Piše: Adis Hasaković
Datum: 20.06.2022. u 20:45
Kategorija: Kritika političkog uma
Od bosanske hereze, a vjerovatno i ranije, Bosna i Bošnjaci (“dobri Bošnjani”, ljudi odani zemlji i ideji interferencije različitih svjetonazora) izazivali su neku vrstu otpora, pa ako ćemo pravo i animoziteta kako zapadno, tako i istočno od njenih granica.
Niti Zapad niti Istok nisu razumjeli Bosnu i Bošnjake onakvima kakvi su oni sami sebe željeli vidjeti i razumjeti u očima drugih. Mogli bismo se na ovom mjestu poigrati pojmovima pa zaključiti da je problem zapravo komunikacijske prirode, kao što su, uostalom, svi problemi nastajali otkako je svijeta i vijeka – iz međusobnih nerazumijevanja. Ipak, stvari su teže naravi i puno ozbiljnije od toga.
Mi smo na ovim prostorima oduvijek bili drugačiji, nismo se dali ukalupiti u trendove, ujarmiti pod tuđe interese, naprotiv. Tražili smo ono što nam pripada, a pripada nam ovo malo zemlje sa koje smo potekli i neba iznad nje u koje stoljećima gledamo sa nadom da će jednoga dana biti bolje.
Ne smeta nam niko, ne smetamo nikom. Poštujemo drugog, tražimo da nas poštuju. Želimo biti slobodni, slobodu drugome nećemo uzeti.
Ko je kakav ne interesuje nas. Neka se ponaša normalno i nama je to dovoljno. Od nas ga glava neće zaboljeti.
Nemamo planova o “Velikoj Bosni”, nismo pisali nikakva načertanija, ne maštamo o “bespućima povijesne zbiljnosti”.
Ne damo na čast ni našu ni tuđu. Prvi smo u dogovoru, zadnji u odgovoru.
Plaćamo to vrlo često krvlju!
Priznat ću i sam da je ovakve ljude vrlo teško razumjeti i da nesporazumi jednostavno sustižu jedan drugog. Što bi se reklo, toliko su dobri Bošnjani dobri da zapravo traže belaja.
Ne mislim da su dobar i budala isto. Mislim da dobar mora objašnjavati (komunicirati) da nije budala. Tada ima smisla biti dobar. Danas, u vrijeme savremenih tehnologija, ovaj zadatak se čini lakšim no ikada. Zašto onda dobar ne komunicira?
Previše zapadno da bi bila Istokom i previše istočno da bi bila Zapadom, Bosna i svi njeni ljudi (u međuvremeni su Bošnjaci tri vjere postali tri etnička naroda) u njoj, su sami po sebi razlog za neshvatanje i odbijanje. Bez obzira što smo dobri (ili čak i bolji), od nas se zahtijeva da budemo projekcija njihovih koncepcija, mada smo mi realnost svega onoga što bi oni da budu. Mi sve to živimo već stoljećima. I jednoću Stvoritelja jednako kao i poštivanje drugog i drugačijeg. Uvjeren sam da je i Istoku i Zapadu iz njihove današnje perspektive. a vjerovatno i ranije, uvijek teško bilo shvatiti takve ljude i takvu zemlju.
Ali, mijenjaju se ljudi, a tako i vremena. Jedni dolaze, drugi odlaze. Tako nešto što je bilo barem našoj generaciji nezamislivo (npr. da će propasti socijalizam, ili da će nestati Jugoslavija, ili da će se raspasti SSSR), postaje realno i prirodno. Zato smatram da je puno normalnije zamisliti da će Evropom vladati ljudi koji će u Bosni i njenim ljudima vidjeti model za opstanak i razvoj same Evrope, nego je bilo vjerovati generacijama prije nas da će Staljin ikada umrijeti.
