Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 2. 10. 2026.
Kategorija: Kritika političkog uma
Niko nije tako pristojno i elegantno, asertivno i politički korektno, ogolio zlokobni antibošnjački i antibosanski modus operandi bosanskih (neo)socijalista i (neo)komunista, udruženih u SDP-u BiH, kao Haris Imamović u tekstu “Kako je Neven Anđelić objasnio da Bećirović izigrava volju svojih glasača”. Tekst je završen riječima, koje su me motivirale da se oglasim pred izbore:
„Ne kažem da narodu treba dati neograničenu vlast nad sobom, ali ne vjerujem, kao liberali iz Naše stranke i ljevičari iz SDP-a, da je narod glup, da je obuzet strastima, da ima iracionalna gledišta, i da mu vlast nad sobom treba oduzeti u što većoj mjeri, pa čak i u cijelosti.“
Volio bih da je u Imamović u pravu. Ali ja se bojim da, možda, nije.
Sjetimo se Crne Gore
Poučen iskustvom iz Crne Gore 2024-e godine, pribojavam se da Bošnjaci mogu napraviti grešku kao i Crnogorci. Zapadni saveznici su, na način sličan kao u Bosni i Hercegovini, Crnogorcima podvalili njihovu „trojku“, oličenu u Abazović Dritanu i Građanskom pokretu URA. Na parlamentarnim izborima 2020-e godine, jašući na priči o korumpiranom DPS-u, GP URA je, uz podršku zapadnih ambasada, osvojila dovoljno glasova da sa srpskim partijama formira vlast. Uslijedio je haos, Crnogorci postaju građani drugog reda, a Dritan Abazović, kao premijer, Srpskoj pravoslavnoj crkvi predaje kulturno-historijsko blago Crne Gore. Bio sam uvjeren da će očigledna izdaja države Crnogorcima otvoriti oči i da će zbog toga na izborima 2024-e pomesti svoje izdajnike. Međutim, na njihovu nesreću (ali i našu, pa i cijelog Zapadnog Balkana) ponovo su nasjeli. Zapravo, velikosrbi su, uz klimoglav Zapada, osmislili novu GP URA-u, a zove se PES (Pokret Evropa sad) koja je, kao i Abazović Dritan, osvajajući dovoljan broj glasova na izborima 2024-e ponovo uvela velikosrbe u vlast. Druga imena, drugi igrači, ali agenda je ostala ista. Nama se crnogorski scenarij može ponoviti, a da igrači i ne moraju biti promijenjeni.
Da li će Bošnjaci i ostali patriotski opredijeljeni građani, kao i Crnogorci što su, ponoviti istu grešku 4. oktobra? Imamović misli da neće, ja, kako rekoh, nisam siguran. Argument koji bi prije išao naruku Imamoviću nego mojim strahovima je što je bošnjačka nacionalna svijest na znatno višem nivou nego crnogorska, što su Bošnjaci kulturološki stabilniji od Crnogoraca (jer potonji svojom voljom vlastiti milenijski identitet nastoje svesti na polustoljetni, izgrađen na tekovinama Narodnooslobodilačke borbe iz 2. svjetskog rata). Šta će se desiti, vidjet ćemo, ako Bog da, zahvaljujući „skenerima“ već u noćnim satima 4. oktobra.
Ali toga dana mi nećemo izaći (samo) na parlamentarne izbore, nego na referendum na kojem će građani svojim glasovima za konkretne političke partije istovremeno odgovoriti na pitanje koliko su politički obrazovani i emocionalno stabilni i koliko su svjesni okolnosti na globalnom nivou. Ili da budem izravan – koliko je spremnih boriti se za svoj politički i kulturni identitet i svoju državu, a koliko nije. Oni koji su spremni, glasat će za SDA, DF, SBiH, pa i SBB, a oni koji nisu, glasat će za SDP, Našu stranku i NiP, te neku od ostalih manjih stranaka, od kojih većina okuplja političke sjecikese.
