Piše: Azur Delić
Datum: 07.03.2021. u 22:15
Rijeke Une se nikada neću nagledati – govori mi unutarnji glas dok hodam obalom rijeke. U Bosanskoj Krupi sam prvi put u životu. Došao poslovno, ali na sreću imam vremena da zavirim u svaki kutak ovog bosanskog gradića. Želim prohodati svim njegovim ulicama. Sve ovdje odiše Bosnom, a žubor Une i njena čistoća upotpunjavaju osjećaj pripadanja zemlji bosanskoj.
Sredinom grada kroz kotlinu teče rijeka Una pravcem JZ-SI, a s juga Krušnica, njena desna pritoka duga 6 km. Ona u luku obilazi brdo Hum i ulijeva se u Unu na sjevernoj strani grada. Foto: http://opcinabosanskakrupa.ba/
Prije prepoznavanja ovog domoljubnog osjećaja i uživanja u njemu, obavili smo dobar posao. Razgovor sa Italijanom, zbog kojeg smo i došli, bio je koristan i izazovan. On je privrednik koji je prije 20 godina došao u Krajinu. Kaže, od naših građana je doživio mnogo ružnoga, ali ističe da ne postoje bolji i zahvalniji radnici od ljudi iz Bosne i Hercegovine. Planira nova ulaganja, proširenje poslovanja, dok ga brine odlazak mladih.
Kroz priču sa njim oslikavaju se birokratske barijere kroz koje prolaze poduzetnici. Sve su to razlozi zašto se strani investitori ne odlučuju ulagati u Bosnu i Hercegovinu. Jedan bh. privrednik osnivanje svoje firme i procedure kroz koje je prošao opisao je kao prolazak kroz ”špalir za premlaćivanje”. No, oni koji se odluče na to imaju izuzetno produktivne radnike. Značaj stranih investicija i privatnog poduzetništva kao da i dalje nije prepoznat u mnogim dijelovima naše zemlje, a sredine koje jesu prepoznale taj značaj svjedoče kakve beneficije i razvoj on donosi. Misao socijalizma i dalje hara u glavama naših birokrata – zato je ona troma, neefikasna i značajno otežava poslovanje onima koji pune budžetske kase. Sve sam to već znao, a ovaj inspirativni Italijan, pun elana u poznim godinama, priča o „novim izazovima“ i primjer je ljudi koji život provode stvarajući novu vrijednost.
Nakon razgovora sa rukovodstvom firme prišao sam i radnicima, a na kraju sam pričao i sa čuvarom i tamo dobio uvod u priču o historiji Bosanske Krupe. Pravi Krajišnik, mila lica, veseo, jednostavan, a ponosan. Lijepe čehre, rekli bi Bošnjaci. Svjestan važnosti prošlosti pitam ga za ratni put… i tu priča počinje.
Na okolnim brdima bila je artiljerija Vojske Republike srpske, koja je pod kontrolom držala dvije trećine grada. Na drugoj obali Une bili su pripadnici Armije Republike BiH. Bošnjaci i Hrvati su protjerani sa desne strane obale Une, a moj sagovornik tada je imao samo 19 godina. Tokom rata ranjen je u ruku. „Trebali smo biti druga Srebrenica, takva je bila situacija u Bosanskoj Krupi. Pobjeda na Ćojluku, to je ono brdo gdje je sada spomenik Ljiljan, presudna je. Slabo naoružani… još ona glad. Bili smo izdržljivi i tek poslije rata smo shvatili šta smo uspjeli“, priča on. Dok kolega upravlja dronom, ovaj Krajišnik kaže kako bi bilo dobro da su imali dron u ratu. Repliciram mu da bi vjerovatno suprotna strana to imala, a Armija Republike BiH ne. Uz smiješak kaže: „Ma oduzeli bi mi to nekako“. Tu se rastajemo i idem prema gradu.
Dočekuje me suncem obasjana čaršija. Tvrđavu prvu primjećujem, a potom i čistoću grada. Nakon kratke šetnje obalom Une, prešavši Drveni most idem prema Tvrđavi. Oko stjenovitog brežuljka gdje je ova srednjovjekovna utvrda razvila se Bosanska Krupa. Historičari nisu tačno utvrdili kada je izgrađena, dok se pod imenom Krupa ovaj grad pominje od XIII stoljeća. Tokom vladavine kralja Matije Korvina pripadala je lancu utvrda od Temišvara do Senja koje su mnogo značile u odbrani od Osmanlija. Tek 1565. godine Osmanlije su osvojile Krupu što im je bilo značajno za daljnja napredovanja prema sjeveru i zapadu.
