Piše: Amir Krpić
Datum: 27.05.2022. u 20:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, nažalost, još uvijek se vodi borba između probosanskih i antibosanskih snaga, ne političko takmičenje između različitih ideologija. Da li ćemo nekada doći do toga da pričamo o ideološkim ili programskim opredjeljenjima stranaka, ne znam, ali u skorijoj budućnosti vjerovatno nećemo. Možemo li, uopšte, grupisati stranke prema njihovom ideološkom opredjeljenju i programskoj platformi? U osnovi, postoje samo tri temeljne ideološke platforme: sloboda, kontrola i konzervacija.
Političkim rječnik rečeno, postoje liberalne, socijalističke i konzervativne osnove, iako su sami ti pojmovi toliko izmijenjeni u odnosu na svoja izvorna značenja da su često zapravo neupotrebljivi, odnosno ne odražavaju pravu sliku stvari. Zbog toga bi ih trebalo i izbjegavati, posebno kada se govori o političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Ovdje se češće stranke dijele na „nacionalne“ i „građanske“ ili „multietničke“. Prihvatimo li tu kategorizaciju, u nacionalne stranke ubrajamo SDA, SBiH, NiP, SBB i NES iz bošnjačkog korpusa, te manje-više sve stranke iz hrvatskog i srpskog korpusa, uz poneki izuzetak. Građanske stranke ostaju SDP, DF i NS i druge manje stranke. Svi znamo, međutim, da građanske političke opcije imaju uporište samo u većinski bošnjačkim sredinama.

Fotografija snimljena na konferenciji za novinare u Beogradu u trenutku kada je Bakir Izetbegović, nakon izjave Dragana Čovića da će Bosna i Hercegovina pratiti Srbiju kada je u pitanju priznanje neovisnosti Kosova, rekao da će se vanjska politika Bosne i Hercegovini kreirati u Sarajevu neovisno o odlukama političkog Beograda.
Novi opći izbori se bliže. Kandidati za članove Predsjedništva iz Federacije Bosne i Hercegovine su glavna tema ovih dana. Kako neki primijetiše, nastala je referendumska atmosfera sa samo jednim pitanjem: Bakir Izetbegović ili Denis Bećirović, u utrci za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda. „Referendumsku atmosferu“ stvorile su odluke opozicionih (na entitetskom i državnom nivou) stranaka da podrže jednog, zajedničkog kandidata (Denisa Bećirovića), naspram SDA koja je, čini se, ostala sama sa svojim kandidatom (Bakirom Izetbegovićem).
S obzirom na dešavanja u posljednjoj godini, a posebno u posljednjih nekoliko mjeseci, na opću krizu prouzrokovanu prvenstveno pojačanim političkim atacima srpskohrvatskog političkog bloka na Bosnu i Hercegovinu, pomalo je nevjerovatno da je glavno pitanje u bošnjačkoj javnosti postalo pitanje izbora člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka.
Međunarodna kriza izazvana agresijom Ruske federacije na Ukrajinu više nego išta drugo pokazala je koliko je značajno imati dva probosanska člana Predsjedništva (ili 2:1 za Bosnu i Hercegovinu, popularnim žargonom). Kako i zašto se uopće došlo do toga da je pitanje izbora člana Predsjedništva iz reda Hrvata palo u drugi plan, skoro zaboravljeno, kad je upravo to pitanje koje odlučuje hoće li biti 2:1 ili 1:2?
Grupisanje opozicionih stranaka oko jednog zajedničkog kandidata bez ikakve sumnje će natjerati SDA da upregne sve svoje sile da njen kandidat pobijedi na izborima. Akcija opozicionih stranaka i očekivana reakcija SDA imat će ozbiljne posljedice po suštinski najvažnije pitanje u vezi Predsjedništva – pitanje koji će Hrvat tamo sjediti. Ako će opozicija mobilisati svoje glasačke baze i ako će SDA to također činiti, ko će onda spriječiti HDZ – najvećeg destruktivnog faktora u Federaciji BiH – da pobijedi na izborima za člana Predsjedništva iz reda Hrvata?
U politici postoje samo interesi i to je sasvim jasno. Međutim, uzmemo li da su bar deklarativno sve „probosanske“ stranke iskrene u svojim izjavama lojalnosti prema državi, zašto su onda uopće pružile mogućnost HDZ-u da izađe kao pobjednik izbora? Građanske stranke se, valjda, zalažu za građansku državu, a njihovi čelnici i članovi vrlo često istupaju u tom pravcu.

