Piše: Ermin Zec
Datum: 26.07.2020. u 20:05
Kategorija: Kritika političkog uma
Na kraju smo jula, mjeseca posebno teškog za Bošnjake, jer je to mjesec kolektivnih dženaza žrtvama genocida nad Bošnjacima u Memorijalnom centru Potočari i Šehidskom mezarju “Kamičani”, za žrtve genocida u okolini Prijedora. Osim dana žalosti za 11. juli cijeli mjesec bi se trebao proglasiti mjesecem žalosti, pa makar i neformalno.
U srpskom korpusu na području manjeg bh. entiteta izvijesno vrijeme dominira neka vrsta trijumfalizma, pri čemu se više čak i ne negira genocid, već se isti veliča. O tome govori studentski domovi nazvani po ratnom zločincu Radovanu Karadžiću i murali po gradovima manjeg bh. entiteta sa likom ratnog zločinca Ratka Mladića. Zvanična Republika Srbija sa druge strane priznaje zločin ali ne i genocid, dok premijerka Srbije u javnosti kad je u pitanju Srebrenica iznosi tezu o ”nesporazumima iz prošlosti”.
Oduzimanje identiteta žrtvi i zločincu
Nacionalne politike na Balkanu nikad nisu bile iste. Dok je hrvatski i srpski nacionalizam imao cilj stvaranje homogenih nacionalnih država bošnjačka politika nije nikad forsirala nacionalno pitanje, već je podržavala ideju o multinacionalnoj i multikonfensionalnoj Bosni i Hercegovini.
Pa, ako je takvo raspoloženje u srpskom korpusu logična posljedica višedecenijske diskurzivne agreije centara moći u Republici Srbiji i manjem bh. entitetu, čega je posljedica skoro pa organizirani pokušaj prikazivanja genocida nad Bošnjacima kao neke pošasti koju je „neimenovani neko učinio nad neimenovnanim nekim“, a koji se dešava na teritoriji koja je u odbrambeno-oslobodilačkom ratu oslobođen od srpskog agresora. Doslovno se oduzima ime / identitet od žrtava, a prikriva se zločincu.
Tako su u Sarajevu pred 11. juli osvanuli jumbo plakati sa tekstom ”Na ovaj dan nemoj biti Bošnjak, Hrvat i Srbin. Na ovaj dan budi čovjek, zašuti i pomoli se da se nigdje, nikome i nikada više ne ponovi.” Na prvi pogled se ova poruka čini primjerom univerzalnog humanizma, ali je ona problematična iz više razloga.
Kao prvo, šalje se poruka da biti čovjek i pripadnik nacionalne grupe isključuju jedno drugo – ako si Bošnjak, Srbin ili Hrvat, ne možes biti čovjek. Kao drugo, on oduzima identitet žrtvama što je u ovom kontekstu posebno problematično jer su Bošnjaci ubijani zbog svog imena i prezimena, jer su bili Bošnjaci muslimani i ovakve poruke na jedan suptilan doslovno krivotvore činjenice. Kao treće, u pitanju je jedna vrsta izjednačavanja svih nacionalizama, što također ima cilj prikrivanja historijskih činjenica – da je Vojska Republike Srpske počinila genocid nad Bošnjacima.
Zloupotreba pojma ”genocidna tvorevina”
Žarko Papić je gostujući u emisiji “Dan Uživo” na N1 optužio bošnjačku politiku da koristi genocid u političke svrhe tvrdeći da se ne može izvoditi teza da je RS genocidna tvorevina koju treba ukinuti: ”Desio se genocid, ali to ne znači da taj genocid treba politički koristiti. (…) Desilo se, strašno je što se desilo, nikad više da se ne desi ali iz toga ne možete izvoditi tezu Republika Srpska je genocidna tvorevina i treba je ukinuti.”
Složit ćemo se sa Žarkom Papićem da „genocidna tvorevina“ nije adekvatna atribucija za manji bh. entitet, jer je činjenica da su Srbi i prije agresije i genocida otvoreno izražavali netrpeljivost spram postojanja Bosne i Hercegovine kao neovisne države i izrazili svoj politički stav kroz bezrezervnu podršku idejama osuđenog haškog optuženika Radovana Karadžića. Ali je isto tako razvidno da je opstojnost manjeg bh. entiteta osigurana doslovno genocidom nad Bošnjacima.
Zato je pravo pitanje, kojim se Papić ne bavi, da li je veći grijeh reći „genocidna tvorevina“ ili zanemarivati realnost, tim više jer se sintagma „genocidna tvorevina“ za manji bh. entitet doslovno nikada ne koristi u diskurzu bošnjačke politike; ona se koristi samo u raspravama na društvenim mrežama, i to obično od učesnika koji formalno-pravno nemaju nikakvu odgovornost za izrečeno.
