„Upotreba“ Blajburga u Sarajevu

Piše: prof. dr. Omer Hamzić
Datum: 13.05.2020. u 02:15
Kategorija: Kritika političkog uma

(napomena: riječi Blajburg i Jasenovac u ovom tekstu, osim stvarnog, imaju i simbolično značenje)

Ne bi ništa bilo sporno oko održavanja mise za žrtve Blajburga u Crkvi Srca Isusova u Sarajevu da je u pitanju obični vjerski čin u formi svete mise, čije je vođenje po nekom redoslijedu pripalo Uzoritom kardinalu Vrhbosanskom Vinku Puljiću, koji iz „tehničkih razloga“ (pandemija), kako je saopšteno, ne može tu „svoju redu“ obaviti na „licu mjesta“.

Ma koliko se iz crkvenih krugova trudili da u to ubijede javnost, činjenica je da to nije i neće biti obična misa. Da je to tako, sama njena najava ne bi izazvala  toliku pažnju, ne  bi uzburkala javnost, ne bi je jedni osporavali, drugi opravdavali itd.

Znamo da su  mnoge mise Katoličke crkve u Sarajevu dočekivane i ispraćane sa radošću  ne samo vjernika katolika, već i mnogih drugih, drugačijih svjetonazora i nacionalnosti. Sjećam se kao student misa polnoćki prije rata u Sarajevu. Zašto je ova izazvala toliku pažnju, negodovanja, pa i osporavanja? Može li biti bogougodno djelo koje i prije samog čina njegovog održavanja izaziva tolike kontroverze, omraze i podjele među ljudima? U konkretnom slučaju – ne znam, nije moje da se još i u to „kvartam“ i o tome sudim.

Zločini komunističkog režima – tabu tema u Bosni i Hercegovini

Ali znam da je Blajburg (i sve ono što se podrazumijeva pod tim pojmom) sam po sebi još uvijek historijski nedovoljno istražena i kontroverzna tema, na prostoru bivše Jugoslavije, znam da u Bosni i Hercegovini takoreći nije ni otvorena. Nije samo u pitanju ni tzv.“revizija historije”, već su sporovi oko sadržaja komemoracija, mjesta i načina njegovog obilježavanja ili neobilježavanja.

Nije teško složiti se da je sasvim normalno na prikladan način obilježavati i odavati dužnu počast svim, podvlačim svim nevinim žrtvama zločina, bilo u kojem dijelu svijeta, pa i žrtvama Blajburga, pripadnicima poražene vojske NDH i civilima koji su se s njima povlačili, a koje su pobili partizani, kao pripadnici pobjedničke antifašističke vojske, u završnici ili neposredno poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Kad su u pitanju nevine žrtve i zločini takvih razmjera (na desetine hiljada!), a pogotovo zločina koje je komunistički režim u čije su ime i počinjeni, uspješno skrivao više od 50 godina, treba im se, zbilja, duboko pokloniti i pomoliti, bez obzira pod kojim su i kakvim su znakom zarobljene i potom pobijene, neka je i ustaški i fašistički. Ako je ovo opći civilizacijski i ljudski zahtjev, ako je u skladu sa rezolucijama Evropske unije i Vijeća Evrope – da se odaje počast svim žrtvama totalitarnih i drugih zločinačkih režima, onda se postavlja pitanje šta je tu sporno i otkuda toliki nesporazumi oko obilježavanja Blajburga na ovim prostorima?

Ima tu više uzroka koji zahtijevaju mnogo širu historijsku elaboraciju. Kao i svaki drugi, i zločin Blajburga ima svoju predhistoriju, ima neki svoj kontekst koji se mora imati u vidu pri njegovom raspetljavanju i obilježavanju.

Zloupotreba žrtava Blajburga

Međutim, ništa ne bi bilo sporno da su se oni koji odaju poštovanje i sućut, dove i svete mise, nevinim žrtvama Blajburga, prije toga ili u isto vrijeme i na isti  način i sa istim pijetetom poklonili nevinim žrtvama Jasenovca i da su jednom za svagda priznali i pri svakom obilježavanju Blajburga spomenuli da je među nevinim žrtvama Blajburga bilo i ratnih zločinaca, koji ne zaslužuju nikakve počasti, već naprotiv. Nevolja Blajburga je u tome što su oni bili pomiješani (ili su se skrivali) sa nevinim žrtvama ili su ih vodili u propast.

S druge strane, oni koji sebe zovu antifašistima, koji na sav glas ustaju protiv bilo kakvog obilježavanja Blajburga, bili bi puno vjerodostojniji pri odavanju počasti žrtvama Jasenovca i svim drugim nevinim žrtvama koje su pobili fašisti (ustaše, četnici, njemački i talijanski okupator…), da već jednom priznaju i prihvate činjenicu da je i pobjednička antifašistička partizanska vojska, uz sve svoje nesporne zasluge i „pozitivu“, na Blajburgu počinila monstruozne i masovne zločine i pobila na desetine hiljada nevinih u ime i za račun tog istog antifašizma, tačnije komunističkog režima koji je te zločine prikrivao pedesetak godina.

