Piše: Samra Halilović
Datum: 16.11.2021. u 16:05
Kategorija: Kanon sjećanja
10. juli 1995. – posljednji izvještaj iz Srebrenice poslao je Nino Ćatić, istrajan u borbi za spasom srebrnog grada i njegovih duša okupljenih u trzajima nade za izbavljenje.
10. juli 1995. – posljednji izvještaj iz Srebrenice, poslao je Nino Ćatić – izvještaj koji se čuje u svakom uzdahu godinama kasnije. A najviše se čuje u julu, toliko glasno da dopre do najtanje čovjekove spone i tako odzvanja preostalih jedanaest mjeseci.
10. juli 1995. posljednji izvještaj iz Srebrenice poslao je Nino.
Srebrenica je imala svoga Ninu, hrabrog, odvažnog, onoga koji do trenutka koji mu je nasilno oduzet nije odustao.
Nino – sjaj uspješne srebreničke mladosti, čvrstoga držanja u momentima kada najjači pucaju, kada se savijaju i lome. I od njih, Nino je bio jači.
A bio je Nino i mladi pjesnik… Kakvu bi umjetnost sada stvarao da hodi ovom zemljom bosanskom, čijim mislima bi plutale njegove riječi ljepotom nasukane na papir?! A njegovi stihovie nastajali su u okupiranom umu i okupiranoj Srebrenici. Njegovi stihovi nemaju predstavu o starenju. Mladi su kao i on, tada. Tim godinama žive sada, punim plućima udišu, i svakim novim čitanjem mladost udahnu. A Nino se smije, pa namrgodi, pa opet nasmije. Ljut je što mu ne dadoše da nastavi dalje, ali zahvalan jer ono poslije njega vječno ostaje.
Beskrajno živiš Nino. Neuhvatljivo, neumorno, svakim uzdahom Srebreničana i svih Bošnjaka koji nastavljaju hoditi dunjalukom. U pjesmama, svakom napisanom slovu, u svakoj izgovorenoj riječi živiš, Nino.
Nihad Nino Ćatić, rođen je 29. augusta 1969. godine u gradu prošaranom srebrom. U rodnoj Srebrenici Nino završava osnovnu i srednju školu, a studij Žurnalistike pohađa u Novom Sadu kao jedan od najboljih studenata. Aprila 1992., Nino se vraća u Srebrenicu kako bi sa porodicom obilježio Ramazanski bajram. Naredni period postaje koban za Srebrenicu, agresori se pripremaju za sistemsko uništenje Bošnjaka.
Nino je bio urednik lokalnih novina „Srebrenički glas“, animator kulture u enklavi, čija najpoznatija drama nosi naziv „Odmetnici“. „Srebreničkim glasom“ Nino stvara neslobodnoj Srebrenici privide „slobode“.
Pjesnik, novinar, on.
Ratne godine Nino provodi u Srebrenici upozoravajući svijet na ono što će se desiti nesrpskom stanovništvu. „Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu, poginuli i ranjeni neprestano se dovoze u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih i 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava nad Srebrenicom i njenim stanovnicima. Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje.“ (Nihad Nino Ćatić – posljednji izvještaj iz Srebrenice). Znao je Nino da se krvava ruka nadvila nad Srebrenicom i da je steže sve više potiskujući vazduh iz njenih duša.
Nino je odsjaj svjetlosti u vremenu ratnog mraka. Nino je čvrsta riječ pretvorena u otpor koja bezvremenski prkosi zvijerima ljudskih dimenzija. Zamišljam ga takvog, hrabrog, lijepih crta lica – pomalo nasekiranih ali lijepih, koje sobom i onim što sa sobom nose čine još jedan cvijet bosanske bašte.
U ratnom periodu u opkoljenoj Srebrenici nastajala je njegova poezija, pa tako 18. augusta 1993. Nino piše i „Čežnju za slobodnom Bosnom“.
Tamni vilajet –
Tepaše ti pakosni!
I svi Đerzelezovi putevi,
sad se s našim susreću.
Tvoji nemiri
i duh Zmaja Gradačanskog
još u nama žubori.
I Drine i Neretve –
Stupaju tvoje nemani.
