodnog tržišta“.
Bosanskohercegovačke nacionalne stranke, uvjeren sam, ovim su dokumentom postavili temelje za izgradnju relevantnog liberalno-konzervativnog narativa koji će biti kristaliziran onoliko koliko potpisnici dokumenta uistinu budu dosljedni dokumentu. I to bi trebalo da nas raduje. Također, bilo bi još bolje da se na sličan način organizira bosanskohercegovačka ljevica. Ukoliko su SDP, SNSD, NS uistinu socijaldemokratske stranke, onda ne bi trebalo biti problema da napravi opozicioni blok narodnjacima.
Naravno, legitimne su i sumnje da je sve ovo predizborni trik spomenutih stranaka, povlađivanje Briselu, kupovanje „političkoga mira“ u zemlji. Sumnje jesu legitimne, jer su se političari odrodili od naroda i građana koje predstavljaju. Međutim, treba imati na umu da su se potpisnici opredijelili za ono što je moguće uraditi u Bosni i Hercegovini, a ne ono što žele. Ne treba zatvarati oči pred činjenicom da bi SDS zasigurno želio neovisan manji bh. entitet, a SDA njegovo ukidanje. No, nije moguće ni jedno ni drugo. Pa ni legitimno! Izbor „uradimo ono što je moguće, a ne ono što želimo u Bosni i Hercegovini“ ozbiljan je politički izbor i pozitivan odgovor svakoga građanina ove zemlje na njega nikome neće škoditi. Naravno, vrijeme pred nama, posebno poslije oktobarskih izbora, pokazat će koliko je „Zajednička izjava…“ istinsko opredjeljenje političkih subjekata koji su je potpisali. U svakom slučaju, ovakva politička akcija, umjesto vječite skepse i očaja koji u nama stvara mantra „političari su lopovi“, zaslužuje podršku građana Bosne i Hercegovine.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