I ne samo da to prihvate kao historijsku činjenicu – što ona i jeste, već da prije Jasenovca odaju počast i poklone se nevinim žrtvama Blajburga, pri čemu to ne mora biti baš na Blajburgu ispred po mnogo čemu kontroverznog, u crno odjevenog „Počasnog voda“ i spomenika “poginuloj hrvatskoj vojsci”, već na mjestu neke od brojnih otkrivenih masovnih grobnica kao što su Huda Jama, Tezno, Kočevski Rog itd.

Takav pristup je sasvim normalno čisto ljudski, bez ikakve političke ili druge ružne pozadine… Ukoliko bi se praktikovao, splasnule bi sve tenzije, omraze, podjele, kontroverze…

Ako prihvatimo da sve nevine žrtve zaslužuju isti pijetet, bez obzira na vjeru, naciju, boju kože, u čemu je onda problem? Po čemu bi se razlikovala nevina žrtva Blajburga i Jasenovca? Nipočemu. Problem je u tome što je jedna naša, a druga njihova. A ja rizikujem da budem optužen za izjednačavanje, relativizaciju, čak i reviziju historije. Uz to, i za pametovanje.

Ideologizacija i politizacija zločina

Ipak ću reći, u nedostatku prave riječi, iza svih tih obilježavanja, kako u vjerskom, tako i u svjetovnom formatu po pravilu stoji neka ideologija i politika. Svaka komemoracija ili počast, koliko god to za žrtve bolno zvučalo, instrument je za ostvarivanje nekih, blago rečeno, ideoloških i političkih projekata, te ko zna kakvih interesa, nacionalnih, velikodržavnih, historijskih, ovakvih ili onakvih.

I dok jedni oplakuju žrtve, drugi slave njihove ubice. Više je od licemjerstva oplakivati Jasenovac, a negirati genocid u Srebrenici, oplakivati Blajburg, a relativizirati Jasenovac ili – naposlijetku, negirati tzv. udruženi zločinački poduhvat…

Sarajevo nije nikad bilo protiv komemoracija, dova i misa nevinim žrtvama jer je i samo bilo žrtva. Zašto bi sad odjednom ustalo protiv mise za nevine žrtve Blajburga?

Ali je legitimno da se pita: ako inicijatori i organizatori mise (nazovimo ih tako) nisu spremni odati počast žrtvama Jasenovca, zašto odaju počast žrtvama Blajburga i to u Sarajevu?

Sarajevo će biti uvijek protiv komemoracija iza kojih stoji parola „Za dom spremni“. Tako to vidi Sarajevo – koje nije krivo što taj Blajburg od samog svog ustanovljenja kao mjesta komemoracije u realnoj ili simboličnoj ravni sve do danas na ovaj ili onaj način „tukne ustaštvom“, što je konačno zasmetalo i državi Austriji. Službenoj Hrvatskoj još nije. Uzoriti kardinal to možda gleda drugačije. Ima pravo na to. Uostalom, crkva je odvojena od države.

Ali kad je u pitanju Sarajevo, „Blajburg i Bošnjaci“, ima tu još jadna „kvaka“, koja će nam pomoći da lakše razumijemo „hampu“ Sarajeva povodom najavljene mise Uzoritog kardinala Puljića.

Blajburg Bošnjaci i Hrvati doživljavaju različito

I njemu je poznato da je broj Bošnjaka, stradalih na Blajburgu, po nekim procjenama približan broju stradalih Hrvata, ali za Bošnjake, odnosno potomke tih žrtava Blajburg nije ono što je za Hrvate. Uz napomenu da nevine žrtve ne možemo i grijeh ih je razvrstavati po nacionalnosti, ovdje je stvar u poimanju Blajburga, o percepciji te tragedije, u narodnom pamćenju.

Da se zna, nije Blajburg za Bošnjake nikakav križni put ili nacionalna golgota kao za Hrvate, naravno ne sve. Za Bošnjake je to bilo stradanje za interese neke druge zemlje, a ne Bosne, oni nisu bili na golgoti, već su odstupili i izginuli u marševima smrti, nestali… Istraživao sam to i objasnio.

Samim svojim nazivom NDH kao tvorevina njemačkog nacizma i talijanskog fašizma, upućuje na to o kakvoj se – i čijoj državi radi. Naravno, ne i svih Hrvata. Ni svi Hrvati nisu bili ustaše, a kamoli svi Bošnjaci. Ne treba  posebno objašnjavati gdje je i šta je bila ta Bosna u toj NDH.