Beskompromisni političar kada je u pitanju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, te njena opredjeljnost za zapadne vrijednosti, nepatvoreni patriot, Željko Komšić, nosilac je četvrtog stuba na kojem počiva Bosna i Hercegovina.
Nacionalne stranke kod Bošnjaka, po svemu sudeći, također nemaju ništa protiv građanske države. Građanska država je u neku ruku samonametnuti cilj bošnjačkih i građanskih političkih opcija. Jedina prepreka tome u Federaciji je HDZ. Bošnjačke i građanske opcije imale su sigurnu pobjedu u rukama, bar kad je Predsjedništvo u pitanju. Opet bi bilo 2:1 za Bosnu i Hercegovinu bez ikakve sumnje. Jasno je da nećemo imati građansku državu ako Željko Komšić bude u Predsjedništvu, ali ćemo imati polaznu osnovu i kakvu-takvu priliku, koju treba upotpuniti političkom prevagom i u Parlamentu.
Međutim, bez Željka Komšića u Predsjedništvu (ili drugog probosanskog Hrvata), ne postoji nikakva šansa za izgradnju građanske države ravnopravnih građana i naroda. Ako je građanska država ideal i cilj svima, zašto su (nas) onda doveli do toga da možda ne bude 2:1 za Bosnu i Hercegovinu u Predsjedništvu?
Dugogodišnji cilj opozicionih stranaka, neskriven, je pobjeda nad SDA. U nekim trenucima odsustva razuma, čak su neki govorili i da je više patriotski pobijediti SDA nego spriječiti Dodika i Čovića u njihovim naumima. I da se razumijemo, nema ništa čudno ni sporno u tome što opozicija želi steći vlast. Svaka opozicija želi pobijediti poziciju na izborima. Međutim, u ovom konkretnom slučaju ima nekoliko nelogičnosti koje mogu imati veoma štetne posljedice po ono što je, makar i deklarativno, zajednički cilj bošnjačkih i građanskih političkih stranaka.
U situaciji u kakvoj mi Bošnjaci i Bosna i Hercegovina jesmo, možemo li sebi dopustiti borbu za političke pozicije bez obzira na sve ostalo i posebno bez obzira na posljedice? Mišljenja sam da ne možemo i ne smijemo. Nema nikakve logike niti opravdanja za takvo nešto. Jesu li u pitanju ideološke i programske razlike među strankama? Nisu. Da jesu, ne bi zajedničkog kandidata imale stranke socijaldemokratskog, socijal-liberalnog i nacionalno-konzervativnog opredjeljenja. Riječ je, dakle, samo o partikularnim, pa i ličnim interesima, vjerovatno i neraščišćenim računima iz bliske prošlosti i tome slično.
Ako je opozicija već htjela da zbaci SDA sa pozicija vlasti, a htjela je zajedničkim putem da to ostvari – jer objektivno nijedna opoziciona stranka ne može poraziti SDA u borbi „jedan na jedan“ – onda je mogla drugačije postupiti. Udružena opozicija protiv SDA mogla je ponuditi dva kandidata za člana Predsjedništva BiH, jednog Bošnjaka i jednog Hrvata.

Na posljednjim općim izborima, građanska opozicija je uradila ono što je mogla i sada uraditi: dala je dva kandidata. Iz reda Bošnjaka Denisa Bećirovića, a iz reda Hrvata Borišu Falatara. Falatar je, očekivano, izgubio i od Čovića i od Komšića. Sumnjamo da ćemo pogriješiti ako kažemo da je cilj Naše stranke dovođenje Dragana Čovića u Predsjedništvo BiH. Tim više ako sjećanju na Falatara dodamo odluku Naše stranke da za gradonačelnika Mostara bude izabran HDZ-ov, a ne SDA-ov kandidat. Igra li Naša stranka za nacionalne interese našeg zapadnog susjeda?