Izjava Bakira Izetbegovića da, parafraziramo, Bosna i Hercegovina neće ići u NATO ako to ne želi srpski narod u BiH naišla je na snažnu osudu dobrog dijela probosanske javnosti, posebno kod građanskih nacionalista koje danas simbolizira član Predsjedništva BiH, Željko Komšić. Ipak, upravo ta izjava možda najbolje pokazuje da SDA nema za cilj „ukidanja entiteta“, odnosno da u svojoj političkoj strategiji uvažava realitet i spremna je na strpljivu i borbu za ostvarivanje strateškog cilja (građanska BiH) isključivo političkim sredstvima u okvirima zakona.
Nećemo, pristojnosti radi, podsjećati Papića i njegove istomišljenike da je i komandant srpske vojske u BiH, također haški osuđenik, i sam rekao da realizacija plana Karadžićevog plana podrazumijeva genocid, pa se u tom slučaju čak i može reći da je manji bh. entitet „genocidna tvorevina“.
Zato i ne treba čuditi stajalište našeg književnika rahmetli Nedžada Ibrišimovića koji je rekao: „Republika Srpska je nastala na zločinu i genocidu, znaju se zločinci tog djela, ali se samo djelo ne dira. To je isto kao kada bi pisac napisao knjigu tako stravičnu, tako strahotnu da ga osude na doživotnu robiju, a samu knjigu uvrste u školsku lektiru.”
Podvucimo još jednom: niko od bošnjačkih političkih zvaničnika ne koristi sintagmu „genocidna tvorevina“, nikada niko nije rekao da manji bh. entitet „treba ukinuti“. Otuda je ovakva Papićeva izjava ništa drugo do nemoralan pokušaj pripisivanja narativa imanentnog kafanskoj naraciji bošnjačkom političkom narativu što implicira opasno relativiziranje razlika između nacionalnih politika Srba i Bošnjaka koje vode ka njihovom potpunom izjednačavanju, a što u konačnici predstavlja izjednačavanje agresora i žrtve.
Promocija kulture zaborava
Također gostujući na N1 17. jula 2020. godine Haris Pašović je izjavio kako moramo polahko početi zaboravljati na genocid: ”Ja sam zato da mi moramo da napravimo crtu – mi moramo da počmemo da zaboravljamo. Mi ne možemo svake sedmice da se sjećamo samo rata, jer kako ćemo naprijed. Ja mislim da postoji obaveza sjećanja ali mislim da postoji i teror sjećanja.”
Hoćemo da vjerujemo da je poznati bh. režiser Haris Pašović izjavom da „moramo početi da zaboravljamo“ samo nespretno izrazio otpor spram nastojanja da se zločini iz prošlosti ideologiziraju. Ipak, ako nam neko prigovori da mu tražimo opravdanje, nećemo se ljutiti: s obzirom na njegovu „geografiju umjetničkog angažmana“ nećemo biti daleko od istine da je uvaženi režiser ostao zakovan u jugokomunističkoj praksi zaboravljanja prošlosti koja ne ide na ruku ideologiji. „Pašovićeve predstave učestvovale su na svim relevantnim festivalima u regionu: “Sterijino pozorje” u Novom Sadu, Beogradski internacionalni teatarski festival BITEF Beograd (4 puta), EUROKAZ Zagreb (2 puta), MES Sarajevo (9 puta), MOT Skopje, Dubrovačke ljetne igre i mnogim drugim.“ Izvor: bs.wikipedia.org
Pašović u intervjuu navodi svoj lični primjer kako su za vrijeme Jugoslavije 20 godina poslije Drugog svjetskog rata zaboravili na ratna dešavanja. U ime pomirenja i bratstva i jedinstva u Titovoj Jugoslaviji nije se smjelo govoriti u javnosti o četničkim pokoljima nad Bošnjacima u Sandžaku i istočnoj Bosni, niti adekvatno obilježiti stratišta. Rezultat te ”politike zaboravljanja” vidjeli smo 90-ih, kad su Srbi ponovo počinili genocid čime su promijenili etničku strukturu stanovništva istočne Bosne.
Pašović ide korak dalje i govori kako se kultura sjećanja može pretvoriti u teror sjećanja, što je morbidno i zlonamjerno. Kultura sjećanja je naš odbrambeni mehanizam da se isto ne ponovi, jer nas podsjeća na što su nam komšije bile spremni uraditi i kako je međunarodna zajednica sve to nijemo posmatrala. Sve dok ovo pamtimo manje je vjerovatno da će se isto ponoviti, jer nećemo više biti naivni kao prije. Kao što je Abdulah Sidran rekao: Bošnjaci su narod koji ima istorijsko pravo na paranoju – ali ga nedovoljno koristi.