Već su me jedni optužili da pisanjem o Blajburgu promičem ustaše i ustaštvo, a drugi da pokušavam dokazati kako među bosanskim muslimanima nije bilo ustaša, već da je to bilo rezervisano samo za Hrvate. Naprotiv, i Bošnjaci su kao „cvijeće hrvatskog naroda“ nosili ustaške uniforme, vjerovatno je među njima bilo i zločinaca, možda i na Blajburgu. Ali ta vojska, valjda ne treba posebno dokazivati, nije bila bošnjačka (haj’mo reći muslimanska).

Može biti diskutabilno koje je rodno mjesto ustaštva, četništva ili komunističke represije, ali zasigurno znam da to nije bilo Sarajevo. Možda nije bilo baš ni partizansko, ali je prvo diglo svoj glas protiv ustaških zločina nad Srbima, već u ljeto 1941. godine, i to javno, napismeno, sa čitljivim potpisima svoje tadašnje najbolje elite.

Bosna i Bošnjaci u 2. svjetskom ratu nemaju ni svoj Jasenovac, a ni svoj Blajburg. U njihovom pamćenju to su samo sinonimi  zločina i stradanja. Ako nekome treba da „svoj Jasenovac“ pere Blajburgom, neka to slobodno radi, široko mu polje – pa makar i blajburško bilo. Sarajevo, u najmanju ruku za to nije pogodno.

Pa ipak, neka Kardinal u miru odradi svoj posao. Oni politički lideri koji ga u tome podržavaju vjerovatno znaju šta rade – za sebe. „Misa će proći, a Sarajevo će ostati“.

Ali će se i na Miljacki mnogo štošta razbistriti.

PS.

Potpisnik ovih redova se zalaže za obilježavanje i jednako poštovanje svih nevinih žrtava, pa i žrtava Blajburga, ali na primjeren način, bez ustaške ili bilo kakve druge uvredljive ikonografije i bez namirivanja bilo kakvih političkih računa ili interesa (svjestan da je to za sada u BiH nemoguće), takođe se zalaže za historijsku istinu o Blajburgu i podržava ozbiljna historiografska istraživanja na tom planu.

Iako nije umjesno držati lekcije iz ovog gradiva, pogotovo na ovom vremenu, potrebne su, ipak, još dvije tri napomene…

Kao prvo, zna se ko je poveo tu vojsku da ratuje još 7 dana nakon kapitulacije Njemačke i završetka Drugog svjetskog rata u Evropi, a zna se i zašto te jedinice nisu prihvatili Englezi. Kao drugo, upitno je koliko je među tim nevinim žrtava bilo pravih ratnih zločinaca, upitno je i samo ustanovljenje Blajburga, gdje je izvršen čin predaje poražene vojske NDH partizanima i gdje nije bilo mnogo žrtava, u odnosu na neke druge lokacije, upitna je relacija „Blajburg i Bošnjaci“ kao što je već rečeno… Upitno je još mnogo toga.

Sve te upitnosti i nepoznanice treba ostaviti historičarima, neka vrše nova istraživanja, neka stvari propituju, preispituju, iznova sagledavaju. Neka vrše  reviziju, superreviziju – ne ideološku, naravno, već onu naučnu, bez koje nauka uopšte ne bi ni napredovala.

Prof. dr. Omer Hamzić, profesor književnosti, magistar društvenih nauka iz područja historije, doktor pravnih nauka, publicista, esejist, novinar, rođen je 7. 10. 1950. godine u Malešićima, općina Gračanica. Radio je kao novinar-urednik u Radio Gračanici, dopisnik sarajevskog “Oslobođenja” i drugih listova. U predratnom periodu isticao se u društvenom i političkom životu opštine Gračanica. Između ostalog, obavljao je dužnost predsjednika Opštinske organizacije Saveza socijalističke omladine i predsjednika mjesne i Opštinske organizacije Socijalističkog saveza. Poslije rata ne bavi se politikom.Kontinuirano se bavio i bavi naučno-istraživačkim radom. Autor je ili koautor 14 objavljenih knjiga, preko 100 historiografskih i više od 130 publicističkih radova iz oblasti kulturne historije, učesnik je više od 40 naučnih i stručnih skupova s područja historiografije. Jedno od najznačajnijih djela je historijska studija „Gračanica i okolina u periodu između dva svjetska rata – pravno-politički i društveno-ekonomski razvoj“, (2012., drugo izdanje 2015.).U oblasti publicistike i izdavaštva, najviše je postigao kao osnivač i vlasnik, te glavni i odgovorni urednik Časopisa za kulturnu historiju „Gračanički glasnik“, koji od početka 1996. godine izlazi redovno dva puta godišnje na 150-200 stranica u printanom i elektronskom formatu i koji je indeksiran je u međunarodnoj bibliografskoj bazi CEEOL. Od 2011. godine, angažovan je kao predavač na Pravnom fakultetu Kiseljak, Univerziteta u Travniku u zvanju vanrednog profesora na predmetima iz uže „Historijsko-pravne“ naučne oblasti.