Tamni vilajet –
Pakošću odzvanja Tamo daleko?!
Visovi licemjerni –
Kao da šapuće Lijepa Naša!
Vjera u Kuduza;
U Plamen u prkos;
Neće Oni pokolebati.
Zbog Tvoje planinske prirode;
I mog Grada od Srebra;
Iskrica života još venama mili.
EX PONTO mi ne da zaspat’;
Lelek za Tobom u meni cvili.
Plači majko, plači kćeri;
Nek’ Vaše suze Drinu obuzmu.
Ti, Posljednja si granica naša –
Naših snova i postojanja.
Moj Grad od Srebra
Tukle su avetinjske kiše…
Oazo naša;
Al’ sjaj Ljiljana u Tebi diše.
Posljednja granica;
I kao da te vode nizvodno…
Al’ Ferman će stići;
I mač će njihov u užarenom kotlu Tvom se rastopiti!!!
U jednom pismu prijatelju, s kraja 1993., Nino kaže: „Ovdje je sve sumorno, dragi prijatelju. Teško se miriti sa ovim beznađem i svekolikom bijedom. Pišem i stvaram kao nikada do sada, (…) Moja bolest, žutica, nije jača od želje da se jednog dana sretnemo uz gemišt i pjesmu. Prebrodiću ja ovo sve.“ (Pismo prijatelju, Nihad Nino Ćatić, 1993.)
Posljednji put Nihad je viđen 11. jula 1995. kada se sa grupom Srebreničana uputio ka slobodnoj teritoriji – Tuzli. Njegova majka Hajra i otac Junuz smješteni su u Potočare pod „zaštitom“ plavih UN šljemova gdje su ih odvojili. Junuz je ubijen, njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u jednoj od sekundarnih grobnica. Sahranjen je 2005. godine u Memorijalnom centru Srebrenica. Nino još uvijek nije pronađen.
Nihadova knjiga „Ljudi beznađa“, objavljena je posthumno i bliže nam ukazuje na njegova viđenja ratnih dana u Srebrenici.
Jesen ulazi nesmetano
U razorene krajeve,
Suze su utihnule
Al’ nebo još oplakuje pustare.
Hladne noći šunjajući se
Ulaze u krcate domove
Moja intima još uvijek plaća
Ceh za izgubljene gradove.
Kuda hodit’
Kad su zatvorske godine
Sam sam u očaju
A minule su vatre, ognji i krvi.
Tisuće kolona bosih,
Po ulicama dobuje kiša,
A čemu sve ove nedaće?
Spiskovi nestalih i nasilno umrlih…
Jesen je olovno teška.
(„Jesen ulazi nesmetano“, 07. 09. 1993. godine, Nihad Nino Ćatić)
Nino je ono jučer, danas i sutra. Ono što će živjeti sa nama koji će se njega sjećati. Nino je sjećanje na posljednji apel za Srebrenicu, Nino je ona Srebrenica o kojoj ćemo istinu čuvati od zaborava. Nino će biti sve ono čime ćemo se sjećati Srebrenice, sjećanje na njega bit će naše oružje kojim ćemo spriječiti da se nečija mladost ponovo prekine, a život oduzme.
Ove godine je po drugi put dodijeljena nagrada „Nino Ćatić“ za najbolju novinarsku priču / video uredak. Nagrada je simbolično dodijeljena 10. jula, u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, na dan kada je Nino posljednji put pozvao svijet da pomogne Srebrenici.
Srebrenica je imala svoga Ninu, simbola beskonačnosti, i svako vrijeme ima svoga Ninu.
„Gluha je moja zemlja.
Nad tobom vrše se grozote.
Dobra si mi bila;
Al’ porušiše tvoje ljepote“.
(Srebrenica, 1993., Nino Ćatić)

Samra Halilović, rođena je Tuzli 20. 09. 1998. godine. Srednju medicinsku školu završava u JU Srednjoškolski centar „Srebrenica“. Studentica je četvrte godine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, studijskog programa Politologija, usmjerenje Međunarodni odnosi i diplomatija. Aktivan je saradnik na portalima za promociju uspješnosti mladih u Bosni i Hercegovini, te portalima koji se bave društveno-političkim pitanjima.