Iz ovih historijskih događaja iščitavamo koliko je položaj ovog grada bio značajan u geopolitici velikih sila. To su potvrdila i naredna stoljeća, ali i ona prije kada je ilirsko pleme Japodi ratovalo sa Rimljanima.
U presudi MKSJ u predmetu Radoslav Brđanin navodi se „U proljeće 1992. na cijeloj teritoriji Bosanske krajine osnovani su logori i drugi zatočenički objekti u kasarnama i vojnim kompleksima, fabrikama, školama, sportskim objektima, policijskim stanicama i drugim javnim zgradama. Te logore i zatočeničke objekte uspostavljale su i kontrolisale vojska bosanskih Srba, civilne vlasti ili policija bosanskih Srba. Civili nesrpske nacionalnosti masovno su hapšeni i zatvarani u tim logorima i zatočeničkim objektima.” Izvor: Mujo Begić – Bosanska Krupa 1992-1995. – Porušeni grad
Svega toga bili su svjesni činovnici JNA i rukovodstvo bosanskih Srba 90-ih. Dio političkih i vojnih ciljeva koji su zacrtani na 16. sjednici samoprozvane Skupštine srpskog naroda u BiH odnosili su se na trajno uklanjanje nesrba sa teritorije koja je zacrtana kao srpski teritorijalni ekskluzivitet. Bosanska Krupa obilježena je kao takav teritorij zbog svog položaja i važnosti u povezivanju prostora bihaćke i prijedorske regije, ali i zato što je svojom pozicijom presijecala željeznički koridor od Beograda prema Kninu. Nesrpsko stanovništvo je protjerano na početku rata, katolička Crkva Imena Marijina srušena, kao i Gradska džamija.
Tako je bilo sve do 17. septembra 1995. godine kada je Armija RBiH oslobodila ovaj grad. Pravoslavna crkva tada nije srušena i dok razmišljam o čuvaru koji je pogođen u ruku, borcima, posebno onima koji su dali svoje živote sjetim se svih NVO aktivista, kreatora javnog mnijenja koji se upinju u kreiranju narativa da su sve ratne strane iste. Porušena Crkva Imena Marijina i Gradska džamija, a očuvana pravoslavna odnosno Crkva Rođenja Presvete Bogorodice mnogo toga govori.
Mala Bosanska Krupa slika je ratnih dešavanja širom Bosne i Hercegovine. Katolička crkva je obnovljena nakon rata uz angažman katolika, Bošnjaka i pomoći iz Hrvatske. Džamija je također obnovljena i danas u svega 100 metara stoje ove tri bogomolje i krase centar grada. Pravoslavna crkva, odnosno prvobitni hram izgrađen je i osvećen 1882. godine, uništen je tokom Drugog svjetskog rata, a novi i manji hram izgrađen je osamdesetih godina prošlog vijeka, kažu iz Srpske pravoslavne crkve.
Crkva Imena Marijina proglašena je nacionalnim spomenikom BiH, a ona je naslonjena na brežuljak na kojem se nalazi Tvrđava, također nacionalni spomenik naše zemlje. Narodna predanja kažu da je stari grad zidala djevojka Krupana o kojoj se malo zna. Mistične historijske tajne ovog grada čekaju da ih neko otkrije.
Kada se popnete na utvrdu pruža se nevjerovatan pogled na ovaj grad o čijim ljepotama i tužnim, ali i nevjerovatnim sudbinama se malo piše, priča i govori. Nakon upoznavanja sa kulturnom baštinom Bosanske Krupe relaksaciju posjetitelji mogu naći vrlo brzo jer Zelene otoke, Male ade na rijeci Uni čine brojna riječna ostrva povezana drvenim mostovima. Kvalitetan smještaj također je lahko naći, dok je kulinarska ponuda odlična.
Ostaje mi žal što nisam imao vremena da upoznam mlade ljude ovog grada, ali i da duže ispijam kafu sa pogledom na Unu. Dok spuštam glavu na jastuk čujem njen žubor… Sigurno ću ujutro ponovo proći Malim adama prije odlaska kući jer Une se nikada neću nagledati.
Azur Delić rođen je 22. 10. 1995. godine. Gimnaziju je završio u Živinicama, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za žurnalistiku. Tokom studiranja bio je aktivan u nevladinom sektoru, ali i kao predstavnik studenata u Vijeću Odsjeka za žurnalistiku. Učesnik je različitih seminara. Po završetku studija zaposlen je na RTV Slon u informativnoj redakciji. Od 2019. godine dopisnik je Omladinskog programa BHR 1.
Trenutno je student II ciklusa studija Odsjeka za žurnalistiku.