Opozicione nacionalne (bošnjačke) stranke, koje pretenduju na ulogu koju sada ima SDA, mogle su ponuditi jednog, zajedničkog kandidata iz reda bošnjačkog naroda. Mogao je to biti dugogodišnji pretendent, Fahrudin Radončić, mogao je biti i Elmedin Konaković, koji „lideriše procesima u kantonu (Sarajevo)“, mogao je biti „Amerikanac“ Mirsad Hadžikadić kao jedno stvarno novo lice na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini. Mogao je bilo ko drugi koga izaberu i svi podrže kao protukandidata Bakiru Izetbegoviću. Mogao je, na kraju krajeva, to biti i sadašnji kandidat Denis Bećirović, ali kao nezavisni kandidat koga će podržati opozicione nacionalne stranke.
Opozicione građanske stranke su jednostavno mogle podržati Željka Komšića, dokazanog patriotu, koji i sam dolazi iz jedne građanske stranke. Ako ne njega, mogle su izabrati i zajedno podržati bilo kojeg drugog Hrvata iz svojih redova. Ali nisu. Od toga se ništa nije desilo i neće se desiti. Posljedice mogu biti ozbiljne.
Ko god pobijedio u utrci za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka, veliko je pitanje šta će on sam moći ako protiv sebe bude imao, recimo, Dodika i Čovića. Dovoljno je pogledati sadašnji omjer snaga u Predsjedništvu – šta Dodik, najgrlatije blebetalo u državi, može protiv Džaferovića i Komšića? Vjerujem da bi sadašnjem Dodikovom položaju u Predsjedništvu vrlo sličan bio položaj Izetbegovića ili Bećirovića ako ostanu „sami“ u Predsjedništvu protiv druge dvojice.
Ovakve nelogičnosti i igranje sa sudbinom naroda i države, dakle, mogu imati veoma ozbiljne posljedice. One su, osim toga, u neku ruku i prilično indikativne. Mnogo se u posljednje vrijeme priča o građanskoj državi (iako, čini mi se, mnogima građanska država znači unitarna država, iako to nema veze jedno sa drugim – čime se i Čoviću daje argument da Bošnjaci kroz priču o građanskoj državi žele unitarnu državu). Sada, kada treba povući konkretne poteze u prvom konkretnom koraku – općim izborima – vidimo gore opisane nelogične poteze.
Jedna je mogućnost da dio zagovornika građanske države ne zna ili nema nikakvu predstavu šta zapravo jeste građanska država, i posebno šta ona jeste u slučaju Bosne i Hercegovine. Druga je mogućnost da dio zagovornika građanske države, politički objedinjen u „ujedinjenoj opoziciji“, zapravo vidi građansku državu samo na prostoru na kojem su Bošnjaci većina. Njihovi konkretni potezi, dakle, ostavljaju takav utisak – da su im stvarni cilj zapravo bošnjačke pozicije u vlasti, odnosno „bošnjačka kvota“. Pokazuju to time što ne samo da nisu kandidovali nikoga za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, već nisu podržali, i neće podržati jednog već ponuđenog kandidata koji ima najbolje izglede da porazi HDZ – i koji je, na kraju krajeva, to već tri puta i učinio. Šta jesu ponudili – jedino i samo borbu za „bošnjačku kvotu“, počevši od Predsjedništva.
Ako tome dodamo i izjave pojedinih opozicionih političara, iz kojih se stiče dojam da bi oni bili spremni pristati na zahtjeve HDZ-a – iste one koje je tokom pregovora odbio Bakir Izetbegović, iako su mnogi već pričali kako je to dogovoreno i kako je neko nekome nešto (pro)dao – onda eventualna pobjeda opozicije izgleda vrlo zabrinjavajuće.
Da li je to, međutim, cijena preuzimanja vlasti, odnosno zbacivanja SDA? Ako jeste, prevelika je! Ako je borba za građansku državu spala na borbu za vlast unutar bošnjačke kvote – vae victis! I ako je to stvarno tako, onda ne bi bilo loše uokviriti to nekim novim ustavnim amandmanom da je Bosna i Hercegovina država Građana, Srba, Hrvata i drugih naroda i građana koji u njoj žive. Ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i – građanska. Rezolucija ZAVNOBiH-a updated. Što da ne, na kraju krajeva?

Krpić Amir rođen je 7. 1. 1995. godine u Tuzli. Studij historije završio je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli akademske 2017/18. godine, a 2020/21. godine je magistrirao na istom fakultetu. Na matičnom odsjeku je izabran za asistenta na užoj naučnoj oblasti „Novi vijek“. Akademske 2021/22. godine upisao je doktorski studij na Filozofskom fakultetu Karlovog univerziteta u Pragu.