Isuviše crno-bijela slika
Jer, slika je isuviše crno-bijela. Činjenice su isuviše očigledne. Meni se može sviđati ili ne sviđati Bakir Izetbegović ili Slaven Kovačević, SDA ili DF, mogu biti ljevičar ili desničar, liberalan ili konzervativan, ali ne mogu poreći činjenicu da su SDA i DF ostavili 800 miliona KM u budžet Federacije, a SDP, NS i NiP „spengali“ čovjeka (Fadila Novalića) zaslužnog što je veći bh. entitet izvadio iz jame u koju ju je u periodu 2010. – 2014. godina bacio Nermin Nikšić. I ne samo izvadio iz jame, nego i stavio na svjetlo dana, ostvario spomenuti suficit u budžetu, da bi ponovo na mjesto premijera sjeo Nermin Nikšić i počeo finansijski zakopavati Federaciju BiH pretvarajući Novalićev plus 800 miliona maraka u minus 4 milijarde maraka. To je samo jedna u nizu činjenica koja crno na bijelo dokazuje da je trojka neprijateljska i izdajnička politička organizacija. Svjesno ili ne, uopće nije važno. Da ne nabrajam ostale nevolje. Malo medija koji nisu pod njihovom kontrolom, na dnevnom nivou informisali su javnost o ekonomskim, privrednim, umjetničkim, političkim nedjelima te opskurne organizacije.
Kada bi bilo moguće izvesti operaciju masovnog pregleda zdravstvenog stanja svih građana u zemlji iz 2022. i 2026., i izvesti komparativnu analizu, siguran sam da bi se kod najmanje polovine racionalnih ljudi dijagnosticirao povišen nivo šećera u krvi ili poremećaj krvnog pritiska. Jer, razumno biće nije moglo ostati imuno na galamatijas antibosanskih i antibošnjačkih političkih i finansijskih operacija političke skupine koju zovemo trojka. Teško da se iko racionalan i pristojan nije „osuo“ kad bi gledao i slušao Konakovića, ili Ćudićku, ili Nikšića, a tek Fortu, Štetu, o Bećiroviću da i ne govorimo. Taj udruženi politički poduhvat protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine okuplja najnesposobnije, najnemoralnije, najsebičnije i najkorumpiranije političare u našoj zemlji koji su na bigajri hak ojadili i opljačkali državni budžet, lagali nas gledajući nas u oči, i to transparentno, s osmijehom na licu, vrijeđajući nam inteligenciju. I ne zaboravimo da je trojka, mnogo prije nego što je formalno ozvaničena i nametnuta u vlast, svoje izdajničke i zloćudne namjere pokazala za vrijeme COVID-a. U javnosti skoro niko i nikada nije pokrenuo pitanje odgovornosti političara i novinara koji su napadali zdravstvene radnike za vrijeme COVID-a. Podsjetimo se samo onog gostovanja notronog Hadžović Danijala kod Hadžifejzović Senada, u vrijeme panike koja je zavladala svijetom, čije su oči bile uprte u zdravstvene radnike. I ne samo on, nego i ostali sarajevski novinari, koji su kumovali nametanju trojke, bacali su drvlje i kamenje na KCUS, koji je vodila Sebija Izetbegović, insinuirajući da „respiratorima ubijaju ljude“. U normalnim državama, već tada bi bili proglašeni neprijateljima države. Sam Bog zna kako su se osjećali naši ljekari i ostalo medicinsko osoblje dok su se borili za živote građana pod takvim medijskim pritiskom. Zašto niko nikad nije otvorio to pitanje, meni ni dan-danas nije jasno.
Ono što mi je savršeno jasno je da SDP-NS-NiP u formatu u kakvom sada postoje ne samo da nisu probosanske stranke, nego su antibosanske i antibošnjačke političke organizacije, udružene s jednim jasnim ciljem – politički obespraviti Bošnjake, a od Bosne i Hercegovine napraviti srpskohrvatski kondominij, u kojem će materijalne povlastice imati pripadnici elite Naše stranke i Naroda i pravde, a eliti iz SDP-a biti ojačana nada da se trenutak „odlučnog boja i svjetske revolucije“ polako, ali sigurno bliži. Dođe li do tog trenutka, nimalo ne sumnjam da će se udružiti sa velikosrbima i od njih dobiti oružje da se obračunaju sa „narodnim neprijateljima“ iz SDA. Ne pretjerujem. SDP nije evoluirao u socijaldemokratsku partiju. Njihova ideologija je komunistička. A komunističkoj ideologiji identitet, tradicija, sjećanje… fenomeni su koji priječe progres i napredak.
Koga birate za lidera u ratnim okolnostima?
Ali, neovisno o unutrašnjim političkim okolnostima, dodatni razlog za strah od političkog opstanka trojke vidim u geopolitičkim okolnostima.