U tekstu za sarajevski dnevni list “Oslobođenje” 15. jula Gojko Perić također problematizira tretiranje genocida kao ekskluzivno bošnjačke patnje: ”Nastojanje povelike grupe ljudi, koji su mahom bili daleko od tog strašnog događaja, da stekne monopol ne samo na narativ o srebreničkom genocidu već i na patnje preživjelih žrtava kao ekskluzivno bošnjačke patnje.”
Ponavljat ćemo neumorno, dok god nam i srpska i naracija ljevičara u BiH pokušava zamagliti istinu iz prošlosti: jedino su Bošnjaci sistematski ubijani samo zato što su Bošnjaci i muslimani, i kao takvi bili prepreka stvaranju ekskluzivnih jednonacionalnih velikosrpskih i hrvatskih država. I zbog toga je genocid nad Bošnjacima ekskluzivno bošnjačka patnja, jer iako su i drugi narodi u Bosni i Hercegovini imali civilne žrtve oni nisu sistematski uz odobrenje vojno-političkog vrha proganjani sa svojih ognjišta u cilju stvaranja etnički čiste bošnjačke države.
Recidivi jugokomunističke propagande
Kako je, dakle, uopće moguće da u dijelovima Bosne i Hercegovine u kojima Bošnjaci efektivno kreiraju vlast i atmosferu u javnosti imamo ovake istupe?
U poslijeratnom bosanskohercegovačkom društvu lijevo orijentirani građani, intelektualci, umjetnici i politički subjekti deklarativno priznavali da je Srbija izvršia agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ali je njihova narativna strategija u cjelosti išla kao lakšem prihvatanju teze o ”građanskom ratu u Bosni, u kojem su sve strane činile zločine”, a koja je vješto i suptilno nametnuta bosanskom javnom prostoru iz propagandnih centara velikosrpske ideologije.
Društevnim mrežama kružio je rad anonimnog autora koji podsjeća na zločin genocida, ali bez „imena“ (oznaka na uniformi) zločinca.
Otuda je nametnuta agresivna i kampanja o individualnoj umjesto institucionalne odgovornosti, što je apsolutni promašaj jer nijedan zločinac koliko god zlo bio, ne može počiniti genocid bez podrške društva i njegovih institucija. Pod plaštom univerzalnog moralizma i tretiranja genocida i agresije isključivo u izvannacionalnom, humanističkom i solidarnom kontekstu indirektno se relativiziraju fakti, a posebno oni o tome ko je bio agresor, a ko žrtva, ko je bio za demokratiju, a ko za fašizam. Ko za inkluzivno, a ko za ekskluzivno društvo.
Zločinci imaju ime
Sa ove vremenske distance slobodno možemo zaključiti da narativne strategije tzv. bh. ljevice idu na ruku velikosrpskom etno-nacionalizmu, koji je odgovoran za preko 80% zločina za vrijeme posljedneg rata, što je faktički suprotno naraciji izjednačavanja, jer da je ona tačnoa, onda bi za jednu trećinu zločina bili odgovorni Srbi, za drugu Hrvati, a za treću Bošnjaci.
Na kraju krajeva, genocid i agresiju ne možemo razumijevati u solidarnom i humanističkom kontekstu jer u smo u tom slučaju daleko i od humanosti i od solidarnosti. Jedini ispravan način tretiranja ovih pitanja u javnosti jeste jasna nacionalna identifikuja zločinaca i žrtve, uvažavajući presude Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Haagu. Najprije zbog istine, a onda i zbog poštivanja žrtava. Jer bez istine nema pomirenja, a bez poštovanja žrtava nema humanosti.
Srbi su počinili genocid nad Bošnjacima. Međunarodni sud u Hagu je osudio čelnike tzv. Herceg-Bosne za udruženi zločinački poduhvat, a čelnike Republike Srpske za zločin genocida. Rijetkim generalima Armije Republike Bosne i Hercegovine kojima je suđeno, suđeno je po komandnoj odgovornosti za nesprečavanje zločina, što govori o tome da su u pitanju pojedinačni incidenti. Nije bio građanski rat, nego agresija na međunarodno priznatu državu. Bilo je žrtava na svim stranama, ali većina civilnih žrtava su Bošnjaci koji su jedino sistematski i institucionalno ubijani i protjerivani. Svi su počinili zločine, ali prema podacima UN-a za 85% zločina odgovorna je Vojska Republike Srpske, 12% Hrvatsko vijeće obrane i 3% Armija Republike Bosne i Hercegovine. Bez prihvatanja ovih činjenica od predstavnika svih naroda u Bosni i Hercegovini ne može biti ni pomirenja.
Ermin Zec rođen je 27. 4. 1993. godine u Prozoru. Magistrirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Helsinkiju, odsjek politologija. Tokom studiranja radio je u odgojno-obrazovnom sektoru. Pripravnički je radio u Finskom predstavništvu pri Vijeću Evrope. Trenutno živi u Sarajevu i radi kao freelancer.