Moguće da smo i sami zapeli negdje u socijalističkim zabludama sa kojima smo se našli odjednom svi zajedno, i siguran sam da je prije privatizacije sprovedena lustracija, sada bismo imali puno bolje društvo u kojem bi kapital bio podređen interesima nacije, a ne obrnuto. Sve je to moguće, ali stvari se moraju popravljati da bi se mijenjale. Mi se moramo popravljati.
Skepsa da se možemo promijeniti i da se drugi mogu mijenjati (da i mi i drugi možemo biti bolji ljudi) koju su nam nametnuli naši neprijatelji, i dalje je tu i ne da nam misliti i donositi logički ispravne zaključke. Poigrava se sa nama. Bošnjaci svih vjera su kroz svoju povijest pokazali da su za njih Servantesove vjetrenjače “male mace” u odnosu na stvarne probleme i žrtve koje su oni bili spremni dati za svoju zemlju i ideju, tj. da žive slobodni na svojoj zemji uz svjetonazor da različiti ljudi mogu živjeti zajedno. Kada je tako, zašto nam je onda teško povjerovati da dolaze druga vremena, a s njima i drugi ljudi koji već upravljaju Evropom ili su na domak toga, a kojima Bosna i Bošnjaci takvi kakvi su ne predstavljaju problem!? S takvim ljudima treba razgovarati, raditi i graditi zajednički interes.
Neki dan sam napisao status na Facebooku koji je ukratko izrazio gore napisano, sa porukom da bi bilo dobro za ove nove mlade političare koji vode Evropu da Bosnu stave na listu prioriteta jer bi to bilo dobro za njih, a da je nama dalje naše vrijednosti čuvati. Prenijet ću ga:
Zakuhava se.
Austrijski kancelar Karl Nehammer jučer je praktično postavio ultimatum, da ukoliko se Ukrajini da kandidatski status za ulazak u EU, da se to mora učiniti i sa Bosnom i Hercegovinom. On je ovo izjavio jučer za njemačk list Die Welt. Upotrijebio je izraz “za mene nezamislivo”. U ovom slučaju odluke se moraju donijeti jednoglasno. I njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock pored Ukrajine traži kandidatski status i za zemlje Zapadnog Balkana.
Ovo su zapravo bile reakcije na odluku Evropske komisije da se kandidatski status ponudi Ukrajini i Moldaviji. Zanimljivo je da je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen tu odluku potkrijepila između ostalog i izjavom – “zemlja (Ukrajina) je spremna poginuti za ‘evropski san’ “.
Bošnjaci su preživjeli genocid braneći univerzalne, pa time i evropske vrijednosti, a Ursuli kao jednoj od prvih saradnica, sada već prilično kontroverzne Angele Merkel, to izgleda nije dovoljno.
Sreća pa stasava nova generacija evropskih političara. Ako Nehammer, Baerbock i ekipa uspiju progurati i Zapadni Balkan na listu prioriteta, bez obzira na animozitete koji dolaze ovaj put od desnice (ljevica se primirila), bit će to veliki uspjeh za njih prije svega. Nama je naše vrijednosti svakako i dalje čuvati.
Šta sam želio kazati?
Bosna je živjela vrijednosti koje Evropa sada baštini puno prije same Evrope. To nije razlog da likujemo, jer kakvi bi mi onda “dobri Bošnjani bili”. To je razlog da čuvamo još jače naše vrijednosti jer je to dokaz da smo u pravu, bili tada a i sada još više.
A biti u pravu i na pravoj strani povijesti, e to je poseban dar Božiji i to mogu samo dobri.
Adis Hasaković rođen je 1967. godine u Kotor Varoši. Stručnjak je za korporativno i političko komuniciranje. Vlasnik je Media Content Managementa (MCM), agencije za strateško komuniciranje i PR, edukaciju i kreiranje medijskih sadržaj. Dugogodišnji je novinar i medijski menadžer. Napisao je knjigu “Pravo na uspjeh – 63 praktična primjera i upute kako do Vašeg PR cilja” o tome kako se kreiraju, provjeravaju, provode, i kontroliraju PR strategije.