Nama novi rat kuca na vrata: ako Iran poklekne pred američko-izraelskom agresijom međunarodni poredak, koji se de facto ne poštuje, i de jure će otići u povijest, jer poslije Irana, Amerika će, ako pobijedi, zaratiti s Kinom, čime će se ozvaničiti III svjetski rat (koji je, prema mnogim analitičarima, već u toku). A u III svjetskom ratu Srbija i Hrvatska će iskoristiti haos i ponoviti agresiju na Bosnu i Hercegovinu iz ’90-ih godina. Ne naoružavaju se bez razloga. Ne kupuju avione, dalekometne rakete, ne otvaraju fabrike dronova da bi se branili (jer im niko i ne prijeti). Srbija i Hrvatska se naoružavaju jer čekaju pogodan trenutak da još jednom pokušaju fizički uništiti Bosnu. Čekaju da vide kako će se urediti svijet poslije aktuelnih ratova velikih sila i nadaju se i formalnom raspadu liberalno-demokratskih principa, koji daje kakvu takvu nadu opstanku malobrojnim narodima i državama.
Jer svijet do 7. oktobra i poslije 7. oktobra, ne da nije isti, nego je radikalno promijenjen. Svijet genocid nad Bošnjacima nije mogao izravno gledati kao genocid u Gazi. Ali je, ipak, učinio nešto za žrtvu. Prisilio je Srbe da prihvate nezavisnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu i kaznio ključne ljude srpskog i hrvatskog političkog i vojnog vrha za genocid, ratne zločine, zločine nad čovječanstvom i dao, ne beznačajan, osnov za neku pravedniju budućnost i Balkana i cijele Evrope. Danas svijet nije u stanju isto učiniti za Palestinu. Danas je svijet gori nego što je bio ’90-ih. Možda je uvijek bio grozan, ali to nismo mogli ni znati ni vidjeti ’90-ih. Danas vidimo. Svaki dan. Malo je „skrivenih“ karata, zahvaljujući, prije svega, društvenim mrežama, koje, iako se i one cenzurišu i kontroliraju, ipak otvaraju prostor za protok informacija koje idu na uštrb centrima moći koji, kako Mersheimer kaže, parafraziram, imaju iste ciljeve, a samo prilagođavaju narative kojima ih pokrivaju. Danas niko ne može reći da ne vidi šta se dešava i kod nas i oko nas. Stoga, nameće nam se još jedno pitanje, možda i ključno:
Želimo li da nas u mogućim novim oružanim sukobima vode Bakir Izetbegović i/ili Slaven Kovačević ili Denis Bećirović?
Upravo zbog toga rezultati izbora će pokazati koliko građana razmišlja racionalno, u skladu sa objektivnim činjenicama, a koliko iracionalno, u skladu sa vlastitom slikom svijeta izgrađenoj na osjećanjima koja nemaju empirijsku potvrdu. Među tim osjećanjima, izdvajam ona negativna prema porodici Izetbegović, na koja „trojka“ baca kartu i zahvaljujući kojima je na izborima 2022. godine dobila dovoljno glasova da mogu biti „muslimanska reprezentacija“ koju biraju operativci političkog Beograda i Zagreba u Bosni i Hercegovini. Posebna je to tema i nema u ovom tekstu prostora za njenu elaboraciju. Ali reći ću jedno: „grijeh“ Alije Izetbegovića, te njegovog sina Bakira, pa i njegove supruge Sebije je što su Bošnjacima rekli i govore isto što i Winston Churchill Englezima u 2. svjetskom ratu; ne kao on eksplicitno, ali implicitno: „Nemam ništa za ponuditi osim krvi, napora, suza i znoja.”
Izetbegovići, odnosno SDA i njihovi politički saveznici ne lažu i ne kriju da svi mi još dugujemo Bosni, da sudbina Bosne zavisi od svakog od nas, da mora postojati red, liderstvo, jedinstvo oko zajedničkih ciljeva, da je nužno staviti ego u džep, kontrolirati subjektivne potrebe i, zašto to ne reći, vlastitu sliku svijeta podrediti kolektivnoj, nacionalnoj, jer „ne bude li Bosne, tada neće biti ni nas“. Ne postoji „ja“ u kritičnim povijesnim periodima kao što je ovaj u kojem živimo. Ako meni ne vjerujete, vjerujte onome što ste vidjeli svojim očima ’90-ih i bacite pogled na Potočare.
Ko god pobijedi na izborima, nama slijede „krv, napor, znoj i suze“. Metaforički ili doslovno. Samo je pitanje hoćemo li ih uzalud prosipati. Haris Imamović misli da nećemo. Ja nisam siguran. Ostaje mi samo molba Bogu da je Haris u pravu, i da se moji strahovi neće obistiniti. A, da, bojim se. Prvi put poslije rata, bojim se za opstanak Bošnjaka i Bosne. Bojim se da će trojka biti samo poražena na izborima, ne i pometena. A mora nestati, želimo li sebi dobro.
